12. Pn-118/2016-30                                                                     

       

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

 

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

 

                                                                                                  Poslovni broj: 12. Pn-118/2016-30

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški, u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. B., OIB: … iz N. G. zastupane po odvjetniku D. S. iz N. g.,  protiv tuženika Z. banka d.d., OIB: …, Z., zastupanog po odvjetnici S. P. iz Z., radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave dana 31. kolovoza 2020., održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice a u nenazočnosti uredno pozvane tužiteljice osobno i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 2. listopada 2020.

 

presudio je

 

I              Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, Z. da tužitelju L. B., OIB: … iz N. G., u roku 15 dana isplati iznos od 4.228,63 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015.g. teče po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, a od 01. kolovoza 2015.g. do naplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

 

-na iznos od 112,94 kuna od 18.11.2007.g. do naplate

-na iznos od 112,76 kuna od 16.12.2007.g.do naplate

-na iznos od 109,88 kuna od 16.1.2008.g.do naplate

-na iznos od 109,31 kuna od 16.2.2008.g.do naplate

-na iznos od 107,62 kuna od 16.3.2008.g.do naplate

-na iznos od 108,51 kuna od 16.4.2008.g.do naplate

-na iznos od 108,45 kuna od 16.5.2008.g.do naplate

-na iznos od 106,53 kuna od 16.6.2008.g.do naplate

-na iznos od 106,39 kuna od 16.7.2008.g.do naplate

-na iznos od 107,35 kuna od 16.8.2008.g.do naplate

-na iznos od 106,14 kuna od 16.9.2008.g.do naplate

-na iznos od 107,36 kuna od 16.10.2008.g.do naplate

-na iznos od 105,44 kuna od 16.11.2008.g.do naplate

-na iznos od 109,61 kuna od 19.12.2008.g.do naplate

-na iznos od 104,21 kuna od 16.1.2009.g.do naplate

-na iznos od 103,07 kuna od 16.2.2009.g.do naplate

-na iznos od 140,66 kuna od 16.3.2009.g.do naplate

-na iznos od 102,91 kuna od 16.4.2009g.do naplate

-na iznos od 99,63 kuna od 16.5.2009g.do naplate

-na iznos od 98,26 kuna od 16.6.2009.g.do naplate

-na iznos od 96,19 kuna od 16.7.2009.g.do naplate

-na iznos od 96,19 kuna od 16.8.2009.g.do naplate

-na iznos od 98,31 kuna od 16.9.2009.g.do naplate

-na iznos od 100,86 kuna od 16.10.2009.g.do naplate

-na iznos od 103,56 kuna od 16.11.2009.g.do naplate

-na iznos od 92,93 kuna od 19.12.2009.g.do naplate

-na iznos od 87,89 kuna od 16.1.2010.g.do naplate

-na iznos od 85,58 kuna od 16.2.2010.g.do naplate

-na iznos od 83,34 kuna od 16.3.2010.g.do naplate

-na iznos od 83,08 kuna od 16.4.2010.g.do naplate

-na iznos od 81,13 kuna od 16.5.2010.g.do naplate

-na iznos od 77,91 kuna od 16.6.2010.g.do naplate

-na iznos od 75,14 kuna od 16.7.2010.g.do naplate

-na iznos od 72,77 kuna od 16.8.2010.g.do naplate

-na iznos od 70,59 kuna od 16.9.2010.g.do naplate

-na iznos od 67,22 kuna od 16.10.2010.g.do naplate

-na iznos od 64,31 kuna od 16.11.2010.g.do naplate

-na iznos od 60,22 kuna od 16.12.2010.g.do naplate

-na iznos od 58,60 kuna od 16.1.2011.g.do naplate

-na iznos od 56,24 kuna od 16.2.2011.g.do naplate

-na iznos od 53,11 kuna od 16.3.2011.g.do naplate

-na iznos od 49,84 kuna od 16.4.2011.g.do naplate

-na iznos od 46,88 kuna od 16.5.2011.g.do naplate

-na iznos od 43,81 kuna od 16.6.2011.g.do naplate

-na iznos od 41,59 kuna od 16.7.2011.g.do naplate

-na iznos od 37,60 kuna od 16.8.2011.g.do naplate

-na iznos od 34,46 kuna od 16.9.2011.g.do naplate

-na iznos od 31,57 kuna od 16.10.2011.g.do naplate

-na iznos od 28,51 kuna od 16.11.2011.g.do naplate

-na iznos od 25,73 kuna od 16.12.2011.g.do naplate

-na iznos od 22,74 kuna od 16.1.2012.g.do naplate

-na iznos od 19,66 kuna od 16.2.2012.g.do naplate

-na iznos od 16,62 kuna od 16.3.2012.g.do naplate

-na iznos od 13,23 kuna od 16.4.2012.g.do naplate

-na iznos od 10,02 kuna od 16.5.2012.g.do naplate

-na iznos od 6,75 kuna od 16.6.2012.g.do naplate

-na iznos od 3,32 kuna od 16.7.2012.g.do naplate

 

II              Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB: …, Z. da tužitelju L. B., OIB: … iz N. G. naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 6.637,50kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče od presuđenja 2. listopada 2020. do isplate, u roku 15 dana.

