Poslovni broj 20 Gž-2922/2020-2

 

 

 

 

 

     I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

   P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ježek Mjedenjak, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari stvari tužiteljice A. G. iz D. L. OIB: ..., zastupane po punomoćniku T. Š., odvjetniku iz I.-G.,  protiv  tuženih 1. S. b. d.d. S. OIB: .. i 2. J. G. iz D. L.,.OIB:..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, posl.br. P-1505/2019-13 od 29. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 06. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, posl.br. P-1505/2019-13 od 29. svibnja 2020. godine.

 

 

Obrazloženje

 

Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Krku, posl.br. Ovr-29/09 od 20. veljače 2009. godine na ½ dijela nekretnina k.č. br. 1942/1, šuma upisana u z.k.ul. 2481, k.o. S. A., k.č. br. 216/G, kuća upisana u z.k.ul. br. 2479, k.o. S. A., k.č. br. 118/G, kuća broj 10, upisana u z.k.ul. br. 436, z.k. tijelo 4, k.o. S. A. i k.č. br. 294, šuma upisana u z.k.ul. br. 521, z.k. tijelo 3, k.o. P., te na 5/16 dijela nekretnine k.č. br. 379/3, šuma i k.č. br. 379/4, šuma upisana u z.k.ul. 690, k.o. P.. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 18.635,00 kn

 

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Krku, posl.br. Ovr-29/09 od 20. veljače 2009. godine, u odnosu na ½ dijela nekretnina upisanih u zk.ul. 2481, 2479 i 436, k.o. S. A., te upisanih u zk.ul. 521, k.o. P. i u odnosu na 5/16 dijela nekretnine upisane u zk.ul. 690, k.o. P..

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica i drugotuženik bračni drugovi, da su brak sklopili 1976. godine, da je prijeporne nekretnine drugotuženik stekao Kupoprodajnim ugovorom 1993. godine, te se upisao kao zemljišnoknjižni vlasnik, time da su nekretnine k.č. 294, k.o. P., k.č. 1942/1, 216/G i 118/G, k.o. S. A. upisane kao vlasništvo drugotuženika u cijelosti, dok su k.č. 379/3 i 379/4, k.o. P. upisane kao vlasništvo drugotuženika u 5/8 dijela. Utvrđuje da prijeporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i drugotuženika u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" br. 11/78, 45/89, 59/90; dalje: ZBPO).

 

