1

Poslovni broj 10 Povrv-71/2019-36

     

      Republika Hrvatska                                                                                                 

   Trgovački sud u Osijeku

     Osijek, Zagrebačka 2

                                         

                                                                                                                Poslovni broj 10 Povrv-71/2019-36

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja G. V. d. o. o., OIB:.. V., kojega zastupa punomoćnica B. R.-S. odvjetnica u V., protiv tuženika Ustanova ..- u likvidaciji, OIB:.. V., kojega zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u V., radi isplate iznosa od 1.284,60 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 24. rujna 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 2. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.    Tužbeni zahtjev tužitelja G. V. d. o. o., OIB:..V., protiv tuženika Ustanova u likvidaciji, OIB:.., V., radi isplate iznosa od 1.284,60 kn (tisućudvjestoosamdesetčetirikune i šezdesetlipa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2016. pa do isplate te glede naknade ovršnog troška u iznosu od 457,50 kn (četristopedesetsedamkuna i pedesetlipa) i predvidivog troška u iznosu o 417,50 kn (četristosedamnaestkuna i pedesetlipa) zajedno sa zateznim kamatama na trošak od 18. listopada 2016. pa do isplate, odbija se kao neosnovan, pa se platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. K. u V., poslovni broj Ovrv-2630/2016 od 18. listopada 2016. ukida u cijelosti.

 

II.  Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak u iznosu od 1.875,00 kn (tisućuosamstosedamdesetpetkuna) u roku osam dana.

 

III. Zahtjev tuženika za naknadu paničnog troška u iznosu od 1.193,75 kn (tisućustodevedesttrikune i sedandesetpetlipa) odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

             

 

              Tužitelj je, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 1.284,60 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima. Javni bilježnik M. K. u V. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-2630/2016 od 18. listopada 2016. Po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Tužitelj navodi da se utužena tražbina odnosi na troškove za toplinsku energiju od veljače 2016. pa do kolovoza 2016. s osnova obračunate snage nakon izdvajanja iz zajedničkog sustava toplinske energije u poslovnom prostoru tuženika. Navodi kako je tuženik dužan platiti navedene troškove, iako se izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.               

 

              Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U prigovoru na rješenje o ovrsi kao i tijekom postupka u bitnome navodi da je podnio zahtjev za izdvajanje iz toplinskog sustava i da je izdvajanje izvršio još 21. kolovoza 2013.  o čemu je i obavijestio tužitelja. Ističe kako je rješenjem tužitelja od 8. siječnja 2014. izdvojen iz zajedničkog toplinskog sustava i da ne koristi toplinsku energiju tužitelja, što je i vještačenjem utvrđeno, pa da stoga nije niti dužan platiti utužene troškove. Ističe kako stranke nisu nikada zaključile ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže pa se na njega ne mogu primijeniti tužiteljevi Opći uvjeti za opskrbu toplinskom energijom na koje se tužitelj poziva u ovom sporu. Protivi se visini i načinu obračuna utuženih troškova. Ujedno navodi kako tužitelj nije dokazao da je pravilno primijenio Pravilnik o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju („Narodne novine“ broj:99/14, 27/15 i 124/15, dalje: Pravilnik). Kako ne koristi toplinsku energiju sa zajedničkog toplinskog sustava, smatra da nije niti dužan plaćati troškove tužitelju koje tužitelj nije obračunao na pravilan način, pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu  troškova tuženiku.     

 

              U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u karticu partnera od 23. rujna 2016. na listu 7. spisa, u Zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 13. prosinca 2013., u nalaz vještaka na stranici 13. spisa, u prijedlog za ovrhu na stranici 14. i 15. spisa, u izvadak iz zemljišnih knjige, u utužene račune na stranici 29. do 35. spisa, u zahtjev za isključenje iz toplinskog sustava od 27. lipnja 2013., u zaključak od 27. lipnja 2013., u rješenje od 8. srpnja 2013., žalbu od 10. srpnja 2013., u rješenje Hrvatske energetske regulatorne agencije od 27. kolovoza 2013., u dopis od 19. kolovoza 2013., od 21. kolovoza 2013., od 22. kolovoza 2013., od 27. kolovoza 2013., za izdvajanje iz toplinskog sustava od 8. siječnja 2014., u rješenje tužitelja od 13. siječnja 2014., u dopis na stranici 50. spisa, u tarifne stavke na listu 51. spisa, u stručno mišljenje mr. sc. M. Ž. na stranici 52. do 55. spisa, u nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke iz veljače 2020., u očitovanje vještaka od 26. svibnja 2020. i od 12. lipnja 2020.

