- 1 -              Rev-x 156/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 156/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. O. iz D. V., R., kojeg zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2360/13-3 od 29. rujna 2015., kojim je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1067/06-100 od 20. lipnja 2013., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2360/13-3 od 29. rujna 2015. u toč. I. izreke.

 

II. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2360/13-3 od 29. rujna 2015. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1067/06-100 od 20. lipnja 2013. i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 52.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu zahtjeva stranaka za nadoknadom troškova parničnog postupka (toč. III. izreke) i sudi:

„1. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 32.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2013. do do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, u roku od 15 dana.

2. Odbija se kao neosnovan ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Svaka stranka snosi svoj trošak.“

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troška sastava revizije.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 90.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2013. pa do isplate, te naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 54.472,40 kn, pod toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na ime naknade nematerijalne štete u iznosu od 250.400,00 kn sa zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, te na ime rente zbog izgubljene zarade u iznosu od 110.119,96 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 43.940,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu (toč. II. izreke prvostupanjske presude) te u odnosu na odluku o parničnom trošku (toč. III. izreke prvostupanjske presude), pod toč. II. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 38.000,00 kn te u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja na nadoknadu parničnog troška prihvaćen za iznos od 35.791,15 kn, kao i u dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjske presude u kojem je zahtjev za nadoknadu parničnog troška odbijen preko iznosa od 54.610,00 kn, pod toč. III. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 38.000,00 do 90.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te u kojem je zahtjev za nadoknadu parničnog troška prihvaćen preko iznosa od 35.791,15 kn do iznosa od 54.472,40 kn kao i u dijelu pod toč. III. izreke u kojem je zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška odbijen u iznosu od 10.670,00 kn te je suđeno da se odbija dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 52.000,00 kn sa zateznim kamatama kao i zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 18.681,25 kn, dok je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženici daljnji parnični trošak u iznosu od 10.670,00 kn. Pod toč. IV. Izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici trošak žalbe u iznosu od 3.625,00 kn.

 

Protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude (toč. I. i III. izreke) tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primijene materijalnog prava s prijedlogom da se ukinu nižestupanjske presude u pobijanom dijelu, a podredno da se prihvati revizija sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška te sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u  pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Drugostupanjski sud iznio je razloge zašto ne prihvaća umanjenje životne aktivnosti tužitelja za daljnjih 5%, (koji se postotak odnosi na akcelerirajući učinak traume za pojavu simptoma narkolepsije koji bi se bez predmetne traume vjerojatno javili kasnije) za razliku od prvostupanjskog suda koji prihvaća tih 5%, pozivajući se na utvrđenje prvostupanjskog suda da narkolepsija koja je dijagnosticirana tužitelju naknadno nije uzrokovana predmetnim štetnim događajem.

 

Slijedom navedenog, nije ostvaren razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nižestupanjski sudovi polaze od slijedećih utvrđenja:

 

- da su ... 1996. prethodno sukobili A. R. s tužiteljem i M. L., da je A. R. kao djelatnik specijalne policije (u trenutku štetnog događaja bio van službe) nakon što je došao doma zatražio da se interventna policija s njim vrati u kafić u kojem u tom trenutku više nije bilo nikakvog sukoba, da je interventna policija postupajući po naredbi A. R. i V. K., ali bez odobrenja glavnog zapovjednika otišla s A. R. u kafić za vrijeme službe, te da su tužitelju bez opravdanog razloga zajedno s A. R. zadali višestruke udarce u glavu i vrat palicom i kundakom automatske puške po glavi,

 

- da je A. R. proglašen krivim radi kaznenog djela iz čl. 98. Kaznenog zakona protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom, za čije postupanje tuženica ne odgovara, jer isti nije bio u službi, da puška nije u vlasništvo tužiteljice već vlasništvo A. R.,

 

- da tužitelj nije dokazao da je ozljede zadobio službenom palicom od A. R. jer da nije moguće utvrditi koje su ozljede rezultat zadobivenih udaraca od A. R., a koje od interventne policije,

 

- da je postupanje djelatnika interventne policije bilo nezakonito te da postoji odgovornost tuženice sukladno čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ br.75/93 i 92/96, dalje: ZSDU),

 

- da je u štetnom događaju tužitelj zadobio kontuzije glave i trzajnu ozljedu vratne kralježnice koje liječenje je završeno krajem 1996., da je bolest posttraumatskog stresnog poremećaja (dalje: PTSP) od koje je obolio tužitelj u izravnoj uzročno – posljedičnoj vezi sa štetnim događajem a specijalističko liječenje psihičkih smetnji da je završeno krajem 2000., a početkom 2001. smrt nje iz kruga PTSP stacionirane,

 

- da je kod tužitelja 2001. dijagnosticirana narkolepsija koja nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, ali da se ne može isključiti akceleracijski učinak traume za pojavu simptoma narkolepsije koji bi se bez traume vjerojatno javili kasnije, ali da nije moguće sa sigurnošću zaključiti da je narkolepsija ubrzala štetni događaj,

 

- da je životna aktivnost tužitelja s neurološke strane smanjena za 10% od čega se 5% odnosi na kontuziju glave i trzajnu ozljedu vratne kralježnice, dok se 5% odnosi na raniju pojavu narkolepsije,

 

