- 1 -              Rev 807/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 807/2016-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. L. zv. „T.“ pok. P. iz S. G., H. (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku iz I., protiv tuženika H. a. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku K. V., diplomiranom pravniku zaposlenom kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-33/2015-2 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom posl. br. P-192/2014 od 26. siječnja 2015., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje povodom pitanja iz revizije tuženika: "...od kada počinje teći rok zastare, da li od dana izdavanja uporabne dozvole, od dana kada tužitelj nije mogao koristiti nekretninu na način kako ju je koristio prije ili od dana kada je prometnica faktično izgrađena?" presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-33/2015-2 od 9. travnja 2015., tako da se prihvaća žalba tuženika i preinačuje prvostupanjska presuda tako da se odbija tužbeni zahtjev kako glasi:

 

„Dužan je tuženik H. a. d.o.o. Z., ..., u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe za oduzete nekretnine označene kao č.zem.768/1 jedino z.k.tijelo Z.U. 569 K.O. Ž. ukupne površine 2329 m2 isplatiti tužitelju iznos od 58.225,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. siječnja 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te mu u istom roku naknaditi troškove postupka od 15.360,00 kn“.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika glede ostalih pitanja iz revizije odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u odluci kojom je tuženiku naloženo „da za oduzete nekretnine označene kao č.zem. 768/1 jedino z.k. tijelo z.u. 569 k.o. Ž. ukupne površine 2329 m2, isplati tužitelju 58.225,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena“,

 

- u odluci kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak od 15.360,00 kn,

 

„dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za više zatraženi parnični trošak“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „temeljem čl. 382. Zakona o parničnom postupku“, a sve (prema obrazloženju revizije) kako bi Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo „jedinstvene stavove“ o pitanjima koje u reviziji naznačuje - obzirom da o njima u sudskoj praksi postoje različita shvaćanja i „ima cca 200 identičnih parnica kao što je ova“. Predlaže preinačiti obje nižestupanjske presude i zahtjev tužitelja odbiti, podredno ukinuti ih i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Ta revizija, prema njezinom sadržaju, predstavlja reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a).

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi mu štetu koju trpi „za zemljište“ k.č.br. 768/1 „jedino z.k. tijelo z.u. 569 k.o. Ž. ukupne površine 2329 m2...koje mu je oduzeto radi izgradnje dionice autoceste Z.-R.“.

 

U situaciji kada nije prijeporno:

 

- da se „predmetna nekretnina nalazi u obuhvatu izgrađene autoceste, dionice Z.-R.“,

 

- da su „kod Ureda državne uprave, Ispostave O., tužitelj i tuženik 22. kolovoza 2006. i 4. prosinca 2008. sklopili nagodbe temeljem kojih je tužitelju isplaćena naknada za poljoprivredne kulture i građevinske poboljšice na navedenom zemljištu, te pravična naknada za izvlaštene nekretnine označene kao čest.zem. 768/20, čest.zem. 1107/11 i čest.zem. 768/40 ko. Ž.“, sve na istome području - i obuhvatu iste izgrađene autoceste,

 

- da je tek „pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj P-49/10 od 12. listopada 2011. utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo predmetne nekretnine“,

 

- da „u postupku izvlaštenja tužitelju nije isplaćena pravična naknada za navedenu nekretninu“,

 

              sporna je nadležnost suda za odlučivanje o zahtjevu tužitelja, pa, ako ta nadležnost postoji - sporno je: je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

 

Kako su nižestupanjski sudovi prihvatili svoju nadležnost za suđenje o zahtjevu tužitelja - i ocijenili da zahtjev tužitelja nije zastario, tuženik je u reviziji postavio pitanja:

 

1. “...da li su sudovi nadležni za postupanje u ovakvim predmetima ili je za postupanje nadležan Ured državne uprave“,

 

2. “...da li je u ovakvim postupcima sud nadležan za postupanje ako je korisnik izvlaštenja (tuženik) pokrenuo postupak izvlaštenja pred Uredom državne uprave, odnosno da li se o istoj pravnoj stvari u isto vrijeme mogu paralelno voditi postupci pred sudovima i pred Uredom državne uprave“,

 

3. “...da li je zemljište koje je u naravi šuma i šumsko zemljište a na dan 16.10.1990. nalazilo se u društvenom vlasništvu, vlasništvo Republike Hrvatske“,

 

4. “...od kada počinje teći rok zastare, da li od dana izdavanja uporabne dozvole, od dana kada tužitelj nije mogao koristiti nekretninu na način kako ju je koristio prije ili od dana kada je prometnica faktično izgrađena“,

 

5. “...da li je tuženik mogao temeljem akta (Rješenja o izdvajanju) graditi autocestu, odnosno da li je zemljište izdavanjem Rješenja o prenamjeni postalo javna cesta od interesa za Republiku Hrvatsku (danas javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske)“,

 

6. “...da li je Republika Hrvatska pasivno legitimirana za naknadu štete koja je nastala zbog akta kojeg je izdao Ured državne uprave“.

