- 1 -              III Kž 3/2020-11

 

 

 

 

Broj: III Kž 3/2020-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića, Damira Kosa, Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. M., zbog kaznenih djela iz članka 111. točke 3. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2019. broj I Kž 306/2019-8, u sjednici održanoj 5. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika D. M. i njegovog branitelja D. P., odvjetnika u K.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba optuženika D. M. kao neosnovana te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2019. broj I Kž 306/2019-8, pod točkom I izreke, djelomično je prihvaćena žalba optuženika D. M. te je ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. i predmet u tom dijelu upućen nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed odluke pod točkom I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika D. M., pod točkom II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženiku D. M. za kazneno djelo iz članka 111. točke 3. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 (dvadesetpet) godina, dok se prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 3. izreke u trajanju od jedne godine, pa se optuženi D. M., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 (dvadesetpet) godina i 10 (deset) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme lišenja slobode od 20. srpnja 2015. pa nadalje.

 

Pod točkom III. izreke žalba optuženika D. M. u ostalom dijelu odbijena je kao neosnovana te je u neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio optuženik osobno ne navodeći žalbene osnove i bez konkretnog prijedloga te po branitelju D. P., odvjetniku u K. „protiv dijela presude drugostupanjskog suda pod točkom III. izreke (točka 1. izreke prvostupanjske presude) kao i protiv odluke suda o kazni“ zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „nižestupanjske presude u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak“, podredno preinači na način da optuženika proglasi krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11., odnosno preinači u odluci o kazni na način da se optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

 

S obzirom da su obje žalbe podnesene iz sadržajno istih žalbenih razloga, bit će razmatrane kao jedna žalba optuženika.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika D. P., odvjetnika u K., koji je zahtijevao obavijest o sjednici te optuženika D. M. čija prisutnost je bila osigurana uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu, sukladno odredbi članka 475. stavka 8. ZKP/08., a u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da su razlozi „osuđujuće presude u odnosu na pravnu kvalifikaciju teškog ubojstva“ proturječni te da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude sa sadržajem zapisnika o iskazima svjedoka u postupku i sadržajem isprava i materijalnih dokaza u spisu, iako, osim te paušalne tvrdnje, ne konkretizira u čemu bi se ta postupovna povreda sastojala.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, međutim, nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju upućuje žalitelj, a ni neka druga povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnom ističe da tijekom postupka nije dokazano postojanje uzročne veze između „navodnog zlostavljanja“ i ubojstva počinjenog kritičnog dana, čime dovodi u pitanje i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela smatrajući da se u konkretnom slučaju može raditi samo o kaznenom djelu ubojstva iz članka 110. KZ/11.

 

Nasuprot žalbenom prigovoru, sve odlučne činjenice su tijekom postupka pravilno i potpuno utvrđene i na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su izveli pravilan zaključak da su u ponašanju optuženika kritične zgode ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 3. KZ/11., na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

Naime, nije sporno da je optuženik kritičnog dana svoju suprugu S. M., dakle, blisku osobu, srušio na pod, udarao rukama i nogama po tijelu i nakon toga u nju iz neposredne blizine ispalio hitac iz puške u lijevu stranu glave, a potom i hitac u lijevu stranu leđa, uslijed čega je ista zadobila ozljede prsnog koša i lijeve strane vrata od kojih ozljeda je preminula.

 

U odnosu na dio inkriminacije koji se odnosi na ranije verbalno, fizičko i psihičko zlostavljanje, treba reći da već iz pravomoćne presude Prekršajnog suda u Karlovcu broj PpJ-1012/15. od 9. ožujka 2016. kojom je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju 30 dana zbog prekršaja iz članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, proizlazi da je optuženik dan prije inkriminiranog događaja fizički nasrnuo na svoju suprugu zbog čega je, na inicijativu D. M., punice optuženika, intervenirala policija, optuženik odveden u policijsku postaju te da je i nakon što je pušten na slobodu, nastavio sa fizičkim zlostavljanjem supruge.

