Broj: Rev-x 223/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr.sc. Lucije Čimić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I-tužitelja J. V. i II-tužiteljice L. V., oboje iz D., R. S.,  zastupani po punomoćnici Z. G., odvjetnici iz R., protiv I-tuženice M. H. iz R., zastupane po punomoćniku V. A., odvjetniku iz R., II-tuženice R. H. iz M., i III-tuženika J. d.o.o. M., radi isplate, odlučujući o reviziji I-tuženice (i dopune te revizije) protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3998/2008-2 od 12. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-4221/02-33 od 7. ožujka 2008., u sjednici održanoj 21. svibnja 2013.,

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija I-tuženice kao nedopuštena.

Odbacuje se dopuna revizije od 30. prosinca 2011. kao nepravovremena.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je I-tuženoj M. H. i II-tuženoj R. H. da isplate tužiteljima iznos od 153.861,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke, kao i da im nadoknade parnične troškove u iznosu od 30.911,00 kn. Točkom II. izreke te presude naloženo je istim tuženicima da isplate tužiteljima iznos od 14.726,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnih troškova u preostalom dijelu s tim da je posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci utvrđeno povlačenje tužbe u odnosu na III-tuženika.

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena je žalba I-tuženice i u odnosu na ovu tuženicu potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke glede iznosa od 144.733,96 kn, kao i u točki II. izreke te u odluci o parničnim troškovima, dok je u točki I. izreke presuda suda prvog stupnja preinačena i tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 9.127,51.

Protiv drugostupanjske presude I-tuženica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., u nastavku teksta: ZPP), predlaže prihvaćanje revizije, ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno njihovo preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Naknadno je revidentica, dana 30. prosinca 2011., podnijela dopunu revizije uz koju je dostavila primjerak ostavinskog rješenja iza smrti M. H..

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Na temelju prijelaznog članka 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11.), odredbe ovoga Zakona ne primjenjuju se na postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena prije stupanja na snagu tog Zakona. Kako je pobijana drugostupanjska presuda donesena 12. siječnja 2011., to su odredbe iz članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08) mjerodavne odredbe za prosudbu dopuštenosti  podnesene revizije.

Prema tim zakonskim odredbama stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (toč. 3.).

Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu odgovara visini dosuđenih novčanih tražbina, a radi se o dvije tražbine iz različitih pravnih osnova koje se imaju isplatiti dvojici tužitelja (svakom po 1/2) i koji uz to nisu jedinstveni suparničari. Stoga je očito da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude po pojedinom tužitelju ni u jednom slučaju ne prelazi svotu od 100.000,00 kn.

Međutim, neovisno od toga, iz sadržaja podnesene revizije zaključuje se da je I-tuženica podnijela tzv. „izvanrednu reviziju“ iz članka 382. stavak 2. ZPP-a jer redovna revizija s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude nije dopuštena.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbama stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Revidentica je određeno naznačila materijalnopravno pitanje koje se svodi na upit - da li prvotuženica odgovara za dugove ostaviteljice do visine vrijednosti naslijeđene ostavinske imovine?

U reviziji se tvrdi da ostavinski postupak iza smrti pok. M. H., koja je umrla tijekom ovog postupka i čija je neupitna zakonska nasljednica I-tuženica (njezina kćerka) još nije završen donošenjem rješenja o nasljeđivanju, a za očekivati je da ostaviteljica nema ostavinske imovine koja se može naslijediti.

U odnosu na razloge zbog kojih revidentica smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, u reviziji se navodi da drugostupanjska odluka nije podudarna s već zauzetim pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama Gž-775/66 od 2. travnja 1964., Gž-314/72 od 1. ožujka 1972. i tadašnjeg Okružnog suda u Varaždinu, Gž-522/57 od 26. lipnja 1975.

U odnosu na žalbeni prigovor I-tužene stranke, koji se u smislu članka 139. ZN-a odnosi na opseg nasljednikove odgovornosti za dugove ostavitelja, drugostupanjski sud je utvrdio da se radi o iznošenju novih činjenica i dokaza iz članka 352. stavak 1. ZPP-a, jer je te okolnosti (na koje sud ne pazi po službenoj dužnosti), revidentica iznijela po prvi put tek u žalbi protiv prvostupanjske presude.

Mjerodavno pravo za odluku o postavljenom pravnom pitanju sadržano je u članku 139. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03 i 163/03, u nastavku teksta: ZN) i glasi: „Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.“

Međutim, revizijske odluke na koje se poziva revidentica donesene su za vrijeme važenja ranijeg Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71., 47/78. i 56/00.), koji u članku 145. nije propisivao - da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine sud pazi samo po prigovoru nasljednika.

Već iz tog razloga pobijana drugostupanjska odluka nije utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s izraženim shvaćanjima u naznačenim revizijskim odlukama, a niti s odlukom drugog drugostupanjskog suda.

S druge strane, niti postavljeno pitanje nije mjerodavno za rješenje ovog spora jer je on riješen bez primjene zakonskih odredbi o opsegu nasljednikove odgovornosti za dugove ostavitelja.

To je zato jer su sve okolnosti koje se tiču pravilne primjene članka 139. ZN-a činjenično i pravno po prvi put istaknute tek u žalbi I-tuženice protiv prvostupanjske presude, dakle, postavljeno pitanje se u postupku zapravo nije ni razmatralo jer se radilo o nedopuštenim žalbenim razlozima koje drugostupanjski sud ne uzima u obzir (članak 352. stavak 1. ZPP).

Prema tome, postavljeno pitanje nije važno za odluku u sporu, a niti za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom toga, revizija ne ispunjava zakonom propisane postupovnopravne pretpostavke o kojima ovisi dopustivost ovakve revizije, koje prema odredbi iz članka 382. stavak 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 392. stavak 2. ZPP-a, reviziju I-tuženice valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Punomoćnik I-tuženice primio je pobijanu presudu 30. svibnja 2011. s tim da je dopuna revizije podnesena tek 30. prosinca 2011., dakle, izvan zakonskog roka iz članka 382. stavak 4. ZPP-a pa ju je, na osnovi odredbe iz članka 392. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbaciti kao nepravovremenu.

U Zagrebu, 21. svibnja 2013.