1                      Poslovni broj: 32 UsI-2306/20-5

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja M. F. iz Z., kojeg zastupa V. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z. radi poreza na dohodak, 13. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e 

 

I                            Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva poništavanje rješenja  Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak,  klasa: UP/II-410-18/18-01/355, ur. broj: 513-04-20-3 od 17. lipnja 2020. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda K., Ispostave Z., klasa: UP/I-410-23/15-02/466, ur. broj: 513-07-02-02-18-03 od 26. ožujka 2018.     

 

II                            Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje 

 

1.               Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-410-18/18-01/355, ur. broj: 513-04-20-3 od 17. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda K., Ispostave Z., klasa: UP/I-410-23/15-02/466, ur. broj: 513-07-02-02-18-03 od 26. ožujka 2018. kojim je tužitelju za 2014. godinu utvrđena razlika poreza na dohodak i prireza za uplatu u iznosu od 51.285,86 kn sa zateznim kamatama te mu je naloženo plaćanje utvrđene obveze. 

 

2.               Tužitelj je u pravodobno podnesenoj tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika i poreznog rješenja radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je naveo da je kupnja poslovnih udjela trgovačkog društva B. d.o.o. bila neposredno vezana za obavljanje njegove djelatnosti, jer je upravo tom kupnjom poslovnih udjela navedenog društva tužitelj, kao obrtnik, stekao pravo na primitke u vidu naknade za uslugu vođenja i zastupanja društva B. d.o.o. Ističe da nije bilo sporno da je tužitelj, kao obrtnik, primitke od samostalne djelatnosti ostvarivao najvećim dijelom upravo na temelju obavljanja funkcije direktora društva B. d.o.o. Smatra da stoga nije pravilan zaključak da nema međuovisnosti između primitaka i izdataka zbog toga što obrt tužitelja nije bio registriran za obavljanje djelatnosti trgovanja financijskom imovinom (niti je tu djelatnost obavljao). Istaknuo je da je tužitelj obavljao dopuštenu gospodarsku djelatnost (pružanje usluge obavljanja funkcije direktora trgovačkog društva B. d.o.o.). Smatra nejasnim zaključak javnopravnih tijela da stjecanje udjela u trgovačkom društvu koje obrtniku donosi pretežiti dio primitaka nije u neposrednoj vezi s obavljanjem djelatnosti obrta. Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika i poreznog rješenja.

 

Tužitelj osobno je na ročištu održanom 5. svibnja 2021. (list 52) dodatno obrazložio da je u konkretnom slučaju postojala nužda u poslovnom smislu za kupnjom poslovnih udjela iz razloga što je navedeno pomoglo ostvarivanju primitaka. Također smatra da iz relevantnih zakonskih odredaba ne proizlazi da on nije smio kupiti predmetne poslovne udjele, odnosno nevezano na osnovnu djelatnost obrta baviti se samo sa tom djelatnošću, budući da je ta djelatnost dopuštena. Naveo je da je tužitelj razriješen dužnosti direktora onog trenutka kada je odlučio otuđiti poslovne udjele društva. Posebno ističe da u nije bilo nužno, niti zakonom propisano da u trenutku prodaje udjela tužitelj prestane biti direktor društva, ali je to bilo poslovno uvjetovano.

 

3.               Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, pri čemu je ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

 

4.               Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje ZUS).

 

5.               Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja, sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika te izvadak iz obrtnog registra tužitelja.

 

6.               Tužbeni zahtjev je neosnovan.

 

7.               Iz obrazloženja osporavanog i poreznog rješenja te iz spisa tuženika proizlaze slijedeće činjenice:

 

-              da su između tužitelja, kao obrtnika i pružatelja usluge, i trgovačkog društva B. d.o.o. kao naručitelja usluge, sklopljeni Ugovori o službi direktora (31. prosinca 2008. i 30. siječnja 2013.) te Aneksi tih ugovora, na temelju kojih je tužitelj, kao obrtnik, trgovačkom društvu B. d.o.o. kao naručitelju usluge, pružao uslugu obavljanja funkcije člana uprave (direktora) društva, na temelju čega je tužitelj ostvarivao najveći dio svog dohotka

-              da je odredbom članka 6. oba Ugovora o službi direktora ugovoreno da je tužitelj (kao obrtnik) dužan registrirati trajnu samostalnu djelatnost na temelju koje će trgovačkom društvu fakturirati uslugu vođenja i zastupanja društva. Pisanim aneksima ugovora ova ugovorna odredba nije mijenjana.