 

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

                           

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.284.60 kn na ime obračunatog troška snage za razdoblje od listopada 2016. pa do travnja 2017.

                           

Među strankama nije sporno da je tuženik podnio zahtjev tužitelju za izdvajanje iz toplinskog sustava za svoj poslovni prostor u V., J. D. 5 c, te kako je

 

tužitelj prihvatio tuženikov zahtjev  za izdvajanje iz sustava toplinskog grijanja i to od 8. siječnja 2014. Tuženik ne koristi toplinsku energiju koju isporučuje tužitelj.

 

Međutim, sporno je ima li tužitelj, neovisno o izdvajanju tuženika iz toplinskog sustava, pravo na naknadu fiksnih troškova, odnosno troškova snage. Sporno je dakle, je li tuženik dužan platiti tužitelju  po ispostavljenim računima za razdoblje od listopada 2016. do travnja 2017., kada je tuženik nesporno bio izdvojen iz toplinskog sustava tužitelja i kada tužitelj u ljetnom razdoblju nije niti isporučivao toplinsku energiju.

 

Tuženik prigovara osnovanosti tužiteljeva zahtjeva kao i visini utužene tražbine. Ujedno ističe kako tužitelj nije pravilno obračunao fiksne troškove odnosno troškove snage.

 

U odnosu na osnovanost tužiteljeve tražbine, sud je utvrdio kako je na temelju odredbe članka 45. stavaka 9. Zakona  o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj: 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15, dalje: ZOTTE), neovisno o tome što je tuženik izdvojen iz zajedničkog toplinskog sustava, dužan plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije  za svoju samostalnu uporabnu cjelinu. Primjenom ove odredbe, u konkretnom slučaju sud je utvrdio kako je tužitelj dokazao pravnu osnovu svojega tužbenog zahtjeva.

 

Međutim, po ocjeni ovoga suda tužitelj nije u postupku dokazao visinu svojega zahtjeva, koju je tijekom postupka tuženik osporio upirući kako tužitelj nije pravilno i na valjan način izvršio obračun tih troškova, odnosno da tužiteljev obračun nije sačinjen u skladu s odredbama Pravilnika.

 

Tužitelj je u podnesku od 25. siječnja 2017. (stanica 20. do 27. spisa) obrazložio način obračuna, navodeći kako je trošak snage obračunat na svakom od utuženih računa „fiksni trošak“ koji predstavlja umnožak količine (snage) (kW) i cijene (kn), uvećano za pripadajući PDV i iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata zbog kašnjenja u plaćanu. U odnosu na cijenu, tužitelj je naveo da je cijena od 21,92 kn je od 1. rujna 2014. određena kao tržišna u skladu s odredbama Zakon o tržištu toplinske energije, o čemu je tužitelj donio zasebnu Odluku.

 

Međutim, Pravilnik u članku 1. stavku 2. određuje da se njime propisuju modeli raspodjele i obračun troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjerilu toplinske energije krajnjim kupcima toplinske energije koji su vlasnici posebnih dijelova objekta koji predstavljaju samostalne uporabne cjeline, a toplinsku energiju registriraju putem uređaja za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije ili mjere putem zasebnog mjerila toplinske energije.

 

Članak 5. Pravilnika određuje da su osnovni modeli za raspodjelu priključne snage na zajedničkom mjerilu toplinske energije:

- model 1S - primjenjuje se kada postoji podatak o snazi samostalne uporabne cjeline prema proračunu toplinskog opterećenja primjenom važeće norme i

- model 2S - snaga samostalne uporabne cjeline utvrđuje se prema umnošku ukupne priključne snage i udjela površine samostalne uporabne cjeline u ukupnoj površini svih samostalnih uporabnih cjelina priključenih na zajedničko mjerilo toplinske energije, pri čemu se snaga samostalne uporabne cjeline određuje primjenom jednog ili kombinacijom prethodno naznačenih osnovnih modela za raspodjelu.

 

Primjenom modela 1S fiksni dio cijene grijanja se raspodjeljuje prema postotnom udjelu snage pojedinog stana, određene projektom grijanja, u odnosu na ukupnu cijenu svih stanova. Ukoliko ne postoji projekt grijanja, snaga se određuje umnoškom broja članaka radijatora u pojedinom članku s toplinskom snagom svakog članka, a ukoliko su radijatori uklonjeni, snaga se može utvrditi u nekom drugom identičnom stanu čiji su toplinski gubici jednaki (stručno mišljenje mr. sc. M. Ž., izrađeno na zahtjev tužitelja, stranica 52. -55. spisa).