             

              Tužiteljica se odbija sa dijelom zatraženog parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

 

Tužiteljica je djelomično oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u omjeru od 60% iznosa pristojbi.

 

                                           Obrazloženje

 

 

              Tužiteljica je utužila tuženika tužbom od 5.5.2016. radi naknade štete. U tužbi navodi da je  tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila dana 20. ožujka 2007.g. Odredbom čl. 2 st.1 predmetnog ugovora ugovoreno je kako je redovna kamata tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d.

              Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., a u kojem je parničnom postupku Z. banka d.d. bio jedan od tuženika (prvotuženik), utvrđeno je kako je prvotuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,  a koja je ništetna.

              Navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g.

              Sukladno odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1 Zakona o parničnom postupku (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema ugovoru o kreditu i otplatnoj tablici uručenoj tužitelju pri sklapanju predmetnog ugovora rata je iznosila 231,51 CHF, no tuženik je naknadno mijenjao kamatne stope tako da je rata povećavana i to u razdoblju od 01.11.2007.g. do 28.02.2008.g. - 238,02 CHF, u razdoblju od 01.03.2008.g. do 30.07.2009.g. - 241,16 CHF, u razdoblju od 01.08.2009.g. nadalje 246,69 CHF. Tužitelj smatra da je  oštećen za razliku između ugovorene rate i gore navedenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF. Na ime naknade štete tužitelj potražuje ukupan iznos od 1.009,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan naplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na pojedine iznose teče od dana kada je tužitelj platio pojedinu ratu do naplate.

            Posljedica je ništetnosti da svaka ugovorna strana ima drugoj vratiti ono što je primila temeljem ništetnog ugovora. Kako u konkretnom slučaju nije ništetan cijeli ugovor već samo rečena odredba ugovora, tuženik ima obvezu vratiti tužitelju ono što je primio temeljem ništene odredbe. Isti stav zauzet je i u presudi Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P 27/2015-8 od 25. svibnja 2015.g.

              Tužitelj navodi da je tuženik svojim protupravnim postupanjem, odnosno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez određivanja jasnih parametara temeljem kojih se ista može mijenjati tužitelju nanio štetu koja se ogleda u iznosima koje je tužitelj pretplatio zbog povećanja kamatne stope.

              Tužitelj ukazuje i na presudu Suda časti Hrvatske gospodarske komore broj P-I-50/10 od 25.ožujka 2011.g., te drugostupanjsku odluku Suda časti Hrvatske gospodarske komore broj Pž-II-13/11 od 7.listopada 2011.g.kojom je potvrđena prvostupanjska presuda.              Navedenim presudama je tuženik utvrđen odgovornim  da je s korisnikom kredita zaključio nejasan i nepotpun ugovor o stambenom kreditu jer stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo posljedicu u neravnoteži u pravima i obvezama utemeljenoj na jednostranom povećanju ugovorene kamatne stope na dan 31.10.2010. od 32,61% u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,60% te je time banka povrijedila pravila morala (dobrih poslovnih običaja).

              Iz ovih presuda odgovornost banaka se sastoji u tome jer si je banka temeljem svojih jednostranih odluka osigurala povećanje prihoda a kroz promjene kamatnih stopa za vrijeme otplate kredita. Stav je suda da promjena kamatne stope ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika pa tako i banaka bez da su utvrđeni razumljivi i provjerljivi parametri kao i egzaktna metodologija tog izračuna. Banka je u svojim ponudama kod davanja kredita potrošačima               uvrstila ugovore vezane uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, iako joj je očito kao profesionalcu bilo poznato da HNB neće intervencijama na tržištu štititi tečaj CHF u odnosu na kune, kao što je to slučaj kod EUR-a u odnosu na kune zbog smanjenja rizika od devalvacije kune, dok potrošač zasigurno nije mogao biti upoznat s  tom činjenicom.

