Poslovni broj Gž-3480/2020-2

 

Poslovni broj Gž-3480/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužitelja R. D. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika A. O. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i P. iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj 5 Pn-422/2019 od 21. veljače 2020., 5. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

                           

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj 5 Pn-422/2019 od 21. veljače 2020.

 

                                 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, tč. I. izreke, nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.344,50 kn zajedno sa zateznim kamatama od 24. prosinca 2009., tj. od dana kada je podnesena tužba  ovom sporu pa od isplate.

 

Narednom, tč. II. izreke, odbija se tužbeni zahtjev za iznos preko dosuđenih 2.344,50 kuna, do zatraženih 14.040,00 kuna, odnosno za iznos od 11.695,50 kuna, kao neosnovan

 

U konačnici, tč. III. izreke, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 7.428,17 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate.

 

Protiv te presude, svaka u odnosu na onaj dio u kojem nisu ostvarile željeni uspjeh u ovom sporu, tužitelj u odnosu na tč. II. i odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz tč. III. izreke, a tuženik u odnosu na tč. II. izreke, žalbe podnose obje parnične strane, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. tč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ( “Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.,u nastavku: ZPP).

 

Naglasak žalbe tužitelja i osnovna teza njezinih navoda, polazi od analize dinamike nastanka prometne nezgode i utvrđenja omjera suodgovornosti sudionika prometne nezgode od strane suda prvog stupnja. Prema tužitelju njegov udio u omjeru suodgovornosti za posljedice koje su nastale tom prometnom nezgodom, ne može biti veći od 50%, a idealan bi bio omjer od 30 – 40% za njega.

 

Osim toga, prvostupanjski sud dosudio mu je preniske iznose s osnova nadoknade nematerijalne štete, jer nije dostatno niti u pravoj mjeri, cijenio sve okolnosti nastale tijekom i nakon samog štetnog događaja.

 

Žalbom dovodi u pitanje i odluku o troškovima postupka.

 

Zbog svega toga predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači, tako da se njegov tužbeni zahtjeva usvoji u cijelosti, ili barem ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalba tuženika, na vrlo iscrpan način, ističe da je tužitelj, u predmetnom štetnom događaju, pretrpjela tek neznatne povrede i da mu naknada preko iznosa koji je primio neposredno od strane osiguranika tuženika ne pripada

 

Tuženik detaljno analizira nalaza vještaka prometne struke i zaključuje da je isključivi razlog nastanka štetnog događaja bio to što se tužitelj kretao sporednom cestom na kojoj je postojao znak „STOP“, kao i to da je prometno raskršće bilo osvijetljeno, zbog čega tuženik smatra da je tužitelj mogao pravovremeno uočiti tuženika i time izbjeći sudar.

 

U skladu s tim za tuženika je sporan i omjer utvrđene suodgovornosti sudionika prometne nezgode, kao i visina dosuđene naknade za neimovinsku i imovinsku štetu.

 

Žalba obuhvaća i odluku o troškovima postupka.

 

Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, ili barem ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud svoju argumentaciju gradi polazeći od utvrđenja da je tužitelja postavio zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete s osnova međusobne odgovornosti vlasnika motornih vozila za štetu nastalu upotrebom motornog vozila u pogonu i da je između stranaka u postupku sporna pasivna legitimacija tuženika, odgovornost, odnosno suodgovornost sudionika prometne nezgode za štetu, dinamika štetnog događaja, protupravnost radnje tuženika, kao i pravna osnova i visina neimovinske štete te posebno suodgovornost tužitelja za nastanak ozljeda zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom.

 

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da su se 24. prosinca 2006., na raskrižju K. i T. ulice u S. oko 19,30 sati sudarili vozilo marke Honda reg. oznake ... u vlasništvu M. Š., a kojim je upravljao ovdje tužitelj te vozilo marke Peugeot reg. oznake ... kojim je upravljao vozač i vlasnik M. M., osiguranik tuženika. To raskrižje regulirano je prometnim znakom „STOP – obvezno zaustavljanje“, dok je brzina kretanja ograničena na 50 km/h, obzirom da se radi o naseljenom mjestu.

