- 1 -              Rev 3940/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3940/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice A. A., iz Z., OIB: …, koju zastupaju odvjetnici P. P. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i K. u Z., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra S., Z., OIB: …, radi utvrđenja, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-535/19-2 od 16. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-835/2017-72 od 26. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-535/19-2 od 16. travnja 2019. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-835/2017-72 od 26. veljače 2019. odbio je tužbeni zahtjev kojim je pod točkom 1. tužiteljica zahtijevala utvrđenje da se nalazi u radnom odnosu kod tuženika za obavljanje poslova radnog mjesta dipl. ing. zaštite na radu u Službi općih, pravnih i kadrovskih poslova na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2011. pa nadalje te da je prestanak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika s danom 30. studenog 2011. nezakonit, pod točkom 2. je zahtijevala da tuženik s tužiteljicom zaključi pismeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta dipl. ing. zaštite na radu Službi općih, pravnih i kadrovskih poslova te da tužiteljicu vrati na radno mjesto dipl. ing. zaštite na radu u Službi općih, pravnih i kadrovskih poslova, dok je pod točkom 3. zahtijevala da joj tuženik isplati izgubljenu zaradu od dana prestanka radnog odnosa u iznosima za svaki pojedini mjesec sa zateznim kamatama kako je to pobliže opisano u točki 3. presude dok je pod točkom 4. zahtijevala da joj tuženik naknadi parnični trošak.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-535/19-2 od 16. travnja 2019. potvrdio je presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-835/2017-72 od 26. veljače 2019.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku iz svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu ili samo drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno da preinači pobijanu presudu uz naknadu parničnog troška.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Revizijski navod da je na trećoj stranici prvostupanjske presude u obrazloženju naveden pogrešan datum sklapanja ugovora o radu (31. siječnja 2019. umjesto 31. siječnja 2009.) nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude jer je riječ o pogrešci u pisanju godine koja je u izreci kao i u ostalom dijelu obrazloženja ispravno navedena. Datumi odjave tužiteljice s Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje (5. prosinca 2011.) i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (21. prosinca 2011.) su suprotno revizijskim navodima točno navedeni i u skladu s ispravama koje prileže spisu (list 67 i 71 spisa).

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužiteljica u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Nadalje, tužiteljici nije onemogućeno sudjelovanje u postupku jer je sud odbio provesti neke od dokaza koje je tužiteljica predložila s obzirom da je sud proveo većinu dokaza koje je tužiteljica predložila, a odustao je od saslušanja svjedoka koji se višekratno nije pojavljivao na sudu te od provođenja financijskog vještačenja na okolnost visine zahtjeva sve u svrhu ekonomičnosti s obzirom da tužiteljica nije dokazala niti samu osnovu tužbe te je zaključio da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i bez provođenja tih dokaza.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da se tužiteljica nalazi u radnom odnosu kod tuženika, da je prestanak radnog odnosa nezakonit te da se naloži tuženiku da sklopi s tužiteljicom pisani ugovor o radu na neodređeno vrijeme i isplati joj izgubljenu zaradu.

 

Među strankama je sporno je li tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika odnosno je li prestanak radnog odnosa zakonit kao i je li ugovor o radu na određeno vrijeme kojeg je tužiteljica imala sklopljenog s tuženikom prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica 31. siječnja 2009. kao radnica sklopila s tuženikom kao poslodavcem ugovor o radu na određeno vrijeme radi obavljanja pripravničkog staža za radno mjesto dipl. ing. zaštite na radu na rok od 1 godine koji je obavljala do 30. studenog 2009. jer je volonterski obavila 2 mjeseca,

 

- da je tužiteljica 29. listopada 2010. sklopila s tuženikom Dodatak ugovoru o radu broj 1001 na određeno vrijeme kojim se ugovor o radu na određeno vrijeme zbog obavljanja pripravničkog staža produljuje na rok od 3 godine i koji će tužiteljica obavljati do 30. studenog 2011.,

 

- da je tužiteljici ugovor o radu na određeno vrijeme istekao 30. studenog 2011.,

 

- da je tuženik odjavio tužiteljicu s HZMO-a 5. prosinca 2011., a s HZZO-a 21. prosinca 2011., sve s danom 30. studenog 2011.,

 