              Tužitelj smatra da je tuženik svojim protupravnim postupanjem, odnosno ugovaranjem promjenjive kamatne stope i bez određivanja jasnih parametara temeljem kojih se ista može mijenjati tužitelju nanio štetu koja se ogleda u iznosima koje je tužitelj pretplatio zbog povećanja kamatne stope pa se predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik se po punomoćniku  protivio tužbenom zahtjevu u pogledu pravne osnove, visine i izračuna navedene pretplate kao i razlozima kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu. Tuženik navodi kako tužitelj tvrdi da je presudom u kolektivnom sporu utvrđena ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Smatra da tužitelj zanemaruje da sadržaj relevantnih ugovornih odredaba u konkretnom ugovoru nije istovjetan onima u kojima se sudilo za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj da nije prepoznao materijalno pravnu odredbu sadržanu u Zakonu o zaštiti potrošača koja je specijalni propis na području zaštite potrošača, na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu ako za to ima valjani razlog a prema čl. 82 Alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. (Narodne novine 96/03 – u daljem tekstu ZZP/03) a koja je istovjetna tekstu iz ZZP/03 u čl. 97 Alineja 11. (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 – u daljem tekstu ZZP/07) te potom u istom zakonu iz 2014. u čl. 50 Alineja 11 (Narodne novine 41/14) gdje stoji da se ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 istog zakona mogle smatrati nepoštenim su i odredbe kojim se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Jednostrana promjenjivost kamatne stope na koju upire tužitelj nema materijalno pravno isti tretman kao i promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru i to upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. Tuženik smatra da ako nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog s individualnim potrošačem da se isti potrošač na presudu ne može pozivati te da zbog toga presuda VTS RH nije relevantna u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja.  Tuženik ne osporava sklapanje opisanog ugovora o kreditu od 20.3.2007. niti opisanu ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,20% koja se mijenjala i to s učinkom od 1.10.2007. na 6,10%, s učinkom od 1.2.2008. na 6,55% i s učinkom od 1.7.2009.g. do otplate 7,55% te je kredit otplaćen redovnim putem 15.4.2014.g. Tuženik navodi da su osnovane da bi zastarom bile obuhvaćene sve tražbine dospjele prije 5. svibnja 2013. te se ističe prigovor zastare u odnosu na iznose koje tužitelj potražuje prije 5.5.2013.. U pogledu prava na povrat glavničnih iznosa tužitelj ne bi imao pravo na pretplate ni nakon 1.1.2013. Za pravni odnos između stranaka da su bili mjerodavni opći uvjeti poslovanja tužene a za pitanje promjene kamatnih stopa da se primjenjuju posebni opći uvjeti tuženika. Stranke da su ugovorile u čl. 2 st. 1 Ugovora redovnu kamatu, promjenjivu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta koja se mijenjala na više i na niže. Tužitelj nije ni jednom prigovorio povećanju stope redovne kamate niti je zatražio raskid ugovora o kreditu. Promjenjivost kamatne stope u Republici Hrvatskoj zbog promjena tržišnih uvjeta je bila posljedica i činjenice da u praksi nije postojala a ne postoji ni danas jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Parametar poput libora je neodgovarajući jer se domaće banke zadužuju u inozemstvu pa na stopu libora moraju platiti i premiju za osiguranje od kreditnog rizika RH, kao i regulatorne troškove uslijed intervencije HNB. Zbog toga bi jedina raspoloživa referentna stopa u vrijeme sklapanja kredita sa tužiteljem, libor za CHF da je ugovorena banku tuženu vodila u krajnje rizično poslovanje jer ista stopa ne odražava sve troškove banke a vezano za odobravanje potrošačkih kredita. Zbog navedenog je ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta bila nužnost prilagođavanja poslovanja banke zakonskim propisima koji uređuju bankarsko poslovanje i nije mogla biti u nesuglasju s načelom savjesnosti i poštenja banke u hrvatskim prilikama u konkretnom vremenu. Dugoročniji ugovor o potrošačkom kreditu uz fiksnu kamatu sa stajališta banke je gospodarski nezamisliv i pogibeljan te bi doveo u pitanje sigurnost poslovanja banke a time i interese štediša i drugih vjerovnika banke. Tuženik smatra da je modus promjenjivosti redovne kamate iz čl. 2 Ugovora u vezi s Općim uvjetima poslovanja tužene iz 1999.g. utemeljen na zakonu. Nacionalni zakonodavac je mogao postrožiti režim jednostrane izmjene ugovorene kamate u ugovorima o potrošačkim kreditima no hrvatski zakonodavac da to nije učinio sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 2012.g. – dalje ZID ZKP/12 koji je stupio na snagu početkom 2013. Hrvatski zakoni nisu zabranjivali jednostranu promjenu ugovorne kamate u ugovorima o potrošačkim kreditima između banke i potrošača u razdoblju prije 2013.g. nego su ovi specijalni zakoni iskazivali stajalište zakonodavca da je takva jednostrana izmjena ugovorene kamate dopuštena pod uvjetom da za to postoji valjani razlog predviđen u ugovoru. Valjani razlog nije isto što i referentna kamatna stopa ili precizna formula izračuna promjene stope ugovorne kamate. Promjena tržišnih prilika dovodila je do porasta i snižavanja stope ugovorne kamate na temelju profesionalne procjene banke a što je valjani razlog tuženoj za promjenu ugovorne kamate u potrošačkim kreditima. Volja ugovornih strana pri sklapanju ugovora je bila da kamatna stopa bude promjenjiva pa se tužitelj naknadno i pravno neosnovano protivi modusu te promjenjivosti. Ništetnost da bi se mogla odnositi samo na modus promjenjivosti a ne i na promjenjivost kamatne stope te tuženik nije bio nepošten pri sklapanju ugovora o kreditu.

              Tuženik predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbeni zahtjev te naknadi tuženiku parnične troškove.

 

              Tužitelj se po zaprimanju odgovora na tužbu na isti očitovao i to u pogledu presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 i mjerodavnom materijalnom pravu te navodi da obrazloženje navedene presude pobija navode tuženika jer je II stupanjski sud tumačeći ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdio da je ista nepoštena. Prvostupanjsku sud nije utvrđivao koliko je povećana rata kredita uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kunu a koliko uslijed promjene kamatne stope na koju ukazuje banka te  u istom postupku to nije relevantno jer je riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Ta činjenica će se ispitivati u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke s obzirom na to da prema odredbi članka 138.a. ZZP-a 09 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj smatra da pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.