 

Tužitelj i osiguranik tuženika, nakon prometne nezgode, postigli su dogovor i potpisali sporazum, prema kojem je tužitelja trebao biti suodgovoran u omjeru od 30%, a osiguranik tuženika u omjeru od 70%. U pogledu tog sporazuma, sud prvog stupnja zaključuje da za utvrđivanje eventualnog doprinosa i suodgovornosti osiguranika tuženika nije odlučna činjenica to što su sudionici prometne nezgode sklopili sporazum o utvrđenju suodgovornosti. Razlog za to pronalazi u činjenici da se osiguranik tuženika M. M. i tuženik kao njegov osiguratelj, nalaze u međusobnom odnosu solidarnih sudužnika prema oštećeniku, ovdje tužitelju, prema čl. 43. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ posl. br. 35/2005., 41/2008. , 125/2011., 78/2015., 29/2018., u nastavku: ZOO-a) i čl. 47 ZOO-a kojim je propisano da nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih dužnika s vjerovnikom nema učinak prema ostalim dužnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu ako nije ograničena na dužnika s kojim je sklopljena. To sud prvog stupnja dovodi u vezu s odredbom čl. 11. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio na snazi ("Narodne novine" br. 151/05.,  u nastavku: ZOOUP) i s odredbom čl. 965. st. 1. ZOO-a, kojima je propisano da oštećenik ima pravo podnijeti neposredni zahtjev odgovornom osiguratelju, odnosno, pravo zahtijevati naknadu štete neposredno od osiguratelja koji je štetnika osigurao od odgovornosti. Stoga je sud ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika jer je utvrdio da je tuženik osigurao od automobilske odgovornosti štetnika M. M., da se štetni događaj dogodio za trajanja vremena osiguranja i da zato tuženik neposredno odgovara za štetu koju je trećim osobama prouzročio osiguranik tuženika, M. M..

 

U pogledu dinamike nastanka prometne nezgode i posljedica koje su nastupile, sud prvog stupnja utvrđuje da se tužitelj pri uključenju  u promet sa sporedne na glavnu cestu, nije zaustavio na prometni znak „STOP-obvezno zaustavljanje“ i da je time postupio suprotno izričitoj zakonskoj naredbi, odnosno da je propustio obratiti dužnu pažnju koja se od njega očekivala u takvoj situaciji, jer se prije uključivanja u promet sa sporedne na glavnu cestu nije uvjerio da li se glavnom cestu kreću druga vozila koja je dužan propustiti te se tek nakon toga uključiti promet na glavnu cestu. Tužitelj se  prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu pa je na taj način postupio je u suprotnosti sa čl. 57. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ posl. br.: 105/04., dalje u tekstu ZSPC), koji je u vrijeme nastanka prometne nezgode bio na snazi.

 

Također, za sud prvog stupnja nema dvojbe niti oko toga da se osiguranik vozila tuženika kretao glavnom cestom djelomično prometnom trakom za smjer kretanja vozila iz suprotnog smjera kako bi zaobišao vozilo parkirano u njegovoj prometnoj traci brzinom nešto većom od dopuštene, odnosno brzinom od 62,4 km/h (brzina kretanja vozila je na mjestu štetnog događaja ograničena zakonskom odredbom za naseljeno mjesto na 50 km/h) i da u trenutku sudara nije imao upaljena svjetla, a to se odvijalo u večernjim satima, oko 19. 45 sati u mjesecu prosincu.

