- 1 -              III Kr 22/2020-6

Broj: III Kr 22/2020-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Ž. P., zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12. - dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Kzd-4/17-42 od 15. ožujka 2019. i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd-181/2019-4 od 17. prosinca 2019., u sjednici održanoj 5. listopada 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog Ž. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Čakovcu broj Kzd-4/17-42 od 15. ožujka 2019. i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd-181/2019-4 od 17. prosinca 2019., Ž. P. proglašen je krivim zbog produljenog kaznenog djela bludne radnje iz čl. 193. st. 2. u vezi čl. 61. KZ/11., i na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude osuđenik je putem braniteljice N. M., odvjetnice u Z., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U zahtjevu se poziva na povrede zakona predviđene u čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.). Iz sadržaja zahtjeva proizlazi da osuđenik presudu pobija zbog zakonske povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. st. 1. toč. 4. ZKP/08., smatrajući da je sud povrijedio zakon na štetu osuđenika, jer da ga je sudio za kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 193. st. 2. po KZ/97. u kojem zapravo ne postoji odredba za kvalificirani oblik tog djela, pa iz toga nadalje zaključuje da je sud u pogledu kaznenog djela primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti.

Osim toga, ističe da je zakon povrijeđen i u odredbi iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 1. toč. 1. i 9. ZKP/08., uz obrazloženje da izricanju presude nije prisustvovao sudac koji je vodio postupak, što bi po tvrdnji osuđenika značilo da presuda nije ni objavljena, i da je, osim te istaknute povrede, u konkretnom slučaju i optužba prekoračena iz razloga što je prvostupanjski sud u svojoj odluci posebno obrazlagao motiv postupanja optuženika, a što je nedopušteno.

Konačno, povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. podnositelj zahtjeva nalazi u tvrdnji da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode istaknute protiv prvostupanjske presude, čime su povrijeđene odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku, što je utjecalo na presudu. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači, a podredno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovu branitelju.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ostvarena povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. st. 1. toč. 4. ZKP/08., odnosno da je sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu, jer da je osuđenika sudio za kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. KZ/97., koji u sebi ne sadrži kvalificirani oblik djela. Naime, ovdje treba naglasiti da je prema činjeničnom opisu iz pravomoćne presude podnositelj zahtjeva u konkretnom slučaju osuđen upravo za kvalificiran oblik bludnih radnji, koji je u KZ/97. propisan u odredbi čl. 193. st. 2., za koje su djelo niži sudovi u trenutku izricanja presude ispravno utvrdili da je najblaži za okrivljenika. Stoga je djelatnost osuđenika prema nižim sudovima ispravno pravno okvalificirana, a za utvrđeno kazneno djelo izrečena je i kazna unutar predviđenog zakonskog okvira za to djelo, kao produljeno, pa navedena povreda zakona nije ostvarena.

U odnosu na istaknutu povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08. u okviru koje podnositelj zahtjeva smatra da je nastala jer da u prvostupanjskom postupku izricanju, odnosno objavi presude nije prisustvovao sudac koji je vodio postupak, treba reći da osuđenik nije u pravu. Naime, iz podataka u spisu (list 274) proizlazi kako je presudu objavila upravo sutkinja koja je vodila postupak, a na objavi je bio prisutan i okrivljenik osobno, slijedom čega istaknuta zakonska povreda nije ostvarena. Glede daljnje tvrdnje osuđenika da je u konkretnom slučaju prekoračena optužba i time ostvarena zakonska povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08., ovaj sud trećeg stupnja nalazi kako zbog okolnosti što je prvostupanjski sud u razlozima svoje odluke obrazlagao motiv počinjenja kaznenog djela, suprotno navodima iz zahtjeva, ne predstavlja prekoračenje optužbe, te nije nastala opisana zakonska povreda.

Neosnovana je, konačno, i tvrdnja osuđenika da je ostvarena povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08., zbog toga što drugostupanjski sud povodom njegove žalbe nije odgovorio na sve žalbene navode, pa da je time povrijedio prava okrivljenika u žalbenom postupku. Naime, ovdje treba navesti da sud drugog stupnja nije dužan odgovoriti na sve ili uopćene žalbene navode, već je samo dužan dati ocjenu onih žalbenih navoda koje smatra odlučnim  za izlaganje svog stava, sukladno čl. 487. st. 1. ZKP/08., a u konkretnom slučaju drugostupanjski sud je toj obvezi u dostatnoj mjeri udovoljio, slijedom čega ni ova istaknuta povreda zakona nije ostvarena.

Na kraju, uz sve istaknute povrede zakona, u zahtjevu se još navodi kako su sudovi svojim postupanjem ostvarili i povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., jer da su teško povrijedili pravo okrivljenika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, upravo zbog ranije pojedinačno navedenih i obrazloženih povreda zakona. Međutim u odnosu na ovu i ovako paušalno koncipiranu zakonsku povredu, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da se u konkretnom slučaju radi o intenciji podnositelja zahtjeva da sud trećeg stupnja u dva navrata odgovara u suštini na iste povrede zakona, za što nema zakonskog uporišta u ovom izvanrednom pravnom lijeku. Naime, podnositelj zahtjeva, apostrofirajući samo deklaratorno navedenu zakonsku povredu, propušta navesti konkretne razloge u čemu se zapravo ostvaruje povreda prava na pravično suđenje, pa se u tom kontekstu istaknuta povreda nije ni razmatrala.

Zbog navedenog je zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 512. u vezi čl. 519. ZKP/08.

Zagreb, 5. listopada 2020.