              Conditio sine qua non za primjenu instituta stjecanja bez osnove jest da ne smije biti riječ o štetnoj radnji jer u tom slučaju postoji odgovornost za štetu.

              U izreci presude Visokog trgovačkog suda da je navedeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštene ugovorne odredbe pa se radi o protupravnom postupanju, tj. štetnoj radnji i riječ je o naknadi šteti, no i da nije, da opet postoji jasno obrazloženje suda kako se presuda primjenjuje i u parnicama koje imaju drugačiji pravni osnov osim naknade štete.

              U odnosu na izneseni prigovor zastare potraživanja tužitelj ističe da je je kolektivna tužba specifično pravno sredstvo koja služi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da je podnošenjem kolektivne tužbe (4. travnja 2012.g.) prekinuta je zastara, a počela je ponovno teći od dana pravomoćnosti presude (13. lipnja 2014.g.).

              Kako se radi o naknadi štete, zastarni rok da iznosi 5 godina. Subjektivni trogodišnji rok ne primjenjuje se obzirom da isti ističe nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka. Tužitelj je za štetu saznao tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužba u ovom sporu podnesena je 05.svibnja 2016.g., a tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača 4. travnja 2012.g., dok je presuda postala pravomoćna dana 13.lipnja 2014.g. Obzirom na navedeno tužitelj smatra prigovor zastare neosnovan.

              O sadržaju ugovornog odnosa među strankama a gdje se tuženik poziva na priopćenje guvernera Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015.g., tužitelj ističe kako je Sud časti Hrvatske gospodarske komore kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse odlučivao o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija te je u odluci poslovni broj P-I-50/10 od 25. ožujka 2011.g. zauzeo stajalište da je takvo postupanje nedopušteno, odnosno da je jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja) čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu. Ova je odluka potvrđena drugostupanjskom odlukom Suda časti Hrvatske gospodarske komore broj Pž-II-13/11 od 7.listopada 2011.g.

              Ovim presudama da je tuženik utvrđen odgovornim  da je s korisnikom kredita zaključio nejasan i nepotpun ugovor o stambenom kreditu jer stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo posljedicu u neravnoteži u pravima i obvezama utemeljenoj na jednostranom povećanju ugovorene kamatne stope na dan 31.10.2010. od 32,61% u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,60% te je time banka povrijedila pravila morala (dobrih poslovnih običaja).

              Tužitelj navodi da modus promjenjivosti redovne kamate iz čl. 2 Ugovora u vezi s OUP/99 nije utemeljen  na zakonu te je u suprotnosti sa pravnim stavom izraženim u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda.

Vezano za tvrdnju tuženika da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu navodne štete u protuvrijednosti CHF tužitelj navodi da kod ovoga valja razlikovati valutu obveze i valutu ispunjenja. Valuta obveze jest CHF, a valuta ispunjenja jest kuna. Valuta ispunjenja je ona valuta u kojoj se novčana obveza mora ispuniti što znači da valuta obveze daje odgovor na pitanje što i koliko se duguje, a valuta ispunjenja utvrđuje način ispunjenja obveze. Kako je tužitelj tuženiku isplaćivao anuitete po valutnoj klauzuli na isti način preplaćeni višak tužitelj potražuje natrag.

              Presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2658/12-2 od 11. studenoga 2013.g. na koju se tuženik poziva donesena je prije odluke Visokog trgovačkog suda u kolektivnoj tužbi udruge Franak a protiv iste je izjavljena revizija.

              Županijski sud u Splitu svojom presudom poslovni broj Gžo-199/14 od 21. kolovoza 2014.g. preinačio presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-138/12 od 13. prosinca 2013.g. Drugostupanjski je sud tom presudom utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a sve jer da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Županijski sud u Splitu se smatra vezanim presudom Visokog trgovačkog suda iako tužbeni zahtjev nije upravljen na naknadu štete već na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu čime je sudskom praksom pobijen navod tuženika da sud u ovom postupku nije vezan presudom Visokog trgovačkog suda.

 

              Sud je  tijekom postupka u smislu odredbe čl. 220 st. 2 Zakona o parničnom postupku  (Narodne novine 35/91., 53/91., 91/92., 53/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14.,70/19) dalje ZPP-a, proveo  dokaze uvidom  u uvidom u ugovor  kreditu za kupnju motornog vozila sklopljenog između stranaka sa 20. ožujka 2007., u obavijesti o promjenama kamatne stope, u otplatni plan od 2.6.2009., u obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope sa otplatnim planom, u sudsku praksu dostavljenu uz tužbu, u rješenje o odobravanju besplatne pravne pomoći od 21.2.2017., u odgovor na tužbu od 15.6.2016. sa prilozima opći uvjeti poslovanja tuženika te godišnje izvješće tuženika za 2013., u bilten tuženika br. 196, u sudsku praksu dostavljenu od strane tuženika, u podneske stranaka, u iskaz saslušane tužiteljice L. B., u pismeni nalaz financijskog vještaka B. B. od 27.2.2020.

