1                  Poslovni broj: 18 UsI-490/19-8

 

Poslovni broj: 18 UsI-490/19-8

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU             

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu,  po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević,  u upravnom sporu tužitelja M. M.-Č. iz Z., A. J. …, zastupan po opunomoćeniku dr. sc. K. Š., odvjetniku iz O. d. K. Š. & p. d.o.o., P. …., Z., protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske (ranije Ministarstvo turizma Republike Hrvatske), P. … Z., nakon javne rasprave zaključene dana 25. rujna 2020. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja, dana 05. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, Klasa: UP/II 034-02/19-13/87, Urbroj: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 18. rujna 2019.

              II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 034-02/19-13/87, Urbroj: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 18. rujna 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Šibenskoj-kninskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinskopravne poslove, Klasa: UP/I-335-03/18-02/1675, Urbroj: 2182-03-02/4-18-16 od 17. lipnja 2019..

Citiranim prvostupanjskim rješenjem   odbijen zahtjev tužitelja za ukidanje  rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, Klasa: UP/I-335-03/18-02/199, Urbroj: 2182-03-02/4-18-3 od 21. ožujka 2018. izdano na ime D. B. iz D., Š. p. P. .., u objektu vrste studio apartman u domaćinstvu na adresi Š., K. V. …., koji je upisan u upisnik pružatelja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu ovog Ureda pod rednim brojem 12808, na dan 17. lipnja 2019.. 

              Tužitelj tužbom osporava citirano rješenje tuženika navodeći kako u postupku koji prethodio pobijanom aktu činjenično stanje nije pravilno i postupno utvrđeno, da je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja u dijelu kojim se pobija rješenje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je došlo do postupovnih povreda, a što da je dovelo do nezakonitosti pobijanog rješenja. Osporavanim rješenjem tuženika da je odbijen žalba tužitelja, iako da se u provedenom upravnom postupku utvrdilo da B. D. koristi nekretninu tužitelja za prolaz do svog objekta, odnosno dio dvorišta i trijema. Tužitelj da je svoje navode dokazao i izvatkom iz zemljišne knjige, skicom čestice zgrade 2771, zk. Ul. 471, te suglasnosti za uspostavu i upis u zemljišne knjige etažnog vlasništva posebnih dijelova nekretnine katastarske čestice 2771, k.o. Š.. Nadalje se navodi da nije bilo niti upitno prolazi li ili ne D. B. i njegovi gosti preko nekretnine tužitelja, jer da se vrata od apartmana u vlasništvu D. B. nalaze na trijemu i dvorištu u vlasništvu tužitelja. Upravo iz zemljišno knjižnog izvatka da jasno proizlazi, a što da je tužitelj i isticao tijekom postupka, da je trijem u njegovom isključivom vlasništvu za koji nije utvrđena služnost. U prilog navedenom da ide i suglasnost za uspostavu i upis u zemljišne knjige etažnog vlasništva posebnih dijelova nekretnina katastarske čestice 2771, k.o. Š.. Nadalje se navodi da iz rješenja K. s. u Š., broj: …. od 6. listopada 1962. proizlazi da D. B. nema pravo služnosti na spornom trijemu jer da se u navedenom rješenju jasno navodi da prijepornom stanu koji je u vlasništvu D. B. pripada: „dio dvorišta kao služnost prilaza pred tezom“. Nadalje, kupoprodajnim ugovorom od 16. ožujka 1965. J. Č. i V. Č., da su prodali B. M. dio predmetne kuće koji im je pripao rješenjem K. s. u Š. od 6. listopada 1962. godine broj R1-74/62, s pravom služnosti prolaza do predmetnog stana u prizemlju „preko onog dijela dvorišta pripalog braći današnjim prodavateljima“. Slijedom navedenog da je u cijelosti neosnovan navod iz obrazloženja pobijanog rješenja da je pravo služnosti prilaza predmetnom smještajnom objektu preko dvorišta i trijema koji je  suvlasništvu M. M.-Č.  U tužbi se ukazuje i na odredbe članka 220. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima je propisano da se pravo služnosti na nekretnini osniva uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini te da, s obzirom na to te činjenicu da je trijem u vlasništvu tužitelja M. M. Č., ne postoji služnost na istom.  Slijedom navedenog, s obzirom na zakonsku odredbu prema kojoj pravo služnosti mora biti publicirano, odnosno vidljivo u javnoj knjizi da je jasno je kako je nadležno tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo.  U prilog navedenom da ne postoji pravo služnosti u korist D. B., da proizlazi i iz činjenice da je isti ustao pred Općinskim sudom u Š., Stalna služba u K., u predmetu broj P-1503/18 protutužbom protiv tužitelja sa zahtjevom da sud presudom utvrdi postojanje služnosti i uknjižbe iste u zemljišnim knjigama. Navedeno da proizlazi iz žalbe D. B. od 28. siječnja 2019. Stoga da su navodi iz rješenja kojim je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga navodeći da isti ima pravo služnosti u cijelosti neosnovani. Nadalje se u tužbi navodi da su Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti u članku 34. stavak 2. propisani uvjeti pod kojima će se izdati rješenje o odobrenju na zahtjev iznajmljivača te da je nadležno tijelo donijelo rješenje kojim je odobrilo zahtjev D. B., navodeći kako isti ispunjava uvjete sukladno odredbama članka 34. stavak 2. Zakona o ugostiteljstvu. Tužitelj smatra da, obzirom da se D. B. za ulaz u predmetnu nekretninu koristi nekretninom tužitelja, da isti ne ispunjava uvjete propisane zakonom jer da je apsurd da netko može pružati ugostiteljske usluge ako se za do mjesta pružanja istih nema slobodan prolaz odnosno koristi tuđom nekretninom, te ometa vlasnika, odnosno tužitelja, te od istog nije tražena suglasnost. U tužbi se ukazuje i na to da Zakon o općem upravnom postupku stranci jamči pravo na razmjernost u zaštiti prava stranaka i javnog interesa te da je donošenjem rješenja koje se ovom tužbom napada, tuženik povrijedio načelo razmjernosti u zaštiti prava stranka i javnog interesa i kao europsko načelo, budući je isto uvjetovano i člankom 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se njegova tužba usvoji te da se osporavano rješenje tuženika poništi.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj u predmetnoj tužbi, u bitnome, iznosi iste razloge protiv osporenog rješenja tuženika, koje da je kao žalbene razloge iznio u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja od 17. lipnja 2019.. Nadalje, vezano za tužbene navode, u bitnome ističe da je upravni postupak pravilno proveden, da je tuženik na temelju spisa predmeta pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, u bitnome se poziva na razloge iz obrazloženja osporavanog rješenja, smatra da je pravilno utvrdio da je žalbu tužitelja valjalo odbiti te predlaže da se tužba odbije.