-              da je tužitelj kao korisnik kredita sa S. b. d.d. kao kreditorom sklopio nenamjenski Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 2464/2009 od 11. prosinca 2009., na temelju kojeg je izvršena isplata novčanih sredstava za kupnju poslovnih udjela društva B. d.o.o od strane tužitelja kao kupca. Kupoprodaja poslovnih udjela društva B. d.o.o. je realizirana te je tužitelj postao vlasnik dijela poslovnih udjela društva B. d.o.o.

-              da je tužitelj prilikom obračunavanja osnovice i obveze poreza na dohodak za 2014. godinu kao porezno priznati trošak knjižio izdatke u iznosu od 121.049,53 s osnova kamata i naknada plaćenih na temelju Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 2464/2009 od 11. prosinca 2009., jer je smatrao da ovi troškovi predstavljaju poslovne izdatke koji su mu služili za obavljanje djelatnosti obrta.

 

Javnopravna tijela su tužitelju utvrdila uvećanje porezne obveze za 2014. godinu, jer su utvrdila da izdaci s osnova kamata i naknada plaćeni na temelju Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 2464/2009 od 11. prosinca 2009., nisu bili izravno vezani za obavljanje samostalne djelatnosti tužitelja i da između primitaka i izdataka nema međuzavisnosti, radi čega te izdatke tužitelju nisu priznala kao porezno priznate izdatke.

 

8.               Slijedom navedenog, u ovom sporu sporna je činjenica da li su izdaci s osnova kamata i naknada plaćenih na temelju Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 2464/2009 od 11. prosinca 2009., bili izravno vezani za obavljanje samostalne djelatnosti tužitelja kao obrtnika, odnosno da li je između primitaka tužitelja i navedenih izdataka bilo međuzavisnosti, a time i da li su ti izdaci mogli biti priznati kao porezno priznati izdaci na temelju odredaba članka 21. stavka 5. Zakona o porezu na dohodak i članka 25. Pravilnika o porezu na dohodak.

 

9.               Odredbom članka 21. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/1., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15., dalje ZPDOH) propisano je da su poslovni izdaci svi odljevi dobara poreznog obveznika tijekom poreznog razdoblja radi stjecanja, osiguranja i očuvanja poslovnih primitaka. U poslovne izdatke poreznih obveznika koji obavljaju samostalne djelatnosti iz članka 18. ovoga Zakona ulaze oni izdaci koji su izravno vezani za obavljanje djelatnosti.

 

Odredbom članka 21. stavka 5. ZPDOH propisano je da se plaćene kamate po kreditima i zajmovima za obavljanje djelatnosti smatraju poslovnim izdacima, ako nisu oporezive po odbitku u skladu sa člankom 30. i člankom 51. stavkom 2. ovoga Zakona.

 

Odredbom članka 25. stavka 1. točke 10. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/2011., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15., dalje Pravilnik) propisano je da se poslovnim izdacima po osnovi samostalne djelatnosti, u smislu članka 23. ovoga Pravilnika, smatraju plaćene zatezne kamate na obveze iz poslovnih odnosa. Izdacima se smatraju, osim plaćenih kamata po zajmovima i kreditima za obavljanje djelatnosti i jednokratne naknade te drugi izdaci u svezi s odobravanjem kredita.

 

Odredbom članka 25. stavka 2. Pravilnika propisano je da se kao poslovni izdaci iz stavka 1. ovoga članka mogu priznati samo oni izdaci o kojima postoje uredne isprave i koji su izravno vezani uz ostvarivanje primitaka. Između izdataka i primitaka mora postojati međuzavisnost, što znači da se učinjeni izdatak treba odraziti na ostvarivanje (povećanje) tekućih ili budućih primitaka.

 

10.          Prema stavu ovog suda, javnopravna tijela pravilno su utvrdila da izdaci s osnova kamata i naknada plaćenih na temelju Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 2464/2009 od 11. prosinca 2009., odnosno kao i sama kupnja poslovnih udjela u društvu B. d.o.o., nisu bili izravno vezani za obavljanje samostalne djelatnosti tužitelja, jer je tužitelj predmetnu uslugu (obavljanje funkcije direktora društva B. d.o.o.) mogao pružati naručitelju bez ikakve zapreke i bez kupnje poslovnih udjela društva B. d.o.o.