 

              Tužiteljica L B. u svom iskazu navodi da je digla kredit kod tužene za kupnju motornog vozila sa 20.3.2007.g. te da je isti kredit uredno otplatila sa 15.4.2014. Kredit da je iznosio 16.270,93 CHF protuvrijednost u kunama te da se otplaćivao  kroz 84 mjeseca. Mjesečne rate kredita su bile kunska protuvrijednost 231,51 CHF koji je na početku otplate bila protuvrijednost od oko 1.035,00kn da bi kasnije izašao na oko 1.500,00kn. Kamatna stopa kada je kredit dizan iznosila je 5,2% godišnje  a najvjerojatnije je dobivala tijekom otplate kredita obavijest o promjeni kamatne stope. Na promjenu kamatne stope je nitko nije upozoravao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu  a kredit je kod Z. banke digla jer je kod iste banke bila klijent. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bankovna službenica joj nije ništa objasnila o promjeni kamatne stope a rekla joj je da je za švicarce najmanja kamatna stopa. Kada je došla u banku dobila je na potpis Ugovor o kreditu koji je već bio sastavljen i samo je trebala potpisati taj ugovor. U tijeku otplate kredita bila je iznenađena koliko je rata kredita otišla gore jer se povećala gotovo za polovinu. Nakon 7 godina otplatila je kredit.

 

              U predmetu je provedeno financijsko vještačenje na okolnost visine iznosa pretplate anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te iznosa anuiteta koji su plaćeni temeljem kasnije povećanih kamatnih stopa za utuženo razdoblje otplate kredita.

 

              U pismenom nalazu od 27.2.2020.  sudski vještak za računovodstvo i financije B. B. je naveo da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20.3.2007. sklopili ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila pod brojem ugovora 3208659882 šifra namjene U11 partija broj 7103560717 u iznosu od 16.270,93 CHF na rok otplate od 7 godina uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plasmana kredita i otplate kredita na dan plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 231,51 CHF a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika. Kredit je plasiran dana 2.4.2007. U iznosu od 16.270,93 CHF a što je po tečaju od 4,5436150 kn za 1 CHF iznosilo protuvrijednost u kunama od 73.928,85kn. Kredit je redovito otplaćen u cijelosti u 84 anuiteta prema srednjem tečaju HNB za CHF za kune. Konačna otplata je izvršena sa 84. anuitetom 15.4.2014. i za kredit nije provedena konverzija kredita iz CHF u eure temeljem zakonskih propisa jer je otplaćen prije 30.9.2015. Stvarna zaduženja i otplate anuiteta po kreditu i početni uvjeti rekonstruirani su temeljem dokumenata tužene prometi po kreditu i preračunatog (početnog) plana otplate izrađenog od strane vještaka u tijeku vještačenja. Pismeni nalaz sadrži izračune s obrazloženjem metodologije izračuna. Vještačenje sadrži tablice i to tablica 1 sa pregledom po kreditu između početno primijenjene kamatne stope od 5,20% i stvarno primijenjenih i plaćenih kamatnih stopa uz izračun razlike kamate u CHF i kunama te tablicu 2 sa pregledom ugovorene i primijenjenih redovnih kamatnih stopa i iznosa anuiteta u CHF tijekom otplate kredita. Vještak je utvrdio da je temeljem ugovorene kamatne stope od 5,20% koja je u primjeni od 2.4.2007. te promijenjenih redovnih kamatnih stopa i to od 6,10% koja je u primjeni od 1.10.2007. te od 6,55% koja je u primjeni od 1.2.2008. te od 7,55% koja je u primjeni od 1.7.2009.g., tužitelj pretplatio iznos od 5.641,66kn i to je iznos pretplate za cijelo trajanje otplate anuiteta. Iz tablice 1 je vidljivo da je ukupno više plaćeno redovne kamate zbog promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu i razliku a što iznosi 1.053,33 CHF a razlika u kunama prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan obračuna i plaćanja svakog pojedinačnog iznosa redovne kamate iznosi 5.641,66kn a što je i pojedinačno vidljivo u koloni 23 za svaki anuitet a zbrojnu u istoj koloni u rednom broju 85. P-1. Potplaćeni iznosi zbog primjene manjih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu nisu utvrđeni jer je kamata nakon promjene početno ugovorene kamatne stope bila samo veća u odnosu na početno ugovorenu. Navedeno vještačenje vještak je proveo temeljem uvida u sudski spis te početnog plana otplate kredita, te dokumenta prometi po kreditu a čime je utvrđen u naravi stvarni plan otplate kredita. Ukupna razlika između plaćenih anuiteta u CHF zbog promjena kamatnih stopa u odnosu na početno primijenjenu, između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta utvrđenih ugovorom o kreditu uz kamatnu stopu od 5,20% za cijelo vrijeme otplate kredita iznosi 1.054,33 CHF a koji preračunat u kune za svaki više plaćeni anuitet na utvrđenu razliku stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na anuitet utvrđen u početnom planu otplate preračunat srednjim tečajem HNB za 1 CHF na dan obračuna i dospijeća plaćanja anuiteta zbrojeno je iskazan u koloni 26 u redu 85 i iznosi 5.936,34kn. Razlika između plaćenih kamata (zbroj kolone 17, redni broj 85. P-1) i razlika između plaćenih anuiteta u CHF (zbroj kolone 25, redni broj 85. P-1) za cijelo vrijeme otplate kredita iznosi jednako i to 1.054,33 CHF te je ukupna razlika više plaćenog po kreditu izraženo u CHF u odnosu na početno ugovoreno i izračunato početnim planom otplate isključivo posljedica promjene i povećanja kamate dok je glavnica kredita vraćena koliko je kredit i početno iskorišten u iznosu od 16.270,93 CHF.  Navedeno je dokaz matematičke točnosti u otplati kredita kao i izračuna istog. Na iznos ukupne razlike više plaćene kamate od 1.054,33 CHF i isti iznos razlike više plaćenih anuiteta od 1.054,33 CHF iznos razlike kamata preračunato u kunama je 5.641,66kn (kolona 23 red 85. P-1) je za kamatu a preračunato za anuitet je iznos od 5.936,34kn (kolona 26, red 85. P-1). Razlika u kunama između više plaćenih anuiteta i više plaćenih kamata za isti CHF iznos proistječe iz toga što nije proporcionalan odnos izmijenjenih izračuna u promijenjenim planovima otplate između novo izračunatih stvarno primijenjenih anuiteta, uvažavajući i promjenu kamata i tečajeva tijekom razdoblja otplate kredita, time da su svi izračuni koje je tuženik primijenio financijski i matematički točni te se iznos ovih razlika u kunama može dodatno pojedinačno po mjesecima analizirati u kolonama 23 i 26 priloga P-1 pismenog nalaza.

