1              Poslovni broj: 14 Gž R-781/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 14 Gž R-781/2020-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr.sc. Dražanu Penjaku, na temelju nacrta odluke koji je izradila sudska savjetnica Ivana Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice L. K. iz I. G., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Z. G., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1737/2019-19 od 27. ožujka 2020., dana 5. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

Djelomično se uvažava žalba tuženika, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1737/2019-19 od 27. ožujka 2020.:

a) potvrđuje u točki I. izreke te u točki II. izreke glede odluke o parničnom trošku, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka tužiteljici u iznosu od
7.187,50 kn;

b) preinačuje u točki II. izreke, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 7.187,50 kn do iznosa od 9.531,25 kn (za iznos od 2.343,75 kn) te se u navedenom dijelu njezin zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.033,31 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim kako je to navedeno u točki I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.531,25 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Protiv citirane presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu ukinuti, podredno preinačiti.

 

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od travnja 2014. do ožujka 2019. na ime neisplaćenog dodatka za posebne uvjete rada, temeljem odredbe članka 57. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 143/13., dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., te temeljem odredbe članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 29/18; dalje: KU 29/18).

 

Navedenim odredbama KU 143/13 i KU 29/18 određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužiteljica navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer je isti tužiteljici isplaćen za redovni rad.

 

Predmet spora je i zahtjev na ime dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, u visini od 4 % od osnovne plaće, za razdoblje od 1. listopada 2015. do 31. kolovoza 2019., na temelju odredbe članka 5. Dodatka I KU 143/13 ("Narodne novine", broj 96/15; dalje: Dodatak), kojim je dodan članak 59. a. KU 143/13, a kojim je određeno da iznimno od članka 59. ovoga Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

 

Nadalje, predmet spora je i zahtjev s naslova dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu, temeljem odredbe članka 51. st. 9., st. 10., i st. 11. KU 143/13 odnosno odredbe članka 49. st. 9., st. 10. i st. 11. KU 29/18 te temeljem odredbe članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11., 130/11.; dalje: ZBSN/96), koji je važio u utuženom razdoblju.

 

Konačno, predmet spora predstavlja i zahtjev s naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, temeljem odredbe članka 36. KU 143/13 te odredbe članka 34. KU 29/18, a kojima je propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom koji dežura ili je pripravan pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, odnosno temeljem odredbe članka 59. st. 1. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 141/12.; dalje: TKU), a kojom je propisano da, ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika, ovaj sud je utvrdio da nije ostvarena ukazana bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da je sud naveo jasne razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, utemeljene na slobodnoj ocjeni dokaza, pa se presuda može ispitati.

 

Ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti koja druga bitna povreda postupka na koju ovaj sud, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi slijedeće:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre;

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada kada je tužiteljica radila prekovremeno;

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad;

- da tuženik nije tužiteljici platio naknadu s naslova dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu;

- da je vještačenje visine tužbenog traženja obavila P. B., dipl.oec., stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze.

 

Sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka prihvatio tužbeni zahtjev, smatrajući u bitnome da tužiteljici svi dodaci i uvećanja koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada, odnosno da je tužiteljica radila u posebnim uvjetima rada te je imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata tijekom čitavog radnog vremena, kako u redovnom tako i u prekovremenom radu. Jednako tako, da tužiteljici pripada i uvećanje s osnove uvećanja za dodatke za prekovremeni rad ostvaren u neradne dane, državni blagdan ili praznik, koji padaju u dane od ponedjeljka do petka, budući da redovni mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam radnih sati dnevno. Nadalje, samim tim što je tužiteljici pogrešno obračunata plaća za vrijeme prekovremenog rada, da joj je pogrešno obračunata i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora, koja se temelji na prosjeku plaće u prethodna tri mjeseca, kako je to propisano odredbom članka 36. KU 143/13 te naknada plaće za vrijeme bolovanja (koja je propisana odredbom članka 59. st. 1. KU 143/13).

 

Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, na iznimnu odgovornost za život i zdravlje te dodatak na plaću za prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Naime, tumačenje tuženika da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata i znanstveni stupanj postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Posljedično, pravilno je sud prvog stupnja smatrao da tužiteljici pripada i naknada plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, sve sukladno odredbi članka 36. st. 2. KU 143/13 i odredbi članka 34. KU 29/18, kao i naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, sukladno odredbi članka 59. st. 1. TKU, koju je tuženik isplaćivao u umanjenom iznosu radi pogrešnog obračuna dodataka na plaću.

 

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je smatrao da tužiteljici pripada naknada s naslova dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu. U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da se visina razlike naknade plaće ima računati na temelju citiranih odredaba ZBSN/96, koji propisuje blagdane i neradne dane za sve radnike u RH, pa tako i za tužiteljicu, odnosno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora.

 

Zaključno, za navesti je kako je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje kako zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU 143/13, koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU 143/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU 143/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužiteljice, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio.

 

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi naprijed citiranih odredbi KU 143/13, Dodatka I. KU, KU 29/18. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/2013 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU/2013, ali to ovdje i nije slučaj.

 

Stoga je sud prvog stupnja, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

Slijedom svega navedenog, budući da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

 

Međutim, glede odluke o parničnom trošku, za navesti je slijedeće.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu te je označila vrijednost predmeta spora kao 11.000,00 kn, dok je podneskom od 20. veljače 2020. (list 123-125 spisa) uredila tužbeni zahtjev na novčanu svotu od 9.033,31 kn.

 

Ovdje je za istaći kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

 

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenta te dodatka za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom.

 

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina istoj nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvarila, a postotak dodataka razvidan je iz KU 143/13, Dodatka I KU i KU/2018, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste.

 

Tako je tužiteljici za obavljene radnje valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: OT), za sastav tužbe od 15. svibnja 2019. 75 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. OT; za sastav podneska od 31. srpnja 2019. 75 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. OT; za zastupanje na raspravi dana 22. kolovoza 2019. 75 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za sastav podneska od 28. listopada 2019. 18,75 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; za sastav podneska od 30. prosinca 2019. 18,75 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; za sastav podneska od 22. siječnja 2020. 18,75 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; za sastav podneska od 2. veljače 2020. 18,75 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; te za zastupanje na raspravi dana 21. veljače 2020. 75 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; odnosno sveukupno 375 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT) i PDV po stopi od 25% (937,50 kn), daje iznos od 4.687,50 kn.

 

Navedenom iznosu valja pridodati trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, čime se došlo do sveukupnog parničnog troška tužiteljice od 7.187,50 kn.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 20. veljače 2020., obzirom da je isti predan na raspravi održanoj dana 21. veljače 2020., za koju joj je priznat trošak zastupanja.

 

Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 380. toč. 2. i 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 5. listopada 2020.