 

U reviziji tuženika naznačeno pitanje o zastari (pod 4.) revizijski sud ocjenjuje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu postoje u sudskoj praksi različita ili nejasna shvaćanja - koja je u ispunjavanju svrhe izvanredne revizije potrebno usaglašavati.

 

Međutim, revizijski sud ujedno primjećuje i da je odgovor na to pitanje dao u nizu svojih odluka donesenih o (u bitnome) istoj ili sličnoj pravnoj stvari, primjenom odredaba zakona - koje su po sadržaju identične sa i sada važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a/06), pa tako, primjerice:

 

A/ u odluci posl. br. Revx 357/2011-2 od 8. lipnja 2011., prema kojoj:

 

“...Naime, prilikom odlučivanja o tuženikovom prigovoru zastare valja poći od pravnog shvaćanja:

 

- da zastarni rok potraživanja naknade za ekspropriranu nekretninu, odnosno za nekretninu koja je vlasniku oduzeta u zakonito provedenom postupku, počinje teći od pravomoćnog završetka postupka o određivanju pravične naknade, odnosno prvog dana poslije dana kad je raniji vlasnik nekretnine imao pravo zahtijevati naknadu,

 

- da potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a) - ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je kasnije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete - ako je riječ o odštetnom zahtjevu,

 

- da je odredbama čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a propisano:(1) „Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.“, (2) „U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.“,

 

- da zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove,

 

- da pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta...

 

U konkretnom slučaju...tužitelj je prema spomenutom pravnom shvaćanju, a budući je poništenjem rješenja o eksproprijaciji otpala mogućnost vođenja postupka određivanja pravične naknade za to zemljište, mogao zahtijevati samo naknadu za to zemljište, i to naknadu putem odštetnog zahtjeva ili zahtjeva za naknadu onog što je stečeno po osnovi koja je kasnije prestala - a ne može se vratiti, a sve polazeći od toga da u konačnom valja prihvatiti da mu je zemljište faktično oduzeto bez mogućnosti da mu se vrati i bez konačnog rješenja o eksproprijaciji ili izvlaštenju, odnosno bez valjanog akta o oduzimanju....

 

S prethodnim u svezi, tužitelj je odštetni zahtjev ili zahtjev za naknadu onog što je stečeno po osnovi koja je kasnije prestala mogao postaviti po saznanju da prijepornu površinu zemljišta ne može vratiti i da je time oštećen od strane tuženika ili da je drugi njome stekao nepripadajuću korist (da se imovina drugog povećala na njegov račun, a mogao je tražiti naknadu): već pravomoćnošću odluke o poništenju rješenja o eksproprijaciji i provedbom te odluke u zemljišnim knjigama (1984.), odnosno najkasnije do 8. kolovoza 1996., kada je u upravnom postupku podnio zahtjev za naknadu vrijednosti prijepornog zemljišta i time izrazio saznanje za štetu koju trpi što mu nije vraćeno i ne može se vratiti vlasništvo k.č.br...k.o. P. u površini 1033 m², za osobu štetnika i za opseg štete ili pak za činjenicu da je drugi bez valjane osnove stekao njegovo zemljište.

 

Slijedom izloženog, a budući je tužbu s zahtjevom za istaknutu naknadu tužitelj podnio 19. prosinca 2001., pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je prije pokretanja ovoga spora nastupila zastara potraživanja tužitelja, i to u svakom slučaju istekom petogodišnjeg zastarnog roka u kojem je u sudskom postupku mogao tražiti naknadu štete ili isplatu na temelju obveznopravnog instituta stjecanja bez osnove...“

 

B) u presudi posl. br. Rev 1841/2011-2 od 23. srpnja 2013., prema kojoj:

 

“...Prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

 

U pitanju je tzv. subjektivni zastarni rok koji se vezuje uz objektivne mogućnosti saznanja oštećenika za štetu tako i štetnika.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, sasvim je sigurno da se pitanje početka tijeka zastarnog roka glede štete koju tužiteljica trpi umanjenjem vrijednosti njezinih preostalih nekretnina, a koje nisu obuhvaćene izvlaštenjem, ne može vezivati za datum nastupa pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, niti za dan izdavanja uporabne dozvole za izgrađenu prometnicu, a kod činjenice da je tužiteljica po dovršetku radova na izgradnji prometnice (lipanj 2004.) raspolagala svim relevantnim podacima dostatnim za spoznaju kako o elementima koji utječu na umanjenje tržišne vrijednosti njezinih nekretnina tako i o tuženiku kao osobi odgovornoj za ovu štetu.

