1              Poslovni broj: 14 Gž R-974/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 14 Gž R-974/2020-2

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr. sc. Dražanu Penjaku, na temelju nacrta odluke koji je izradila sudska savjetnica Ivana Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz G. P., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž., B. & A. d.o.o. iz B., protiv tuženika Zavoda, B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. G. i H. M. iz B., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-39/2018-35 od 21. svibnja 2020. te o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-39/2018-37 od 9. lipnja 2020., 6. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-39/2018-37 od 9. lipnja 2020., u pobijanom nedosuđenom dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke (preko iznosa od 6.531,25 kn do iznosa od 11.687,50 kn).

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-39/2018-37 od 9. lipnja 2020. u pobijanom dijelu, i to u točkama I. i IV. izreke.

 

 

r i j e š i o  j e

 

I. Uvažava se žalba tužiteljice te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-39/2018-35 od 21. svibnja 2020. i sudi:

 

"Odbija se sudjelovanje u postupku Republike Hrvatske u svojstvu umješača na strani tuženika."

 

II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužiteljici trošak ovog žalbenog postupka u iznosu od 156,25 kn.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.769,13 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je to navedeno u točki I. izreke. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 2.769,13 kn. Nadalje, točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđene iznose iz točke I. izreke presude od 15.-tog u mjesecu do uključivo 20.-tog u mjesecu za svaki pojedini mjesec, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.531,25 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Točkom V. izreke odbijeni su zahtjevi tuženika i umješača da im tužitelj nadoknadi parnične troškove.

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem, donesenim na ročištu za glavnu raspravu dana 21. svibnja 2020., dopušteno je sudjelovanje Republici Hrvatskoj u svojstvu umješača na strani tuženika u ovoj parnici.

 

Protiv prvostupanjskog rješenja te protiv prvostupanjske presude, i to u nedosuđenom dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke (preko iznosa od 6.531,25 kn do iznosa od 11.687,50 kn), pravovremeno se žali tužiteljica, pobijajući iste zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19; dalje: ZID ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijano rješenje, odnosno presudu u pobijanom dijelu preinačiti.

 

Protiv prvostupanjske presude, i to u dijelu pod točkama I. i IV. izreke, pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. ZPP-a, predlažući drugostupanjskom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti.

 

Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode.

 

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od svibnja 2013. do ožujka 2018. na ime neisplaćenog dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, temeljem odredaba članka 66. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 126/11; dalje: KU 126/11), članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13, dalje: KU 143/13), te članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18; dalje: KU 29/18).

 

Navedenim odredbama određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužitelj navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer je isti tužitelju isplaćen za redovni rad.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

Odmah uvodno, u odnosu na žalbu tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja donesenog na ročištu održanom 21. svibnja 2020. kojim je prihvaćeno sudjelovanje umješača Republike Hrvatske na strani tuženika, za navesti je slijedeće.

 

Odredbom članka 206. stavka 1. ZPP-a određeno je da se osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može pridružiti toj stranci, dok je odredbom članka 207. stavka 3. ZPP-a određeno da protiv odluke suda kojom se prihvaća sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba.

 

Nadalje, odredbom članka 378. stavka 2. ZPP-a propisano je da se rješenje prvostupanjskog suda, ako ovaj zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, može pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.

 

U smislu citirane odredbe članka 378. stavka 2. ZPP-a, tužiteljica, nezadovoljna odlukom suda kojom je dopušteno sudjelovanje Republike Hrvatske kao umješača na strani tuženika, istu pobija u žalbi protiv konačne odluke.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, Republika Hrvatska, obzirom na činjenicu da se sredstva za plaće zaposlenika tuženika osiguravaju u državnom proračunu, ima tek ekonomski, a ne i pravni interes za sudjelovanjem u postupku na strani tuženika, slijedom čega u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za sudjelovanjem umješača u postupku iz naprijed citirane odredbe članka 206. stavka 1. ZPP-a.

 

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 380. točke 3. ZPP-a, preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje na način da se odbija sudjelovanje Republike Hrvatske kao umješača u ovom postupku, odnosno odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u pobijanom dijelu, ovaj sud je utvrdio da nije ostvarena ukazana bitna povreda postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da je sud naveo jasne razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, utemeljene na slobodnoj ocjeni dokaza, pa se presuda može ispitati.