 

              Pismenim podneskom od 4.3.2020. (str.158 spisa) tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka te je isti snizio na način da umjesto iznosa od 6.947,50kn potražuje iznos od 4.228,63kn. Tužiteljska strana nema primjedbi na nalaz vještaka no ističe kako je zadatak vještačenja bio utvrditi iznos pretplate za cijelo trajanje otplate anuiteta a što je vještak i učinio. Tužiteljica da tužbom potražuje iznose pretplate za razdoblje od studenog 2007. do zaključno siječnja 2014. pa je tužiteljica precizirala i snizila tužbeni zahtjev na način da je utužen zbroj preplaćenih iznosa samo za utuženo razdoblje.

 

              Tuženik se podneskom od 25.5.2020. (str. 162 spisa) a nakon što mu je dostavljen pismeni nalaz vještaka nije očitovao na isti na način da bi stavio primjedbe već se samo protivio snižavanju tužbenog zahtjeva odnosno snižavanjem istog smatra preinaku tužbenog zahtjeva te se istoj protivi. Istim podneskom tuženik iznosi prigovore koje je već stavio u odgovoru na tužbu no ne dovodi u pitanje točnost izračuna financijskog vještaka pri izradi nalaza niti u tom pravcu stavlja primjedbe na nalaz.

 

Sud je protivljenje tuženika snižavanju tužbenog zahtjeva ocijenio neosnovanim  te snižavanje tužbenog zahtjeva na način kako je to učinila tužiteljica a nakon provedenog financijskog vještačenja nakon kojeg je ista bila u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev nije preinaka kojoj se tuženik može protiviti. Sniženje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku. Ako se tuženik protivi preinaci smatrajući da se radi o istoj zbog činjenice da je u tužbi tužbeni zahtjev izražen u CHF - protuvrijednost u kunama a podneskom tužitelja od 4.3.2020. se potražuju iznosi u kunama, niti u tom slučaju se ne radi o preinaci a kakav stav je zauzeo i Županijski sud u Zagrebu rješenjem Gž-6533/2016 od 27.2.2018., po kojem izmjena valute tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe jer time nije promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva.

 

              Tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, no Vrhovni sud u rješenju br. Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. ističe da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac)  da je tada teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.  U istom rješenju Vrhovni sud a isto tako i Ustavni sud  u odluci br. U-III-2233/2019 od 10.6.2020. su zauzeli stav kako su utvrđenja iz kolektivne presude obvezna za sudove koji sude u individualnim restitucijskim postupcima tako da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost nepoštenosti odnosno ništetnosti navedene odredbe.

 

Po provedenom dokaznom postupku te ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev kako je isti preciziran po tužitelju pismenim podneskom od 4.3.2020. u cijelosti osnovan. 

 

Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- Da je tužitelj  kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu  broj 3208659882 dana 20.3.2007. na iznos od 16.270,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate 84 mjeseca,  uz redovnu kamatu koja je promjenljiva u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom banke koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20% godišnje i uz obvezu banke da pismeno obavijesti korisnika kredita o eventualnoj promjeni kamatne stope (str. 5 -7 spisa);

- Da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 5,20% godišnje koja se primjenjivala od 2.4.2007., od 1.10.2007. u visini od 6,10% godišnje, a od 1.2.2008. u visini od 6,55% godišnje a od 1.7.2009.g. u visini od 7,55%

- Sa danom otplate 84. anuiteta 15.4.2014. kredit je otplaćen.

 

Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv između ostalih banaka i tužene banke, te je  presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda  je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

Provedenim dokazima a napose iz iskaza saslušane tužiteljice L. B. proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi Ugovora o kreditu prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze ugovorena kao promjenljiva a sve u skladu s Odlukom tuženika.