U tijeku ovog upravnog spora je svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              Na ročištu za raspravu održanom dana 25. rujna 2020. tužitelj je po zamjeniku opunomoćenika ustrajao u svemu kao u tužbi te je predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja.

Na navedeno ročište nije pristupio tuženik, iako uredno pozvan.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis i isprave priložene u isti, spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbi i isprave koje su priložene u taj spis kao suvišan za donošenje odluke u ovom upravnom sporu pored prethodno izvedenih dokaza.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno da je D. B. izdano rješenje, Klasa: UP/I-335-03/18-02/199, Urbroj: 2182-03-02/4-18-3 od 21. ožujka 2018. kojim mu je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, u smještajnom objektu studio apartman u domaćinstvu, u Š., K. V. …., kategorije tri zvjezdice te da je tužitelj prvostupanjskom tijelu dana 16. kolovoza 2018. podnio zahtjev da se navedeno rješenje ukine.

Prvostupanjsko tijelo je u ponovljenom postupku rješenjem od 17. lipnja 2019. odbilo zahtjev tužitelja. Tužitelj je na to rješenje izjavio žalbu (u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe) koja je osporavanim rješenjem tuženika od 18. rujna 2019. odbijena, uz obrazloženje, u bitnome, da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 38. stavak 1. točkom 3. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti te pozivom na mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Među strankama nije sporno, a što je razvidno i iz izvadaka iz zemljišne Općinskog suda u Š. (koji prileže spisu ovog upravnog spora te spisu tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu) da je kao vlasnik 12/60 kuće izgrađene na k.č. broj 2771 k.o. Š., što u naravi čini etažno vlasništvo E-1, stan S1 u prizemlju, koji se sastoji od kuhinje i sobe površine 24,55 m2, s pripadajućim sporednim dijelovima u prizemlju: kupaonicom površine 4,70 m2 i platoom P1-S1 površine 12,65 m2, upisan D. B. te da su kao vlasnici 48/60 dijelova predmetne zgrade etažnog vlasništva E-2 stana S2 na katu koji se sastoji od kuhinje, hodnika i tri sobe površine 59,05 m2, s pripadajućim sporednim dijelovima na katu: kupaonicom površine 2,05 m2, stubištem površine 5,65 m2 i pripadajućim sporednim dijelovima  prizemlju: trijemom površine 6,10 m2, konobom površine 26,95 m2, spremištem 1, površine 2,75 m2, spremištem 2, površine 2,00 m2, spremištem 3 površine 6,50 m2 i platoom P1-S1 površine 47,00 m2, upisani tužitelj, M. I., D. Č., Š. M.-Č., J. F. i R. M..