 

Naime, jedini uvjet koji je tužitelj morao zadovoljiti da pruža takvu uslugu obavljanja funkcije člana uprave trgovačkim društvima jest bio taj da je s trgovačkim društvom koje je naručitelj usluge sklopio ugovor o takvom pravnom poslu, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Nadalje je potrebno da je tužitelj na temelju odluke o imenovanju člana uprave upisan u sudski registar kao član uprave trgovačkog društva. Također, iz obrtnog registra tužitelja proizlazi da je obrt tužitelja od 24. ožujka 2005. bio registriran za obavljanje djelatnosti „savjetovanje u vezi s poslovanjem i poslovnim upravljanjem“ te nije bilo nikakve zapreke da tužitelj pruža uslugu obavljanja funkcije direktora društvu B. d.o.o. ili bilo kojem društvu s kojim bi sklopio ugovor o takvom pravnom poslu. U tom smislu se ističe da niti Zakon o trgovačkim društvima (Narodne novine broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13. i 110/15.), niti Zakon o obrtu (Narodne novine broj: 143/13.) ne propisuju da bi član uprave trgovačkog društva (direktor), odnosno obrtnik koji pruža takvu uslugu morao ujedno biti i vlasnik poslovnih udjela tog društva.  

 

Slijedom navedenog, da bi tužitelj mogao obavljati funkciju direktora društva B. d.o.o. i za to primati naknadu, nije uopće bilo od važnosti da isti bude ujedno i vlasnik svih ili dijela poslovnih udjela društva primatelja usluge. Time i poslovni izdaci s osnova plaćenih kamata i naknada za kredit kojim je tužitelj kupio poslovne udjele društva čiji je direktor nisu predstavljali odljev dobara poreznog obveznika koji je bio potreban (dakle neophodan) radi stjecanja, osiguranja i očuvanja poslovnih primitaka, odnosno onaj koji bi bio izravno vezan za obavljanje djelatnosti. Time i između izdataka (za kamate i naknade kredita) i primitaka (naknada za pružanje usluge direktora društva B. d.o.o.) nije postojala međuzavisnost i učinjeni izdatak nije se odrazio na ostvarivanje (povećanje) primitaka tužitelja kao obrtnika, budući da je on funkciju direktora za jednaki primitak mogao vršiti i bez navedenog izdatka. Stoga nisu niti osnovani tužbeni navodi tužitelja da bi tužitelj upravo kupnjom poslovnih udjela društva B. d.o.o. tužitelj stekao pravo na primitke u vidu naknade za uslugu vođenja i zastupanja tog društva, jer je to pravo je tužitelj stekao isključivo sklapanjem Ugovora o službi direktora. 

 

Sud također smatra da je tužitelj nedvojbeno kupnjom poslovnih udjela društva B. d.o.o. i stvarno sudjelovao u rizicima poslovanja društva, čime je bio i osobno zainteresiran za uspjeh poslovanja društva. Međutim, navedeno nikako ne utječe na činjenicu da je tužitelj bez zapreke mogao obavljati funkciju direktora društva na temelju sklopljenog ugovora (i za to primati naknadu) i bez kupovine poslovnih udjela.

 

Konačno, ističe se da je pravilno utvrđenje javnopravnih tijela da bi postojala međuovisnost između primitaka i izdataka u slučaju kada bi bilo utvrđeno da je obrt tužitelja obavljao djelatnost trgovanja financijskom imovinom te kada bi u tu svrhu tužitelj kupovao poslovne udjele nekog trgovačkog društva, dakle, radi daljnje prodaje. Međutim u konkretnom slučaju tužitelj nije obavljao tu djelatnost, niti je navedeno isticao kao pravni osnov za umanjenje porezne obveze.

 

11.          Na osnovi svega izloženog, sud je utvrdio da osporenim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, već da su javnopravna tijela prilikom donošenja osporavanih rješenja poštivala zakonske odredbe i načela postupka, da su rješenja donesena na osnovi potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava te prigovori tužitelja istaknuti u tužbi i tijekom spora nemaju utjecaja na drugačije rješavanje u predmetnoj upravnoj stvari. Radi navedenog je sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

12.          O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

U Zagrebu, 13. svibnja 2021.

 

              Sudac:

Janja Topol, v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).