 

Sud ocjenjuje da nisu osnovani navodi tuženika u kojima isti smatra da pri donošenju zaključka o poštenosti ili nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati valja uzeti u obzir kako su za pravni odnos između tužitelja i tuženika bili i jesu mjerodavni i interni akti tužene te da je tuženik bio ovlašten ugovoriti promjenjivost ugovorne kamate zbog promjene tržišnih prilika, te da isto proizlazi iz čl.82. alineje 11.ZZP/03. Neosnovano tuženik smatra da u ovom postupku treba uvažiti specifičnu narav financijske usluge jer banka isplaćuje kredit korisniku kredita odmah po sklapanju ugovora i u cjelini te ona ostaje u obvezi prema  svojim vjerovnicima za sve vrijeme trajanja kredita i sa time u vezi ima buduće troškove prema budućim tržišnim prilikama koje mora pokriti iz ugovorne kamate. Promjenjivost ugovorne kamate u dugoročnim ugovorima o potrošačkim kreditima da je odraz  ekonomske nužnosti u poslovanju hrvatskih banaka, budući one po propisu moraju formirati obveze u švicarskim francima po aktualnim tržišnim prilikama i to kada je riječ o švicarskom franku, isključivo na inozemnom financijskom tržištu. Kamata na tim tržištima da je  i sama podložna promjenama LIBOR-a ali i promjenama premije za osiguranje od kreditnog rizika RH, koja je posebno podložna znatnim oscilacijama zbog negativnih gospodarskih kretanja u RH. Tuženik tvrdi da nije postojala i ne postoji referentna stopa koja bi cjelovito iskazivala troškove zaduživanja hrvatskih banaka u švicarskim francima te da tužitelj nije prigovarao promjeni kamatne stope. Neosnovano tuženik tvrdi  da tužitelj nije zbog ugovorenoga načina promjene ugovorne kamate bio stavljen u neravnopravni položaj. U prilog svoje tvrdnje tuženik navodi da   hrvatski sudovi da nikada nisu sudili da bi promjenjiva kamatna stopa u ugovorima o potrošačkim kreditima bila zakonom zabranjena ili ništetna te da konkretne stope ugovornih kamata u ugovorima o kreditima nikada nisu premašile zakonom propisane najviše stope. Stoga ako bi i eventualna ocjena suda da bi konkretan modus promjene redovne kamate zbog promjena tržišnih prilika ipak bio ništetan, da to ne bi smjelo suspendirati volju stranaka da ugovorna kamata bude promjenjiva na način koji je dopušten i kojeg bi stranke ugovorile da su znale da je njihov sporazum u pogledu modusa promjene nedopušten.

 

Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu tj. sa 20.3.2007.g., za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 96/03-dalje ZZP/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi, potom od 07. kolovoza 2007. godine Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 97/07, 125/07 dalje ZZP/09)  kada je isti zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom čl.84. ZZP/03 i odredbom čl.99. ZZP/09  određeno je da nije dopušteno ocjenjivati je su li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specialis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.

 

              Nesporno je da stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu ugovora prema kojoj je u čl. 2 ugovorena promjenjiva kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika koji su javno dostupni, no o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika,  ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

 

U smislu odredbe čl. 295. st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u  slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

Ugovor o kreditu od 20.3.2007. ne sadrži  ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, stoga je tuženik koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

 

Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Mora se naglasiti da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika, a sve to bez preciznog određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa   ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se dakle kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu  dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih  kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO–a, a kojim je propisano da su u  zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza.

Riječ o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno - pravnoga odnosa trebali ponašati, a  pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.,

Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je već ranije rečeno bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

 

Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,  da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove promjene. No vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Slijedom gore navedenog izvjesno je utvrđeno i stav je ovoga suda da je odredba čl. 2    Ugovora zaključenog između stranaka 20.3.2007. godine a  kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o  Odluci tužene banke, dakle odredba čl. 2 je nepoštena, a posljedica čega je ništetnost takve odredbe.

 

Nesporno je, a i od strane ovoga suda utvrđeno uvidom u obavijesti tuženika, da je tuženik u ugovoru o kreditu s tužiteljem mijenjao kamatnu stopu tako da je početna ugovorena kamatna stopa po ugovoru iznosila 5,20% godišnje a ista se primjenjivala od 2.4.2007., te se nadalje od 1.10.2007. ista mijenjala te je iznosila 6,10% godišnje, a od 1.2.2008. primjenjivala se stopa u visini od 6,55% godišnje a od 1.7.2009.g. u visini od 7,55%

 

Sklapanjem ugovora o kreditu od 20.3.2007. tužitelj je kao korisnik kredita preuzeo obvezu otplate kredita. Kredit je otplaćen u anuitetima koji su bili viši od anuiteta koji su navedeni u čl. 2 sklopljenog ugovora a zbog ugovorene promjenjive stope kamata. Tužitelj je otplatom kredita ispunio svoju preuzetu obvezu no tuženik je razliku novčanih iznosa plaćenih anuiteta i kamata između početno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje početnim planom otplate i stvarno primijenjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i stvarno plaćenih anuiteta i kamata platio veći iznos pa je taj iznos a koji je utvrđen vještačenjem u ovom postupku tuženik dužan vratiti tužitelju te mu naknaditi nastalu štetu uslijed plaćanja viših mjesečnih anuiteta od onih koji su navedeni u sklopljenom ugovoru, a sve temeljem čl. 1, 20 i 21 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine  35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje ZOO).