 

Zaključak je suda da je do štetnog događaja došlo zato što se tužitelj nije zaustavio na prometni znak „STOP – obvezno zaustavljanje“ i nije se uvjerio kreću li se glavnom cestom druga vozila s pravom prednosti, jer da se zaustavio i dužnom pažnjom uvjerio da se osiguranik tuženika kreće glavnom cestom te ga propustio i potom se u skladu sa zakonom uključio u promet, štetni događaj ne bi nastao. Istovremeno sud zaključuje da do štetnog događaja ne bi došlo niti da je vozač vozila osiguranika tuženika upravljao vozilom kroz križanje u produžetku sredine svoje desne polovice kolnika do sudara bi došlo na sjevernoj polovici križanja, sjevernije od mjesta sudara kao u konkretnom slučaju za oko 1,5 m, koji bi put vozilo tužitelja prevalilo u vremenu od daljnjih 0,31 sekunde, kroz koje vrijeme bi vozilo osiguranika tuženika odmaklo od mjesta sudara prema zapadu za oko 5,4 m, kako je to utvrdio prometni vještak.

 

U smislu već citirane odredbe čl. 1072. st. 4. u svezi čl. 1072. st. 2. ZOO-a, prvostupanjski sud zaključuje da je štetni događaj prouzročen obostranom krivnjom vozača i to u omjeru od 70 posto krivnje tužitelja i 30 posto krivnje osiguranika tuženika.

 

Uvidom u liječniku dokumentaciju, presliku zdravstvenog kartona tužitelja, te  nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke, sud je utvrdio da je tužitelj zadobio istegnuće mišića vratne kralježnice i natučenje rezne rane na glavi čeono.

 

S obzirom na težinu povrede i okolnosti predmetnog slučaja sud je utvrdio priznao tužitelju pravo na pravičnu novčanu naknadu u skladu sa čl. 1100. st. 1. ZOO-a i temeljem čl. 1100. st. 2. ZOO-a dosudio mu iznos od 7.500,00 kuna, kao pravičnu novčanu naknadu, a odbio ga za iznos od 6.000,00 kuna kao neosnovan.

 

Na ime tuđe pomoći i njege, koju su mu pružali supruga i roditelji, sud je tužitelju priznao naknadu u iznosu od petnaest kuna po satu ili ukupno 315,00 kn prema odredbi čl.. 1095. ZOO-a.

 

To znači da je sud prvog stupnja tužitelju dosudio naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 7.815,00 kuna, što obzirom na omjeru od sedamdeset posto suodgovornosti, temeljem čl. 1106. ZOO-a, daje iznos od 2.344,50 kuna, odbijajući ga s preostalim dijelom.

 

Na taj iznos tužitelju je priznao zatezne kamate temeljem odredbi čl. 29. i čl. 1103. ZOO-a, od prvog dana nakon podnošenja tužbe, tj. 24. prosinca 2009., do isplate.

 

Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, koje troškove je sud dosudio u skladu s uspjehom stranaka u ovom sporu.

 

Ovaj sud ovlašten je ispitivati prvostupanjsku presudu samo u domeni istaknutih žalbenih navoda, stoga su oni, zajedno s postavljenim zahtjevom tužitelja, ograničenja unutar kojih se može donijeti odluke u ovom drugostupanjskom postupku.

 

Sporni pravni odnos, iz kojeg proizlazi silogistički zaključak suda prvog stupnja, polazi od normativnog sadržaja odredbi o suodgovornosti tužitelja i tuženika za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio, kao vozač, u prometnoj nezgodi, u koju je sudjelovao osiguranik tuženika.

 

Odlučujući u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći istovremeno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi čl. 354. st. 2. tč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema stajalištu ovog suda cjelokupna kronologija dokaznog postupka ukazuje na to da je prvostupanjski sud naveo opravdane razloge koji se u cijelosti prihvaćaju, odnosno da je pravilno utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice te na njih primijenio materijalno pravo kada je djelomično usvojio tužbeni zahtjev, pri čemu nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz navedenog čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one na koje žalitelji upiru u žalbi.