- te da je životna aktivnost tužitelja zbog PTSP umanjena za 30-35% do pojave narkolepsije, a nakon pojave narkolepsije (2001.) 35-40%.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01-dalje: ZOO) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu štete zbog smanjenja životnih aktivnosti utvrđujući da je kod tužitelja smanjena za 35-40% (do 2001. zbog PTSP umanjena za 30-35%, a nakon 2001. zbog pojave narkolepsije koja je dovela do pogoršanja PTSP za daljnjih 5%) za iznos od 90.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu od 225.00,00 kn odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da je u zastari dio tražbine koja se odnosi na naknadu štete uzrokovane tužitelju kontuzijom glave i trzajne ozljede vratne kralježnice s obzirom da su strah i fizičke boli izazvane tim ozljedama prestali tijekom 1996., a tuđa pomoć i njega prestala mu je biti potrebna 20. siječnja 1997., dok je tužba podnesena 3. ožujka 2003. dakle izvan trogodišnjeg roka propisanog čl. 376. st. 1. ZOO. U odnosu na naknadu štete radi umanjenja životne aktivnosti tužitelja time što je tužitelj obolio od PTSP, što je posljedica štetnog događaja, sud je ocijenio da tražbina u tom dijelu nije u zastari budući da je tužitelj za štetu saznao u trenutku kada je liječenje završeno i kada se stabiliziralo zdravstveno stanje (krajem 2000.).Također odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade iz razloga što tužitelj nije dokazao da je 80% njegove opće nesposobnosti za rad uzrokovano posljedicama štetnog događaja.

 

Drugostupanjski sud je, polazeći od istih utvrđenja, zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio umanjenje životne aktivnosti tužitelja (35-40%) s obzirom da je pravilno utvrdio da narkolepsija nije uzrokovana štetnim događajem, pa stoga smatra da je tuženica odgovorna tužitelju za štetu koja se očituje u vidu PTSP koji je tužitelju umanjio životnu aktivnost za 30-35%, dosuđujući mu iznos od 38.000,00 kn na ime pravične novčane naknade.

 

U revizijskom stadiju postupka sporno je pitanje zastare naknade štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 15.000,00 kn, pretrpljenog straha za iznos od 10.000,00 kn te na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 400,00 kn te visina naknada nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti za koji vid štete je tužitelj potraživao iznos od 315.000,00 kn, dok mu je drugostupanjski sud prihvatio kao osnovan iznos od 38.000,00 kn.

 

              Revident u reviziji ističe da reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava uslijed čega da je sud utvrđivao pogrešne činjenice. Međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (članak 385. ZPP).

 

U odnosu na istaknut prigovor pogrešne prijene materijalnog prava isti je djelomično osnovan.

 

Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tužitelj za štetu iz osnove fizičkih bolova i pretrpljenog straha saznao onda kada su ti bolovi i strah prestali, odnosno krajem 1996., dok mu je tuđa pomoć i njega prestala biti potrebna do 20. siječnja 1997. Imajući na umu da je tužba za ove vidove štete podnesena 3. ožujka 2003., dakle, nakon isteka trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), sudovi prihvaćaju tuženikov prigovor zastare i odbijaju dio tužbenog zahtjeva iz osnove naknade štete za fizičke bolove, pretrpljeni strah te za tuđu pomoć i njegu.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su u ovom dijelu prihvatili tuženikov prigovor zastare, jer se pod saznanjem za štetu smatra ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine. Naime, trenutak saznanja za različite vidove nematerijalne štete nije općenito uzeto vrijeme završetka liječenja, već je trenutak saznanja za štetu za pretrpljene fizičke bolove vrijeme kad su ti bolovi prestali, a najkasnije kad završi liječenje i stabilizira se zdravlje oštećenika narušeno štetnim događajem, a za pretrpljeni strah vrijeme kad je strah prestao, odnosno kad je postalo izvjesno njegovo trajnije postojanje (tako i u Revr-1020/10 od 1. rujna 2010., Rev-x 204/14-2 od 7. svibnja 2014.).

 

Polazeći od toga, valja zaključiti da su nižestupanjski sudovi, koristeći se nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, pravilno zaključili o trenutku kada je tužitelj saznao za prestanak fizičkih bolova i straha - u ovom slučaju od trenutka njihova prestanka koji je sud prvog stupnja precizno utvrdio, a ne od nekog drugog pravno relevantnog trenutka koji bi nastupio nakon toga. Uostalom, tužitelj u tom dijelu nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, stoga se u reviziji ne mogu osnovano iznositi tvrdnje koje su suprotne rezultatima provedenog vještačenja.

 

Slijedom toga, neosnovani su navodi revidenta da je zastara tražbine iz osnove naknade štete u ovom slučaju počela teći tek nakon što je provedeno medicinsko vještačenje u ovom postupku, tj. da je revident tek od tada stvarno saznao za opseg i visinu štete, odnosno za postojanje svih okolnosti pod kojima tuženik odgovara za naknadu štete.

 

Prema tome, materijalno pravo u tom dijelu nije pogrešno primijenjeno.

 

Međutim ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na visinu dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne štete koja se očituje u vidu PTSP koji je umanjio životnu aktivnost tužitelja za 30-35%, kako je to drugostupanjski sud pravilno utvrdio.

 

Imajući u vidu zauzeto pravno shvaćanje ovoga suda doneseno na sjednici 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete i koje shvaćanje se primjenjuje na sve parnične postupke u svim stupnjevima suđenja od dana prihvaćanja na sjednici, valjalo je preinačiti drugostupanjsku odluku te priznati tužitelju pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 70.000,00 kn, odnosno dosuditi daljnji iznos od 32.000,00 kn.

 

Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je valjalo djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu po čl. 395. st. 1. ZPP, a djelomično odbiti reviziju i potvrditi drugostupanjsku presudu po čl. 393. ZPP, kao u izreci ove presude.

 

O troškovima parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP. Kako je tužitelj u manjem omjeru uspio s revizijom, to mu nije priznat trošak za sastavljanje revizije.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.