Prvostupanjski sud nadalje, na temelju uvida u spis Ovr-29/09, utvrđuje da je ovršni sud  rješenjem od  23.10.2009. uputio tužiteljicu kao treću osobu da u roku od petnaest dana pokrene parnicu, a da ovršnu ispravu temeljem koje je pokrenuta ovrha predstavlja zadužnica koju je drugotuženik, kao dužnik, potpisao 22.10.2002., a ta zadužnica da je potpisana         radi naplate tražbine  prvotuženika temeljem Ugovora o kreditu zaključenog 14.10.2002. između društva G.-k. d.o.o., kao korisnika kredita, drugotuženika kao sudužnika i prvotuženika kao kreditora.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica bila pasivna glede upisa svojeg prava vlasništva na prijepornim nekretninama jer da od 1993. nije uskladila zemljišnoknjižno stanje sa stvarnim stanjem i da je upravo zbog njezine pasivnosti (jer nije upisala svoje pravo suvlasništva u zemljišnim knjigama) došlo do situacije u kojoj je S. b. d.d. S. postupala s povjerenjem u zemljišne knjige i pokrenula ovršni postupak radi provedbe ovrhe na prijepornim nekretninama upisanim kao samovlasništvo drugotuženika.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da nije istinit iskaz tužiteljice da nije imala nikakvih saznanja o poslovanju društva G.-k. d.o.o. u vlasništvu drugotuženika - njezinog supruga, pogotovo kada se uzme u obzir i da je sama tužiteljica radila u toj tvrtki, koja je bila, prema njezinom kazivanju, obiteljska tvrtka. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da nije istinit iskaz tužiteljice niti u dijelu u kojem tvrdi da sa suprugom nije razgovarala o Ugovoru o kreditu, niti da zna kako izgleda zadužnica. Naime, iz iskaza tužiteljice da proizlazi da je ona krajem 80-ih i početkom 90-ih godina imala vlastiti obrt - drogeriju H., pa se zaključuje da se radi o poslovnoj ženi koja je nakon prodaje svojeg udjela u obrtu prešla raditi u obiteljsku tvrtku. Stoga da nije logično, niti životno prihvatljivo da ona ne bi imala saznanja o Ugovoru o kreditu od 14. listopada 2002. kojim je prvotužena odobrila kredit društvu G.-k. d.o.o., pogotovo kada se uzme u obzir vrlo velika vrijednost odobrenog kredita od 6.500,000,00 kn, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 887.183,31 eur. Notorno je da se kredit u takvoj vrijednosti ne odobrava lako, niti automatski, a kako je riječ o namjenskom kreditu za obnovu farme za proizvodnju mlijeka, da je bilo potrebno napraviti veliku pripremu za dobivanje takvog kredita i dostaviti mnogo dokumentacije, između ostalog da je izrađen cijeli projekt radi odobravanja kredita pod nazivom "Investicijska studija za obnovu farme za proizvodnju mlijeka". Prvostupanjski sud utvrđuje da nije istinit iskaz drugotuženika da nije razumio sadržaj zadužnice i svoje obveze iz Ugovora o kreditu jer da je to nelogično i neživotno, te da nije vjerojatno da bi netko potpisao Ugovor o kreditu od 6.500,000,00 kn, a da se prethodno nije savjetovao s pravnikom ili stručnjakom za financije. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica, kao supruga drugotuženika (sudužnika iz Ugovora o kreditu od 14. listopada 2002.) znala za njegove obveze iz navedenog Ugovora, te da je bila svjesna, s obzirom da se radi o obiteljskoj tvrtki, kakve posljedice za njihovu imovinu mogu proizaći iz tog Ugovora. Iako društvo G. " d.o.o. ima svoju pravnu osobnost, da se ne mogu obveze navedenog trgovačkog društva sagledavati odvojeno, bez dovođenja u bilo kakvu vezu s obvezama tužiteljice i drugotuženika a kako je drugotuženik sudužnik iz navedenog Ugovora o kreditu, da se ne može niti ta njegova obveza smatrati samo njegovom obvezom, odnosno da se ne može smatrati da tužiteljica nema nikakve veze s time.

 

Zaključno, cijeneći činjenicu da je prvotužena postupala s povjerenjem u zemljišne knjige, te cijeneći činjenicu da tužiteljica od 1993. nije zatražila upis svog prava vlasništva na prijepornim nekretninama, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nema na predmetnim nekretninama pravo koje spriječava ovrhu, te je odbio tužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 221.a ZPP-a u vezi s člankom 55. i 56. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), odlučujući o tužbenom zahtjevu, te je za to dao pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje tužiteljicu na sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude. Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužiteljice.

 

Naime, prema odredbi čl. 61. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 152/09), a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: na pokretnoj stvari ako je stvar pribavila na temelju naplatnog posla postupajući u dobroj vjeri, na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Dakle, proizlazi da je za prosudbu o pravnoj valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja te treće osobe. U odnosu na konkretan slučaj, to znači da se savjesnost u pravnom prometu ne može ograničiti samo na prvotuženika, koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, već i na tužiteljicu. U vezi navedenog prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije istinit iskaz tužiteljice da nije imala nikakvih saznanja o poslovanju društva G.-k. d.o.o. u vlasništvu drugotuženika - njezinog supruga i da nije znala za Ugovor o kreditu i zadužnicu. Upravo suprotno, logično i životno je za zaključiti da je tužiteljica znala sve o poslovanju trgovačkog društva G.-k. d.o.o. (koje je ona nazvala obiteljskim trgovačkim društvom) i za sve poslove koje je drugotuženik sklapao u vezi s predmetnim nekretninama i suglasila se sa svim raspolaganjima drugotuženika. Stoga, bez obzira na utvrđenje da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i drugotuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije bilo raspolaganja protivno odredbi čl. 277. i 283. ZBPO što bi imalo za posljedicu nedopuštenost ovrhe.

 

Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 06. listopada 2020.

 

                                                                                                                                   Predsjednik vijeća

Branka Ježek Mjedenjak