 

Upravo zato, naknadno donošenje rješenja o izvlaštenju i nastup njegove pravomoćnosti (travanj 2007.) nisu od bilo kakvog utjecaja na početak tijeka zastarnog roka glede ovakvog odštetnog zahtjeva tužiteljice, baš kao ni naknadno izdavanje uporabne dozvole ovoj prometnici, pošto je za konkretnu štetu u vidu umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine tužiteljice ona saznala u vrijeme kada je prometnica faktično bila dovršena, a što niti se poklapa sa datum pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju niti sa danom izdavanja uporabne dozvole toj prometnici...“

 

C/ u odluci posl. br. Rev 1823/1994. od 16. veljače 1999., prema kojoj:

 

“... Prema stajalištu ovog revizijskog suda pravo (su)vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može prestati zbog zastare sve dok on može zahtijevati povrat svoje stvari. Kako prema utvrđenju nižih sudova tužitelj kao bivši vlasnik ne može više zahtijevati povrat stvari odnosno posjed spornih nekretnina zbog već izloženog razloga - koji su nesumnjivo nastali već časom izgradnje javnog puta preko njegovog zemljišta, a to znači još 1972. - to potraživanje tužitelja u pogledu naknade za protuzakonito oduzeto zemljište dospio je 1972., pa je stoga nesumnjivo prestalo uslijed nastupa zastare prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari koja je podnesena tijekom 1989., u smislu čl. 14. bivšeg ZZP - te su stoga niži sudovi osnovano prihvatili istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja i na taj način pravilno primijenili materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva (čl. 360. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO)."

 

U tome se nalazi odgovor na po tuženiku u reviziji postavljeno pitanje glede prigovora zastare:

 

- rok zastare po tužitelju istaknute tražbine naknade štete započeo je teći kada mu je zemljište faktično oduzeto bez mogućnosti da mu se vrati - i bez konačnog rješenja o izvlaštenju ili bez valjanog akta o oduzimanju, odnosno kada je stekao saznanje da nekretninu ne može vratiti u posjed i takvu je zadržati - ali i kada je raspolagao ili mogao raspolagati svim relevantnim podacima dostatnim za spoznaju o elementima štete i o tuženiku kao osobi odgovornoj za ovu štetu,

 

- početak računanja toga roka (time) ne može se vezivati tek i samo uz uporabnu dozvolu za izgrađenu prometnicu: on je u svakom slučaju započeo teći prije nego je autocesta završena, konkretno - u svakom je slučaju započeo kada je cesta dovedena u stanje prema kojemu je i tužitelj sa sigurnošću mogao zaključiti da mu je nekretnina nepovratno oduzeta (kada je po redovitom tijeku stvari šteta postala izvjesna).

 

Pritom valja imati na umu:

 

- da je tužitelj zahtjev temeljio na institutu naknade štete (uz navod da mu je nekretnina oduzeta po tuženiku, protupravno - i nema mogućnosti vratiti je, pa trpi štetu zbog umanjenja imovine), a ne na institutu stjecanja bez osnove - prema kojemu bi tek relevantno bilo (zbog pitanja pasivne legitimacije) utvrditi tko je u konačnom stekao nekretninu tužitelja (ili prometnicu): obzirom da bi tek u takvoj situaciji taj bio pasivno legitimiran po zahtjevu za vraćanje tako (neosnovano) stečenog ili isplatu tome odgovarajuće protuvrijednosti,

 

- da su sudovi nadležni (prema odredbi čl. 1. ZPP-a) suditi o zahtjevu za isplatu određene svote novca radi naknade štete - o kojemu je u konkretnom sporu nižestupanjskim odlukama i presuđeno, pa nižestupanjski sudovi nisu imali razloga otkloniti svoju nadležnost za suđenje o zahtjevu tužitelja,

 

- da se trenutak kada je oštećena osoba doznala za štetu i osobu koja je štetu učinila vezuje uz trenutak njezina saznanja za okolnosti pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta (ovdje tuženika) koji odgovara za štetu (saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužbu).