 

Stoga nema govora o tome da optuženik svoju pokojnu suprugu nije ranije zlostavljao, kako to optuženik neosnovano tvrdi u žalbi. Upravo suprotno, zlostavljanje supruge se dešavalo i ranije, kako to iskazuje svjedokinja D. M., kojoj je sud s pravom poklonio vjeru jer je iskazivala okolnosno i vjerodostojno, kada je optuženik 1999. godine udarcem boce žrtvi izbio zub, a o zlostavljanju žrtve svjedoči i M. G., njena prijateljica, koja je u svom iskazu potvrdila da joj se žrtva više puta žalila da ju suprug tuče te da je na njoj uočila modrice.

 

Osim toga, iz podataka dostavljenih od strane Ženske grupe K. iz K., također, proizlazi da se žrtva obratila toj ustanovi zbog zaštite od ekonomskog i psihičkog nasilja od strane supruga zbog čega se imala namjeru od njega i razvesti 2013. godine, a višekratne fizičke nasrtaje na žrtvu  u svom iskazu u istrazi potvrđuje i kćer optuženika I. M. navodeći da je optuženik njenu majku, osobito u alkoholiziranom stanju, u gotovo svakodnevnim svađama napadao i šamarao, što ukazuje na činjenicu da je žrtva dulje vrijeme trpjela zlostavljanje u braku, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud.

 

Okolnost da poslovne kolege žrtve i njeni susjedi nisu imali saznanja o zlostavljanju žrtve od strane supruga ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka suda o postojanju zlostavljanja, jer je zlostavljanje u braku, zbog moguće stigmatizacije žrtve, vrlo često skriveno od očiju javnosti i poznato je samo vrlo bliskom krugu osoba, kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud.

 

Optuženik u žalbi dalje tvrdi da sud nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje terete optuženika, kao i one koje mu idu u korist, pozivajući se na odluku suda kojom je odbijen dokazni prijedlog optuženika o vještačenju žrtve radi utvrđivanja njenog  zdravstvenog stanja zbog sumnje na postporođajni depresivni sindrom. Međutim, odbijanjem pojedinih dokaznih prijedloga obrane, uz činjenicu da su neki dokazni prijedlozi prihvaćeni, optuženik nije onemogućen u utvrđivanju činjenica koje mu idu u prilog, već ta okolnost može biti od utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, što, također, u konkretnom slučaju nije dovedeno u sumnju jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i potpune razloge kojim dokazima poklanja vjeru i zašto, odnosno iz kojih razloga je pojedine dokazne prijedloge odbio, a drugostupanjski sud te razloge s pravom prihvatio.

 

Slijedom iznijetoga, sudovi  su na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravilan zaključak da je optuženik u svom ponašanju inkriminiranog dana ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 3. KZ/11. pa je, stoga, neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

 

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, sud uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je, u skladu s tim, drugostupanjski sud, optuženiku  pravilno  cijenio sve, u prvostupanjskoj presudi istaknute olakotne okolnosti, s posebnim naglaskom na činjenicu da je tempore criminis optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv, kao i okolnost da je optuženik pokazao kritičnost prema kaznenom djelu i iskazao žaljenje koje drugostupanjski sud s pravom dovodi u vezu s pokušajem suicida nakon počinjenja kaznenog djela. Navedene okolnosti, uz činjenicu da je optuženik pokazao iznimnu i dugotrajnu upornost u kriminalnom postupanju kroz dugogodišnje zlostavljanje žrtve, koja okolnost mu je pravilno cijenjena otegotnom, nasuprot žalbenom prigovoru, opravdavaju osudu na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 25 godina za kazneno djelo iz članka 111. točke 3. KZ/11.

 

              Slijedom iznijetoga, kazna dugotrajnog zatvora u navedenom trajanju, kao i prihvaćena kao utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. u trajanju 1 godine, kao i jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 25 godina i 10 mjeseci, koja je odmjerena uz pravilnu primjenu odredaba o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., primjerene su okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti počinitelja i tom kaznom će se u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 5. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.