Nadalje, iz navoda tužbe te podataka spisa tuženog tijela (iskazi tužitelja i D. B. dani pred prvostupanjskim tijelom, očevid na licu mjesta, fotografije snimljene prilikom očevida na licu mjesta) proizlazi da među strankama nije sporno ni to da D. B.  za pristup do svog predmetnog smještajnog objekta koristi dio  trijema površine 6,10 m2 u vlasništvu tužitelja i trećih osoba, da se vrata predmetnog smještajnog objekta nalaze neposredno do vrata tužiteljeve konobe, da D. B. i njegovi prednici više desetljeća koriste predmetni trijem za pristup do predmetnog smještajnog objekta te da, kako je razvidno i iz izvadaka iz zemljišne knjige, na navedenom trijemu u vlasništvu tužitelja i trećih osoba nije upisano pravo služnosti u korist predmetnog smještajnog objekta u vlasništvu D. B..

Nije sporno ni to da se pred Općinskim sudom u Š. pod poslovnim brojem P-1508/2018 vodi parnični postupak po tužbi tužitelja iz ovog spora protiv tuženika D. B. kojom tužbom taži  da D. B. bude obvezan predati mu miran i nesmetan vlasnički posjed na spornom trijemu te da bude obvezan zazidati ulazna vrata koja se nalaze na spornom trijemu   a koja služe za pristup do nekretnine D. B. te da je D. B. protiv tužitelja iz predmetnog upravnog spora  u navedenom parničnom postupku podnio protutužbu kojom traži se presudom utvrdi postojanje stvarne služnosti prolaza i prilaza na teret dijela spornog trijema, neto korisne površine 6,10 m2 te uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama.

Sporno je da li D. B. ima pravo služnosti prolaza predmetnom smještajnom objektu preko trijema u suvlasništvu tužitelja i trećih a u svezi s tim i da li su ispunjeni uvjeti za ukidanje rješenja od 21. ožujka 2018. kojim je tužitelju odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u predmetnom smještajnom objektu odnosno da li je osporavanim rješenjem tuženika povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Odredbom članka 34. stavak 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15 i 121/16) propisano je da će se rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu izdati na zahtjev iznajmljivača uz slijedeće uvjete: 1) da je vlasnik objekta (soba, apartman ili kuća za odmor i sl.) ili vlasnik zemljišta za kamp, 2) da je objekt u kojem će se pružati usluge ispunjava minimalne uvjete i uvjete za kategorizaciju sukladno tome Zakonu, te 3) da građevina-objekt u kojem će se pružati ugostiteljske usluge u domaćinstvu ispunjava uvjete sukladno posebnom propisu bez kojih, prema tome propisu, nadležni ured ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

Odredbom članka 38. st. 1. istog Zakona propisano je da će se rješenje o odobrenju ukinuti rješenjem: 1. u slučaju smrti iznajmljivača, osim ako nasljednik iznajmljivača ne nastavi obavljati pružanje ugostiteljskih usluga u skladu s člankom 35. stavak 1. toga Zakona, 2. u slučaju odjave pružanja ugostiteljskih usluga danom navedenog u odjavi li danom podnošenja odjave nadležnom uredu, ako je iznajmljivač u odjavi utvrdio datum unatrag, 3. ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za pružanje ugostiteljskih usluga propisanog člankom 34. stavak 2. toga Zakona.

Nadalje, odredbom članka 174. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14-dalje ZVDSP) propisano je da je služnost  ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati (stavak 1.) Kako je nositelj prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari, određuje se kod osnivanja prava služnosti; ako se služnost osniva na temelju pravnoga posla, određuje to svojom voljom ili u sporazumu sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar; ako se osniva na temelju odluke suda ili drugoga tijela vlasti, određuje se to tom odlukom; inače to određuje zakon (stavak 2.).Služnost ima sadržaj s kojim je osnovana, ako nije kasnije zakonito izmijenjen; tko tvrdi da je izmijenjen, treba to dokazati (stavak 3.).

Odredbom članka 218. stavak 1. ZVDSP propisano je da se na temelju pravnog posla vlasnika Ispis poslužne nekretnine, odluke suda ili druge vlasti, ili samoga zakona, osniva  pravo stvarne služnosti kao pripadak povlasne stvari za njezina svagdašnjega vlasnika, a na teret određene stvari kao poslužne.

Iz rješenja Kotarskog suda u Š., poslovni broj: R1-74/62-10 od 6. listopada 1962. razvidno je da je predlagateljima V. i J. Č. na ime 2/10 dijela u vlasništvo dodijeljen dio k.č. broj 1134, k.o. G. i to od iste zgrade: soba i sobica u suterenu (prizemlje), mala teza – praona te dio dvorišta kao služnost prilaza pred tezom koji je bio izgradio za potrebe nužnika i dr. ali samo do visine prvog kata. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je predlagateljima dodijeljena soba i sobica u prizemlju sa odgovarajućim dijelom dvorišta za prolaz kao i dio dvorišta pred tezom na potrebe nužnika i ost.  do visine prvog kata.