 

Ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti koja druga bitna povreda postupka na koju ovaj sud, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi slijedeće:

 

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenik tuženika na radnom mjestu medicinske sestre u Medicinskoj službi;

 

- da tuženik tužitelju nije isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada kada je tužiteljica radila prekovremeno, već samo za sate koji ulaze u redovan rad.

 

Pravilno je sud prvog stupnja nakon provedenog postupka primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

Tumačenje tuženika da tužiteljici navedeni dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da posebni uvjeti rada postoje i pri redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

Dakle, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun predmetnog dodatka trebalo je računati sate provedene na prekovremenom radu, što je tuženik propustio učiniti.

 

Za navesti je kako je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje kako zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU 143/13, koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU 143/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU 143/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

Obzirom da tuženik nije tužiteljici obračunavao plaću u skladu sa navedenim odredbama KU koji su bili na snazi u utuženom vremenskom razdoblju, imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Pri tom je za navesti, u odnosu na žalbene navode, kako je irelevantan postupak obračuna plaća kao i računalni program na temelju kojeg tuženik vrši obračun plaća (COP), jer je obveza isplate plaće propisana odredbama članka 7. stavka 1. i članka 90. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14), pa je tuženik dužan organizirati i osigurati potrebnu tehničku potporu.

Zaključno, glede žalbenih navoda stranaka u odnosu na odluku o parničnom trošku, za navesti je slijedeće.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu te je podneskom od 11. svibnja 2018. (listovi 16-17 spisa) označila kao vrijednost predmeta spora iznos od 11.000,00 kn, dok je podneskom od 10. veljače 2020. (listovi 99-101 spisa) uredila tužbeni zahtjev na novčanu svotu od 2.769,13 kn.

 

Međutim, ovdje je za istaći kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

 

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena, odnosno nakon što bude provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom.

 

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina istoj nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvarila, a postotak dodataka razvidan je iz KU 143/13 i KU 29/18, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste niti je pak osporila narav odrađenih sati kako su isti specificirani u tim platnim listama.

 

Odredbom članka 117. stavka 3. ZID ZPP, koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., propisano je da se, među ostalim, odredba članka 28. ovog Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovog Zakona nije donesena prvostupanjska odluka.

 

Kako je pobijana odluka donesena 9. lipnja 2020., to se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti člankom 28. ZID ZPP-a izmijenjena odredba članka 154. ZPP-a, koja u stavku 1. određuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama, a u stavku 2. određuje da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

Pravilno je, dakle, sud prvog stupnja primijenio citirano materijalno pravo kada je, imajući u vidu da je tužiteljica sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela 100%, istoj dosudio troškove parničnog postupka računajući vrijednost svake radnje prema vrijednosti predmeta spora od 2.769,13 kn, dok je za više traženo zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbio kao neosnovan.

 

Glede žalbenih navoda o tome da su tužiteljici priznati troškovi podnesaka od 16. srpnja 2018., 27. rujna 2018. i 12. ožujka 2020., koji da nisu bili nužni za vođenje spora, za navesti je kako navedeni podnesci spadaju u kategoriju ostalih podnesaka iz Tbr. 8. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici za sastav navedenih podnesaka priznao nagradu prema Tbr. 8. točka 3. OT.

 

Nadalje, na ročištima u prethodnom postupku održanima 23. svibnja 2018. kao i na ročištu održanom 12. listopada 2018. raspravljalo se o glavnoj stvari te tužiteljici pripada nagrada prema Tbr. 9. točka 1. OT, kako je to pravilno smatrao sud prvog stupnja.

 

Zaključno, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije nužan trošak zastupanja, obzirom da je odredbom Tbr. 9. točka 3. OT izričito propisana nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova.

 

Ovdje je za navesti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. glede pravnog pitanja pripada li stranci trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda, sukladno odredbi Tbr. 9. točke 3. OT, prihvaćen pravni stav po kojemu stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbi Tbr. 9. točka 3. OT.

 

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Glede troška ovog žalbenog postupka, u kojemu je tužiteljica uspjela sa približno 50% (u odnosu na žalbu protiv rješenja o sudjelovanju umješača), valjalo joj je priznati za trošak sastava žalbe protiv rješenja 25 bodova prema Tbr. 10. točka 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15.; dalje: OT), odnosno razmjerno uspjehu u istome od 50%, 12,5 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT) i PDV po stopi od 25%, daje iznos od 156,25 kn.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije ni bio potreban za vođenje ovog žalbenog postupka.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 6. listopada 2020.