             

U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Sud je našao da je ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.

 

Tužitelj potražuje razliku više plaćene kamate za period od studenog 2007. godine, do zaključno siječnja 2014. godine, a tužba je kod ovoga suda zaprimljena 5. svibnja 2016. godine.

 

Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Tužitelj potražuje preplaćenu kamatu za period od studenog 2007. do zaključno siječnja 2014. godine, a tužba je podnesena sa 5.5.2016.g. Slijedom navedenog prigovor zastare bi bio djelomično osnovan za dio potraživanja tužitelja na ime razlike preplaćene kamate po ugovoru o kreditu. Sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava i protiv između ostalih banaka i tužene, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenjem presude tog suda dana 13. lipnja 2014. godine pod poslovnim brojem Pž-7129/13. Postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut je tužbom dana 04. travnja 2012. godine što proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Revt-249/14. Kako je tužba kod Trgovačkog suda u Zagrebu podnesena 04. travnja 2012. godine, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je nedvojbeno da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda zastara je počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

 

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da mu tužena isplati razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženika o promjeni kamatnih stopa i to za razdoblje od mjeseca studenog 2007. do mjeseca siječnja 2014. godine. Kako bi se na objektivan  način utvrdilo da li je uslijed promjene stope redovne kamate u odnosu na ugovorenu stopu redovne kamate došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku B. B. stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije.

 

Sud u cijelosti prihvaća pismeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka B. B. od dana 27. veljače 2020. godine, a koji nalaz je dan stručno i objektivno te u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća.

 

              Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 5.641,66kn na ime razlike više uplaćenih kamata a što je iznos pretplate za cijelo vrijeme trajanja otplate anuiteta kroz 84 mjeseca zaključno sa 15.4.2014. kada je izvršena otplata kredita. Tužitelj potražuje utuženi iznos od 4.228,63 kn na ime razlike više uplaćene kamate za razdoblje od mjeseca studenog 2007.g. do zaključno siječnja 2014. a što je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženika o promjeni kamatnih stopa,  pa je u smislu odredbe čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a tužbeni zahtjev tužitelja, preciziran kao u podnesku od 4. ožujka 2020. godine (str. 158 spisa) u cijelosti usvojen te je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tužitelj je snizio tužbeni zahtjev sa 6.947,50kn a koji je naveden u tužbi na iznos od 4.228,63kn kako je isti naznačen u podnesku od 4.3.2020. Tuženik nije potraživao naknadu parničnog troška za sniženi dio tužbenog zahtjeva već je svoj troškovnik dostavio u spis uz podnesak od 29.7.2020. (str. 168-170 spisa).

 

O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl.155. Zakona o parničnom postupku  (Narodne novine 35/91., 53/91., 91/92., 53/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14.,70/19) dalje ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti  spora od 4.228,63kn, priloženi troškovnik te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 -dalje: Ot) tužitelju su kao osnovani priznati zatraženi troškovi prema troškovniku na str. 174 spisa do presuđenog iznosa. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio i visini i osnovi tužbenog zahtjeva pa je tužitelju u pretežnom dijelu priznat zatraženi trošak i to u iznosu od ukupno 6.637,50kn a ne zatraženih 7.575,00kn.

Tužitelj je na ime naknade troška sastava tužbe, sastava podneska od 31.8.2016., te zastupanja na ročištu od 1.10.2018. potraživao iznos od 750,00kn za svaku radnju a sud mu obzirom na konačno precizirani tužbeni zahtjev i v.p.s. od 4.228,63kn dosuđuje po 500,00kn za svaku radnju i to za trošak sastava tužbe iznos od 500,00kn, (Tbr.7/1 Ot-e), trošak zastupanja na ročištu 1.10.2018. i 31.8.2020. po 500,00kn za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu odluke  u iznosu od 250,00 kn (Tbr.9/3 Ot-e), trošak sastava podnesaka od  31.8.2016. i 4.3.2020. god. u iznosu od  po 500,00 kn za svaki podnesak (Tbr.8/1 Ot-e), a što daje zbroj od ukupno 2.750,00kn na koji iznos tužitelju pripada PDV u iznosu od 687,50kn što zbrojeno daje iznos od 3.437,50kn. Tužitelju pripada i trošak pristojbi na tužbu u iznosu od 120,00kn te na presudu 80,00kn te trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 3.000,00kn što zbrojeno sa troškom od 3.437,50kn daje iznos od ukupno 6.637,50kn koji trošak je tužitelju priznat.

Sa preostalim zatraženim iznosom preko dosuđenog tužitelj se odbija kao neosnovanim a obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva u tijeku postupka.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

              Tužiteljica je po zakonu oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u iznosu od 60% a obzirom na dostavljeno rješenje nadležnog organa uprave od 21.2.2017. (str. 115 spisa).

 

              U Novoj Gradiški 2. listopada 2020.

S u d a c :

 

Željka Paunović v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se dostavlja ovome sudu pismeno u tri primjerka. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.