Iz kupoprodajnog ugovora od 16. ožujka 1965. zaključenog između  između J. i V. Č., kao prodavatelja i M. B. (nesporne prednice D. B.), kao kupca, razvidno je da su ugovorne stranke u točki I. ovog Ugovora suglasno utanačile da su prodavatelji uknjiženi kao suvlasnici  za 2/10 predmetne nekretnine, da su rješenjem broj R1-74/62 u diobi sa svojom braćom dobili u vlasništvo odijeljeni materijalni dio i baš jednu sobu i jednu sobicu (kuhinju) u suterenu (prizemlju) iste zgrade, zatim malu tezu – praonu u dvorištu, nadalje dio dvorišta koliko zahvaća širina spomenute sobe i konačno pravo služnosti prolaza za potrebe ovog stana preko onog dijela dvorišta pripalog braći današnjih prodavatelja. U točki 8. istog Ugovora navedeno je da ukoliko bi kupac u sporu s braćom prodavatelja izgubio bilo koji dio nekretnine ili pak odnosno pravo služnosti prolaza, prodavatelj se za taj slučaj obvezuje odmah povratiti kupovnu cijenu, a kupac zadržava pravo korištenja stana.

Uzevši u obzir sve izloženo, po ocjeni ovoga suda, a suprotno tužbenim navodima, pravilan je zaključak tuženika u obrazloženju osporavanog rješenja da je pravo služnosti prolaza predmetnom smještajnom objektu preko dvorišta i trijema, koji su u suvlasništvu više suvlasnika, između ostalih i žalitelja (ovdje tužitelja)  osnovano na temelju  odluke Kotarskog suda u Š. od 06. listopada 1962. i dodatno potvrđeno i precizirano kupoprodajnim ugovorom od 16. ožujka 1965. Ovo stoga što, iako predmetno pravo služnosti nije formalno upisano u zemljišnim knjigama, na što upire tužitelj, valja tužitelju ukazati na citirane odredbe članka 174. ZVDSP kao i na odredbu članka 218. stavak 1. ZVDSP, na koje odredbe se tuženik pravilno poziva i u obrazloženju osporavanog rješenja. Kako je dakle predmetno pravo služnosti osnovano na temelju odluke suda te potvrđeno navedenim Kupoprodajnim ugovorom, te kod činjenice da isto, kako proizlazi i iz iskaza tužitelja i D. B. danih pred prvostupanjskim tijelom, u cijelosti i realizirano, te da do današnjeg dana nije izmijenjeno, a što je prvostupanjsko tijelo utvrdilo i očevidom na licu mjesta, to je bez osnova pozivanje tužitelja na  odredbu članka 220. navedenog ZVDSP odnosno da u smislu navedene odredbe pravo služnosti mora biti publicirano odnosno vidljivo u javnoj knjizi. Iz svih navedenih razloga parnični postupak koji se pred Općinskim sudom u Š. vodi pod poslovnim brojem P-1503/18 po tužbi tužitelja i protutužbi D. B., kako je gore pojašnjeno nije od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari.

Kod navedenog stanja stvari te kod činjenice da je D. B. nesporno vlasnik predmetnog smještajnog objekta kao posebnog dijela stambene zgrade, po ocjeni ovoga suda su bez osnova i tužbeni navodi da predmetni smještajni objekt  ne ispunjava uvjete iz citirane odredbe članka 34. stavak 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti a jednako tako  u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 38. stavak 1. točka 3. istog Zakona za ukidanje rješenja o odobrenju pružanja ugostiteljskih usluga u predmetnom smještajnom objektu. 

Nadalje, suprotno tužbenim navodima, po ocjeni ovoga suda, nisu povrijeđene ni odredbe Zakona o općem upravno postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 – dalje ZUP)  vezano za pravo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, na koje upire tužitelj, kao ni članak 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obzirom da u konkretnom slučaju pravo vlasništva tužitelja, kako proizlazi iz svih prednjih utvrđenja, nije ograničeno suprotno pozitivnim propisima niti je osporavano rješenje tuženika protivno zakonskim propisima i načelima međunarodnog prava.

U svemu izloženom, osporavano rješenje tuženika je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju istog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te su pravilno primijenjeni materijalni propisi, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, a kako je osporavano rješenje zakonito, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelj valjalo kao neosnovan odbiti te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

Sud je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu 05. listopada 2020.

                                                                                                                                            S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nataša Brajević