 

Pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa, iz kojeg proizlazi silogistički zaključak suda prvog stupnja, polazi od normativnog sadržaja pravno relevantnih zakonskih odredbi čl. 57. st. 4. ZSPC-a, koji upućuje na to da je vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska dužan propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom. Osim toga i osiguranik vozila tuženika kretao se glavnom cestom djelomično prometnom trakom za smjer kretanja vozila iz suprotnog smjera kako bi zaobišao vozilo parkirano u njegovoj prometnoj traci brzinom nešto većom od dopuštene, brzinom od 62,4 km/h, premda je brzina kretanja vozila na mjestu štetnog događaja ograničena zakonskom odredbom za naseljeno mjesto na 50 km/h i u trenutku sudara nije imao upaljena svjetla premda se to odvijalo u večernjim satima, oko 19.45 sati u prosincu.

 

U skladu s time, suprotno žalbama suprotstavljenih strana, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio dinamiku nastanka prometne nezgode kada je zaključio da je do štetnog događaja došlo zato što se tužitelj nije zaustavio na prometni znak STOP – obvezno zaustavljanje i nije se uvjerio kreću li se glavnom cestom druga vozila s pravom prednosti, kao i zbog toga što je tuženik upravljao vozilom kroz križanje suprotnom stranom kolnika u odnosu na onu kojim se trebao kretati i to brzinom većom od dopuštene. Pretpostavke o bitnim okolnostima, koje žalitelji iznose u žalbi, a vezane su, prema njihovom mišljenju, uz pogrešno stajalište suda prvog stupnja o utvrđenoj suodgovornosti sudionika štetnog događanja, nemaju uporište u činjeničnom supstratu, jer sud prvog stupnja pravilno cijenio, pored ostalog i nalaz vještaka prometne struke te tim pretpostavkama vodio računa pri prosudbi. Time je odluka suda prvog stupnja o omjeru suodgovornosti obadva sudionika prometne nezgode utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i ispravno primijenjenom normativnom sadržaju čl. 1092. i 1106. ZOO-a.

 

Osim pravilnog utvrđenja dinamike nastanka štetne radnje, pitanja protupravnosti i uzročne veze, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio postojanje subjekata tog obveznog odnosa odgovornosti za štetu kao i kvalifikatorne elemente koji ju definiraju. Pri tome, treba naglasiti, da u obrazloženju visine naknade, od strane suda prvog stupnja, nema redundancije niti egzorbitantnih elemenata koji bi mogli dovesti u pitanje pravilnost zauzetog pravnog gledišta.

 

Sagledavajući utvrđene činjenice kroz normativni sadržaj odredbi čl. 1095. i čl. 1100. ZOO-a, sud prvog stupnja, polazeći od tih okolnosti, imajući u vidu značaj i težinu ukupnih posljedica na njegovo zdravlje u tjelesnoj i duševnoj sferi, vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, ali i o aspektima njegove osobnosti, posebno o životnoj dobi, stupnju zdravstvenog oštećenja, odnosno ograničenja životnih aktivnosti te pojavnih oblika kroz koje se ograničenje manifestira, tužitelju utvrđuje pravo na pravična novčana naknada štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 7.500,00 kuna, koji iznos onda umanjuje za prethodno utvrđeni omjer tužiteljeve suodgovornosti.

 

Istodobno tužitelju priznaje pravo na naknade za tuđu njegu i pomoć, u ukupnom trajanju od dvadesetjedan sat i iznosu od 315. kn.

 

Na dosuđeni iznos imovinske i neimovinske štete sud prvog stupnja pravilno je tužitelju priznao, u skladu s čl. 1103. ZOO-a, priznao pravo na zateznu kamatu od dana postavljanja zahtjeve za isplatu.

 

Žalbom nije dovedena u pitanje niti pravilnost odluke o troškovima postupka, o kojima je sud prvog stupnja ispravno odlučio.

 

Kako iz prethodno navedenog nije utvrđeno postojanje razloga zbog kojih se presuda pobija, kao niti onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, prema čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci, 5. listopada 2020.

 

 

Sudac

 

dr. sc. Vlado Skorup, v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nevena Prpić