- 1 -              I Kž 458/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 458/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. H. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. H. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2017. broj K-73/2016, u sjednici održanoj 2. listopada 2020.,

 

 

presudio je i riješio je:

 

I. U povodu žalbe optuženog M. H., a po službenoj dužnosti ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke i u tom dijelu predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalba optuženog M. H. u odnosu na ovo kazneno djelo je bespredmetna.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi M. H., nakon prihvaćanja po prvostupanjskom sudu utvrđenih kazni zatvora, i to za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke, u trajanju od 1 (jedne) godine i za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke, u trajanju od 3 (tri) mjeseca, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

 

III. U povodu žalbe optuženog M. H., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) utvrđuje da novčani iznos od 459.600,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. H. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom M. H. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 459.600,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Žalba optuženog M. H. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi M. H. proglašen je krivim zbog tri kaznena djela protiv gospodarstva - zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke, utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisanog pod točkom 2. izreke i povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., opisanog pod točkom 2. izreke. Nakon što mu je za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, optuženik je uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.), optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka u iznosu od 4.937,50 kuna za provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje te trošak postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

 

Na temelju odredbe članka 158. ZKP/08. djelomično je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da oštećenoj Republici Hrvatskoj isplati iznos od 77.043,34 kune u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena Republika Hrvatska upućena u parnicu.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10. – dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 459.600,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. H. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11.; da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je optuženom M. H. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. H. po branitelju, odvjetniku J. R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se branitelja optuženika pozove na sjednicu vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-19., održana u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženog M. H. i njegovog branitelja, odvjetnika J. R., koji su o sjednici uredno izviješteni.

 

Žalba optuženika je djelomično bespredmetna, dijelom osnovana, a djelomično neosnovana.

 

U odnosu na točku I. izreke ove odluke:

 

Optuženi M. H. je pod točkom 2. izreke pobijane presude, između ostaloga, proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. kojim je, prema činjeničnom opisu, obuhvaćena utaja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od tri godine – 2008., 2009. i 2010., u ukupnom iznosu od 77.043,34 kn.

 

Polazeći od nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, dipl. oec. R. P., prvostupanjski sud je utvrdio da su za trgovačko društvo T.-K. d.o.o., čiji je optuženik bio direktor u inkriminiranom razdoblju, izostali obračun i uplata poreza na dodanu vrijednost, i to za 2008. godinu u iznosu od 33.000,00 kn, za 2009. godinu u iznosu od 41.455,84 kn te za 2010. godinu u iznosu od 2.587,50 kn.

 

Za ostvarenje kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. potrebno je da u fiskalnoj godini dođe do utaje poreza u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna. Ako je u pitanju produljeno kazneno djelo koje obuhvaća više uzastopnih godina (a ovdje su to tri godine), iznos poreza koji je utajen u svakoj od tih godina sam za sebe mora prelaziti dvadeset tisuća kuna u svakoj godini.

 

Iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je optuženi H. proglašen krivim proizlazi da je u odnosu na 2008. i 2009. godinu taj imovinski cenzus sukladan zakonom propisanom minimalnom iznosu potrebnom za ostvarenje bića kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. Međutim, to ne vrijedi i za 2010. godinu, jer je iznos poreza na dodanu vrijednost za čije je neobračunavanje i neplaćanje optuženik proglašen krivim 2.587,50 kn, dakle ispod iznosa koji je zakonom propisan kao minimalno potreban za ostvarenje bića ovog kaznenog djela.

 

Proglasivši optuženog M. H. krivim za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., koje prema činjeničnom opisu iz točke 2. izreke pobijane presude obuhvaća tri fiskalne godine, pri čemu je za jednu od tih fiskalnih godina, i to za 2010., iznos utajenog poreza manji od zakonom propisanog minimalnog iznosa potrebnog za ostvarenje bića tog kaznenog djela, prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je izreka pobijane presude proturječna samoj sebi.