 

Iz navedenog nije jasno zašto tužitelj koristi računicu koju je pojasnio u navedenom podnesku od 25. siječnja 2017., budući da iz njegovih navoda proizlazi da parametre propisane Pravilnikom (ni model 1S ni model 2S) uopće nije primjenjivao (odnosno, ako ih jest primjenjivao, to nije dokazao).  Kako je tuženik osporavao da je obračun tužitelja sukladan Pravilniku, na tužitelju je bio teret dokazivanja protivnog. Tužitelj je na navedenu okolnost predložio provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja.

 

Prema shvaćanju ovog suda navedeni dokaz nije prikladan za utvrđenje ove činjenice. Tuženik je trebao predložiti vještačenje po vještaku strojarske ili elektrotehničke struke koji bi mogao utvrditi je li tužitelj, u skladu s Pravilniku, pravilno obračunao fiksni trošak. Iz nalaza vještaka je razvidno da je isti utvrdio kako su utuženi računi koje je ispostavio tužitelj, računski ispravni, ali da vještak nije stručan za utvrđivanja osnovanosti i pravilnosti primjene zakonskih i drugih odredaba. Tužitelj nije predlagao daljnje dokaze, a na nalaz vještaka i njegovo očitovanje nije imao primjedbi.

 

              U odnosu na zahtjev za isplatom zateznih kamata, tužitelj nije dokazao na što se te kamate odnose. Je li riječ o obračunu zateznih kamata na iznos naveden u računu ili je riječ o nekom drugom dužnom iznosu koji tuženik nije platio.

 

Cijeneći izvedene dokaze i imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, te da je riječ sporu male vrijednosti, kao i uzimajući u obzir sve navedeno sud je utvrdio kako su tuženikovi prigovori osnovani. Naime, sud je u smislu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje:ZPP), utvrdio kako tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, a na tužitelju leži teret dokaza, jer je tuženik prigovorio visini i načinu obračuna fiksnih troškova i zateznih kamata. Kako tužitelj tijekom ovoga postupka nije dokazao visinu svojega tužbenog zahtjeva, to je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan i primjenom odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a platni nalog iz rješenja o ovrsi ukinuti u cijelosti.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a Visina troškova određena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 107/15, dalje: Ot) i Tarifi sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03- pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15).

 

Tuženiku su priznati troškovi za sastav prigovora na rješenje o ovrsi u iznosu od 250,00 kn, za zastupanje na ročištu (Tbr.9.t.1.Ot) od 31. siječnja 2017., sve uvećano za PDV u iznosu od 125,00 kn, te je priznat trošak zastupanja na ročištu od 4. travnja 2019, od 18. lipnja 2019., od 14. svibnja 2020., od 24. rujna 2020. u iznosu od  po 250,00 kn,  za sastav podneska od 28. veljače 2020. u iznosu od 250,00 kn, te trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 100,00 kn, odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.875,00 kn.

 

              Tuženiku nisu priznati troškovi za sastav podneska od 7. studenog 2016. u iznosu od 62,50 kn, uvećano za PDV, jer po svojem sadržaju to nije nužno potreban podnesak, jer tuženik njime dostavlja dokaz o plaćenoj pristojbi. Nije niti priznat trošak podneska od 27. siječnja 2017. uvećano za PDV jer je taj podnesak punomoćnik tuženika predao na ročištu, pa je mogao usmeno izložiti sve što piše u tom podnesku. Nije niti priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude, jer to nije nužno potreban trošak, jer se presuda objavljuje na e-ploči suda.

Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 20. prosinca 2017. u iznosu od 250,00 kn, jer takav podnesak ne priliježe ovom spisu,  niti je priznat trošak sastava podneska od 2. svibnja 2019. u iznosu od 62,50 kn,  jer to nije nužno potreban podnesak. Nisu niti priznati zatraženi troškovi za pristup ročištu od 9. srpnja 2020.u iznosu od 125,00 kn, jer tuženik nije pristupio tome ročištu. Stoga je sud cijeneći koji su troškovi bili nužno potrebni za vođenje ovoga spora odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova u iznosu od 1.193,75 kn, a zahtjev tužitelja za naknadu troškova u cijelosti, jer tužitelj nije uspio u sporu.

                           

              Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

U Osijeku, 2. listopada 2020.

 

 

 

     Zapisničar                                                                                                                     S u d a c

Zvjezdana Kovačić                                                                                            mr. sc. MIRJANA BARAN

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku  15 dana putem ovog suda.