- da je tužiteljica samoinicijativno nastavila dolaziti na posao i 1. prosinca (četvrtak), 2. prosinca (petak) i 5. prosinca 2011. (ponedjeljak), a od 6. prosinca do 19. prosinca 2011. je bila na bolovanju,

 

- da je tužiteljici 19. prosinca 2011. ponuđeno sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme kao zamjena za radnicu na telefonskoj centrali što je tužiteljica odbila kojom prilikom joj je objašnjeno da joj je prestao radni odnos kod tuženika,

 

- da je tužiteljica pozvana vratiti ključeve prostorije i izvršiti primopredaju što je odbila,

 

- da je tuženik u ljeto 2011. zatražio od ministarstva suglasnost za zapošljavanje tužiteljice koji je stigao nakon prestanka ugovora o radu tužiteljice,

 

- da je tuženik je 19. prosinca 2011. raspisao natječaj za radno mjesto inženjera zaštite na radu na koji se tužiteljica nije javila i koji je poništen u veljači 2012. zbog zabrane novog zapošljavanja u razdoblju privremenog financiranja zdravstvenih ustanova,

 

- da je tuženik tužiteljici isplatio 10. prosinca 2012. na ime razlike za prethodno razdoblje iznos od 2.213,17 kuna.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer je tuženik s tužiteljicom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme sukladno čl. 10. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 i 61/11, dalje: ZR) koji je istekao pa je tužiteljici prestao radni odnos sukladno odredbi čl. 104. toč. 2. ZR, a tužiteljica nije s tuženikom sklopila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme sukladno odredbama čl. 25. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 115/10) prema kojem se za zasnivanje radnog odnosa za sve poslove u javnim službama raspisuje javni natječaj.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što tužiteljica smatra da je bilo potrebno primijeniti čl. 10. st. 5. ZR jer je tužiteljica i nakon isteka ugovora o radu nastavila raditi kod tuženika te da na radnika treba primijeniti povoljnije pravo, a to su odredbe ZR.

 

Zasnivanje radnog odnosa regulirano je odredbama Zakona o radu pa radnik može zasnovati radni odnos samo u postupku i na način utvrđen tim zakonom. Naime, radni odnos je izraz volje radnika i poslodavca zbog čega rad bez valjano zasnovanog radnog odnosa predstavlja samo faktični rad i kao takav ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme.

 

Samoinicijativni dolazak na posao (1. i 2. prosinca 2011. te 5. prosinca 2011.) tužiteljice nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme nema značenje nastavka rada kod poslodavca u smislu čl. 10. st. 5. ZR naročito kada se uzme u obzir da je tuženik odjavio tužiteljicu s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje već u ponedjeljak 5. prosinca 2011., kao i s Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i to sve s danom isteka ugovora o radu na određeno vrijeme (30. studenog 2011.) kao i da je tražio vraćanje ključeva prostorije i primopredaju.

 

Stoga činjenica da je tužiteljica faktično radila kod tuženika i nakon što joj je istekao rok na koji je imala sklopljen ugovor o radu s tuženikom (rad nakon 30. studenog 2011.), ne znači da bi se zbog toga, primjenom odredbe čl. 10. st. 5. ZR moglo smatrati da je u konkretnom slučaju između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Kako u ovom konkretnom slučaju na strani poslodavca nije postojala volja za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s tužiteljicom što je jasno vidljivo iz odjave tužiteljice s HZMO par dana nakon isteka roka na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, iz odjave s HZZO te iz razgovora tužiteljice s rukovoditeljicom službe kadrovskih poslova K. T. M. 19. prosinca 2011. koja je tužiteljicu obavijestila da joj je radni odnos istekao te da je tužiteljica pozvana vratiti ključeve prostora i izvršiti primopredaju kao i iz činjenice da je javni natječaj od 19. prosinca 2011. poništen u veljači 2012. zbog zabrane povećanja broja zaposlenih u djelatnosti zdravstva, nije došlo do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme odnosno do prerastanja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Slijedom navedenog, nema mjesta primjeni odredbe čl. 10. st. 5. ZR pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Budući da je tužiteljici ugovor o radu na određeno vrijeme prestao 30. studenog 2011. istekom vremena na koji je sklopljen sukladno odredbi čl. 104. st. 2. ZR, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da se tužiteljica nalazi u radnom odnosi te da je prestanak radnog odnosa nezakonit.

 

Stoga kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.