 

Stoga je pobijanu presudu u tom dijelu, dakle u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke, trebalo u povodu žalbe optuženog M. H. (u kojoj se ta povreda ne ističe), a po službenoj dužnosti, ukinuti te predmet u tom dijelu uputiti nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Uslijed takve odluke, žalba optuženog M. H. je u tom dijelu postala bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku, koji će se provesti pred općinskim sudom kao nadležnim prvostupanjskim sudom, taj sud će, prije svega, otkloniti bitnu povredu odredaba kaznenog postupku na koju je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom. Nakon što ponovno provede sve već izvedene dokaze, kao i one koje ocijeni potrebnima, a koji se odnose na ukinuti dio pobijane presude te nakon što sve njih kritički analizira i svestrano ocijeni, kako pojedinačno, tako i u njihovom međusobnom odnosu, prvostupanjski sud donijet će novu i na zakonu zasnovanu odluku, koju će i valjano obrazložiti. Pri tome će, a imajući u vidu bitna obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. i s tim u vezi prethodno iznesenu argumentaciju ovoga suda, osobitu pažnju posvetiti zaključivanju stječu li se u ponašanju optuženog M. H. obilježja tog kaznenog djela.

 

U odnosu na točke II., III. i IV. izreke ove odluke:

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, optuženi M. H. tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Konkretizirajući taj žalbeni navod, ističe da je on kao direktor trgovačkog društva T.-K. d.o.o. imao pravo na isplatu plaće i ostalih naknada iz radnog odnosa te da mu se, premda si nije formalno isplaćivao plaću, ne može zabraniti isplata prosječne bruto plaće koja je u inkriminirano vrijeme u Republici Hrvatskoj prema podacima Državnog zavoda za statistiku iznosila 8.033,00 kn, dok je prosječna neto plaća u istom vremenu iznosila 5.521,00 kn, zbog čega da mu se od inkriminiranog iznosa svakako morao odbiti ukupan iznos plaće koji si je imao pravo isplatiti, što bi za 27 mjeseci rada iznosilo 149.067,00 kn. Ističe da prvostupanjski sud o tim odlučnim činjenicama nije dao razloge, iako je i sam vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja imao podatak da je on bio odgovorna osoba trgovačkog društva i da je kao takav imao pravo na isplatu plaće, i to neovisno o tome je li si stvarno isplatio tu plaću i je li to knjigovodstveno provedeno ili nije.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je suština kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude u tome što je optuženik kao direktor trgovačkog društva T.-K. d.o.o. podizao novac s njegovog žiro-računa, koji nije utrošio za poslovanje društva niti ga je položio u blagajnu društva i vratio na račun društva, već ga je zadržao za sebe. Prema tome, prethodno istaknute okolnosti na koje se poziva žalitelj nisu činjenice odlučne za utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika za ovo kazneno djelo, zbog čega onda ni prvostupanjski sud nije bio dužan dati razloge o istima. Osim toga, riječ je o okolnostima koje su po prvi puta istaknute tek u ovoj žalbi o kojoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske, tako da se prvostupanjski sud o istima niti nije mogao očitovati, odnosno dati razloge njihova prihvaćanja ili neprihvaćanja.

 

Uzevši u obzir sve izneseno, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire žalitelj.

 

U okviru iste žalbene osnove optuženi M. H. nadalje ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge ni zbog čega kao iznos ulaganja nije prihvatio plaćenu skelu koja je evidentno postojala na gradilištu, a o čemu su iskazivali i on i svjedoci. Ističe, naime, da iz iskaza u svojstvu svjedoka saslušanog predstavnika trgovačkog društva K. d.o.o. proizlazi da je trgovačko društvo T.-K. d.o.o. obavljalo građevinske radove za to društvo te da je imalo postavljenu skelu i radnike koji su posao odradili u cijelosti. Navedeno da je vidljivo i iz dostavljene dokumentacije, odnosno iz računa trgovačkog društva K. d.o.o., međutim, da prvostupanjski sud nije dao razloge zašto nije prihvatio vjerodostojnost tako izvedenih dokaza.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne, dostatne i logične razloge zbog kojih nije prihvatio kao istinite navode obrane optuženika o tome da je dio inkriminiranog mu iznosa novca utrošio za kupovinu skele i s tim u vezi obavljanje građevinskih radova trgovačkog društva T.-K. d.o.o. za trgovačko društvo K. d.o.o. (stranica 7., pasus 1.).

 

Slijedom navedenog, pobijanom presudom u dijelu koji se odnosi na kaznena djela iz članka 246. stavka 2. i članka 248. KZ/11. nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire žalitelj.