 

Sa prethodno navedenim u svezi, a budući da je:

 

- dionica autoceste Š.-Z.-R. (autoceste A. Z.-S.-D.), u dužini od 40 kilometara, otvorena 22. prosinca 2008. (tada je za nju izdana i privremena uporabna dozvola - prema zahtjevu da se izda od 24. studenoga 2008., a uporabnu dozvolu dobila je nakon toga, 9. srpnja 2009.),

 

- da se tužitelj još 2006. nagodio o predaji posjeda i naknadi za druge nekretnine u obuhvatu iste autoceste te po nagodbi ostvario i naknadu za poljoprivredne kulture i građevinske poboljšice na svom zemljištu obuhvaćenom autocestom,

 

pravilnim je za zaključiti da je tužitelj za ono na čemu temelji zahtjev za naknadu štete, konkretno - za to što drži štetom, pa i u odnosu na njezinu visinu, te za osobu koju smatra štetnikom, dakle - i da mu je i prijeporna nekretnina trajno oduzeta bez mogućnosti da je vrati, znao još 2006. ili u svakom slučaju znatno prije nego što je autocesta otvorena i puštena u promet (razumnim je prihvatiti, obzirom da je otvorena u prosincu 2008. te na i općepoznatu dinamiku gradnje autoceste: znatno prije lipnja 2008.) - te (u svezi sa time) da je nastupila zastara potraživanja utužene naknade štete, sve budući da je tužitelj tužbu sa zahtjevom za tu naknadu štete zbog umanjenja svoje imovine podnio 29. lipnja 2011., nakon proteka trogodišnjeg (subjektivnog) roka zastare za takvo potraživanje iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a/06 (čl. 376. st. 1. ZOO-a).

 

Postupanje po takvome zaključku predstavlja suđenje u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu suprotno je prethodno izraženom shvaćanju revizijskog suda i takvo nije pravilno.

 

Slijedom toga, dakle - jer je drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je, već i povodom navedenog (četvrtog) pitanja iz revizije tuženika (glede zastare tražbine tužitelja), prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti osporenu presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a).

 

Gledano u tome svijetlu - kraj osnovanosti revizije tuženika već i osnovom navedenog formuliranog pitanja, a polazeći od smisla odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", za prihvatiti je i da ostala pitanja postavljena po revidentu u reviziji nisu važna za odluku o konkretnom sporu: revizijski sud u odnosu na shvaćanje zbog kojeg su ta pitanja postavljena nema razloga ujednačavati primjenu prava te preispitati sudsku praksu i ispuniti navedenu svrhu tzv. izvanredne revizije.

 

Stoga je (obzirom da je izvanredna revizija dopuštena, uz ostalo, samo "ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja..." iz revizije, a što ovdje u odnosu na ta ostala pitanja nije slučaj) podnesenu reviziju u odnosu na u njoj postavljena ostala pitanja (izvan onog na koje je odgovoreno) valjalo odbaciti kao u izreci ove odluke, u rješenju.

 

Revizijski sud u odnosu na ta pitanja tek primjećuje:

 

- da bi i inače tuženik za utuženu štetu mogao odgovarati samo uz pretpostavke iz odredaba ZOO-a/06, prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a/06, prema kojoj: „Tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“ te prema osnovama odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti - štetna radnja i protupravnost štetne radnje (uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete).

 

              - da bi tužitelj, sve i da i trpi štetu na koju se poziva - i da nije „u zastari“, a da bi uspio u postupku, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) ono što tvrdi i na čemu temelji tužbeni zahtjev: da je tuženik (u okolnostima konkretnog slučaja) počinio protupravnu štetnu radnju ili propustio postupiti u skladu s obvezama - te da je zbog te radnje ili toga propusta ta šteta nastala,

 

- da se, u svezi sa prethodnim, u utvrđenim okolnostima tuženiku ne bi mogla imputirati protupravnost u postupanju ili navedeni propust, prva od istaknutih općih pretpostavki (postojanje protupravne štetne radnje) koje se traže da bi postojala njegova odgovornost za tu štetu: to stoga što se činjenici gradnje autoceste po tuženiku, i to prema ispravama o gradnji ishođenim od nadležnih tijela - u uvjetima kada (jer tužitelj, koji tvrdi da je bio vlasnik prijeporne nekretnine „i prije i poslije stupanja na snagu Zakona o šumama“, nije uskladio zemljišnoknjižno stanje sa stvarnim - što se u ničemu ne može tretirati propustom nekog „drugog“) tuženik nije znao niti mogao znati da gradi i na nekretnini tužitelja (suprotno nije dokazano: obzirom da je tužitelj utvrđen vlasnikom nekretnine nakon što je cesta sagrađena, odlukom suda - i to donesenom po proteku više godina od toga trenutka), ne može dati značaj protupravne štetne radnje tuženika, kao što se takav značaj ne može dati niti činjenici što je tuženik gradnju započeo poštujući načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga - i po tome načelu otklonio raniju isplatu naknade tužitelju.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.