 

Izloženim žalbenim navodima optuženi M. H. zapravo osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda u tom dijelu. Međutim, bez uspjeha. Točno je, naime, da je svjedok D. V., koji je u inkriminirano vrijeme bio zaposlen u trgovačkom društvu K. d.o.o., potvrdio da je trgovačko društvo T.-K. d.o.o. radilo za trgovačko društvo K. d.o.o. te da je isto postavljalo cijevnu građevinsku skelu kada je radilo na fasadama zgrada, a to da je možda bilo i u tri navrata. Osim toga, naveo je da bi radovi bili plaćeni nakon što bi im po izvršenim radovima bio dostavljen račun te da je tvrtka koja je obavljala radove nabavljala i materijal. Prvostupanjski sud je, osim toga, imao u vidu i dokumentaciju dostavljenu mu od strane trgovačkog društva K. d.o.o., a riječ je o kartici partnera i 19 računa-otpremnica koje je tom trgovačkom društvu ispostavilo trgovačko društvo T.-K. d.o.o. u razdoblju od 2. ožujka 2010. do 2. rujna 2010., dakle, u razdoblju koje je unutar inkriminiranog razdoblja.

 

Premda ni za prvostupanjski sud nije bilo sporno da je trgovačko društvo T.-K. d.o.o. u inkriminiranom razdoblju obavljalo građevinske radove i da je pri tome korištena i skela, opravdano nije prihvaćena kao istinita obranu optuženika prema kojoj se dio inkriminiranog mu novčanog iznosa odnosio upravo na kupnju te skele i obavljanje građevinskih radova korištenjem te skele. Naime, u spisu nema podataka o tome kada je ta skela kupljena niti je iz raspoložive dokumentacije vidljivo da bi ona bila unesena u imovinu trgovačkog društva T.-K. d.o.o. pa je za zaključiti da je ta skela, ako ju je optuženi M. H. i kupio u inkriminiranom razdoblju, pa čak ako je to učinio i novcem kojega je podigao s računa oštećenika, bila njegovo vlasništvo, a ne vlasništvo oštećenika. Pritom se ističe i da funkcioniranje tržišnog gospodarstva zahtijeva poštivanje pravila trgovačkog prava i financijske discipline te da je zakoniti način plaćanja obveza trgovačkih društava onaj koji se odvija preko računa društva, dok postupanja kojima optuženik opravdava utrošak novca društva taj sustav ugrožavaju i stoga se i štite kaznenim zakonodavstvom.

 

Osim toga, niti eventualno optuženikovo potraživanje prema oštećeniku na ime neisplaćenih plaća ne može biti osnova njegovog podizanja novca s računa tog društva, jer pri tome u poslovnim knjigama društva isplata takvog dugovanja nije evidentirana pa optuženikovo potraživanje prema oštećeniku na ime plaće njegovim podizanjem novca s računa društva nije prestalo.

 

Prema tome, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik novac koji je podigao sa žiro-računa društva u kojemu je bio direktor zadržao za sebe i time si na štetu tog društva pribavio protupravnu imovinsku korist nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o počinjenju kaznenog djela iz članka 248. KZ/11., optuženi M. H. ističe da iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo T.-K. d.o.o. proizlazi da je on vodio poslovne knjige za društvo za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2009. i da je za navedeno razdoblje predan financijski izvještaj, a to da je potvrdila i svjedokinja (očito misleći na svjedokinju L. M.).

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Naime, kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., za koje je optuženik proglašen krivim, čini onaj tko ne vodi trgovačke ili poslovne knjige koje je po zakonu obvezan voditi ili ih vodi tako da je otežana preglednost poslovanja ili imovinskog stanja ili trgovačke ili poslovne knjige ili poslovne isprave koje je obvezan čuvati uništi, prikrije, u većoj mjeri ošteti ili na drugi način učini neuporabljivim.

 

Polazeći od izloženog zakonskog opisa ovog kaznenog djela te uzevši u obzir utvrđenja proizašla iz izvedenih dokaza u odnosu na ovo kazneno djelo, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je optuženik svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 248. KZ/11. jer nije vodio poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja, odnosno glavnu knjigu, pomoćne knjige, analitičke evidencije kupaca dobavljača, knjigu blagajne te knjigu izlaznih i ulaznih računa. Naime, svjedokinja L. M. navela je da optuženi M. H. nije vodio poslovne knjige te da je sva dokumentacija bila u jednoj kutiji. Kada je pristala obraditi dokumentaciju trgovačkog društva T.-K. d.o.o., primijetila je da je optuženik dosta aljkav te ga je prisilila da joj dostavi svu dokumentaciju i upozoravala ga je na zakonske propise, tako da su završni računi za 2008., 2009. i 2010. poreznoj upravi predani sa zaostatkom, tj. 2011.

 

Prema tome, okolnost na koju se poziva žalitelj - da je u povijesnom izvatku iz sudskog registra za trgovačko društvo T.-K. d.o.o. u rubrici F. I. navedeno da je 30. lipnja 2010. predan G.-P. izvještaj za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009., sasvim je neodlučna te ni na koji način ne dovodi u pitanje pravilnost prethodno izloženog utvrđenja prvostupanjskog suda. Osim toga, branitelj optuženog M. H. je na pripremnom ročištu pred prvostupanjskim sudom 4. studenog 2016. naveo da optuženik tijekom 2008. i 2009. nije uredno vodio poslovne knjige, a i sam optuženik je u obrani na raspravi 15. prosinca 2016. naveo: "moja je greška što sam bacio sve te račune koje sam imao", pri čemu je činjenicu neurednog vođenja poslovnih knjiga optuženik na određeni način potvrdio i navodima žalbe "na žalost okrivljenika i zbog njegova nemara nije bila dostupna sva dokumentacija".

 

Slijedom iznesenog, žalbom optuženog M. H. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na kaznena djela iz članka 246. stavka 2. i članka 248. KZ/11., a tom žalbom se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi bile odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa optuženikova žalba iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.-19. nije osnovana.

 

Premda se optuženi M. H. ne žali zbog odluke o kazni, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.) pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu zbog toga, a i po službenoj dužnosti uslijed odluke pod točkom I. izreke ove odluke, ispitao i u pogledu odluke o kazni.

 

Pritom su prihvaćene kao pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđene i ispravno vrednovane otegotne okolnosti – da optuženik prilikom poslovanja s trgovačkim društvom u kojemu je bio direktor tijekom inkriminiranog razdoblja to društvo nije uredno vodio ni u jednom segmentu, što ukazuje na viši stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra te okolnost optuženikove ranije osuđivanosti. Naime, prema izvatku iz kaznene evidencije optuženik je osuđen u četiri navrata, i to zbog kaznenog djela nedopuštenog prijelaza preko državne granice iz članka 311. u vezi s člankom 25. KZ Slovenije, kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 1. u vezi sa stavkom 4. KZ/97., kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97. i kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. Iz navedenoga, dakle, proizlazi da ni optuženikovo ranije ponašanje nije bilo usklađeno s pozitivnim pravnim poretkom te da pravomoćno izrečene kaznene sankcije, i to kako uvjetne, tako i bezuvjetne kazne zatvora na njega očito nisu u dostatnoj mjeri utjecale na način da shvati pogibeljnost postupanja protivnih pozitivnim normama kaznenog prava i ubuduće uskladi svoje postupanje s istima.

 

Uzevši u obzir sve izneseno, uz izostanak olakotnih okolnosti na strani optuženika, ocjena je ovoga suda da je optuženom M. H. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisano u točki 1. izreke pobijane presude, valjalo uzeti kao pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., opisano u točki 2. izreke pobijane presude, kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca te ga potom osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Naime, po stanovištu ovoga suda, upravo takve pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora primjerene su okolnostima počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i stupnju njegove krivnje te pogodne da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecanje na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o oduzimanju imovinske koristi, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-19., utvrđeno je da je u odluci o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Naime, odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da novčani iznos od 459.600,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. H. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanog u točki 1. izreke osuđujućeg dijela i da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske uz nalaganje optuženiku da navedeni iznos isplati Republici Hrvatskoj donesena je pozivom na odredbu članka 4. stavka 1. ZPOIK-a.

 

Međutim, od 27. srpnja 2017. kao dana stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (dalje: ZPVZPOIK) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (oba objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/17.), oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom propisano je odredbama članaka 557. do 563. ZKP/08.-19.

 

Kako je, dakle, prije pravomoćnosti pobijane presude izmijenjen zakon koji uređuje postupak oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a člankom 2. ZPVZPOIK-a propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, prvostupanjsku je presudu u povodu žalbe optuženog M. H., a po službenoj dužnosti trebalo preinačiti u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, i to na način opisan pod točkom III. izreke ove odluke.

 

S obzirom na sve prethodno navedeno te kako ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. ovaj sud nije utvrdio da bi bila ostvarena još neka od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 483. stavka 1., članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 2. listopada 2020.