- 1 -              I Kž 56/2020-13

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 56/2020-13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. V. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. - 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama opt. N. V., opt. E. O. i opt. F. Š. H. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 25. rujna 2019. broj K-9/17, u sjednici održanoj 2. listopada 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog N. V. i branitelja optuženog N. V., odvjetnika T. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. N. V., opt. E. O. i opt. F. Š. H. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom su presudom proglašeni krivim opt. N. V. zbog jednog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i jednog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11 opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude za koje mu je na temelju tog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine te je uz primjenu čl. 51. st. 1. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zavora u trajanju od pet godina, opt. E. O. zbog jednog kaznenog djelo protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11 opisanog u toč. 2. izreke za koje je na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci te opt. F. Š.-H. zbog jednog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede u poticanju iz čl. 118. st. 1. KZ/11 u vezi čl. 37. KZ/11, zbog koje je na temelju čl. 118. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 opt. N. V. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 9. ožujka 2017. do 2. listopada 2017., a opt. F. Š. H. u izrečenu kaznu zatvora je uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 9. ožujka 2017. do 4. travnja 2017.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) oštećeni T. N. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 opt. E. O. je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti, dok su opt. N. V. i opt. F. Š. H. presuđeni na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08, a optuženi N. V. i na platež nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli opt. N. V. putem branitelja T. K., odvjetnika iz Z., i to protiv odluke pod toč. 1. izreke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da mu se izreknu blaže pojedinačne i blaža jedinstvena kazna zatvora, opt. E. O., osobno i putem branitelja D. S., odvjetnika iz V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe, podredno, da mu se izrekne blaža kazna, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, te opt. F. Š. H., putem branitelja B. Š., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednici vijeća je nazočio branitelj opt. N. V., dok je njegova nazočnost, jer se nalazi u Zatvoru u Z., na temelju čl. 475. st. 8. ZKP/08 osigurana putem konferencijskog uređaja, a u odnosu na uredno izvještene državnog odvjetnika, opt. F. Š. H. i njegovog branitelja B. Š., koji je u žalbi zahtijevao da ih se izvijeste o sjednici vijeća, sjednica, u smislu odredbe čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi N. V. neosnovano tvrdi da je izreka pobijane presude nejasna iz razloga jer da u činjeničnom opisu pod toč. 1. nije navedeno točno vrijeme počinjenja predmetne inkriminacije. Međutim, vremenski okvir počinjenja kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11 je u dovoljnoj mjeri određen izrazom „tijekom mjeseca prosinca 2016.“, tako da se presuda u tom pravcu može ispitati i ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Nadalje, neosnovano ovaj optuženik smatra da je sud prvog stupnja počinio istu postupovnu povredu jer da je u uvodu presude citirao KZ/11 („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. - 61/15., 101/17. i 118/18.) iako je nesporno da se predmetni događaj odigrao u vrijeme važenja KZ/11 („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.), a o tome zašto je primijenjen kasniji zakon sud ne daje razloge. Međutim, iako je točno da se u smislu odredbe čl. 3. st. 1. KZ/11 prema počinitelju primjenjuje kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a u slučaju kasnijih izmjena onaj koji je za počinitelja najblaži, u smislu odredbe iz st. 2. citiranog propisa, u konkretnom slučaju okolnost da je sud prvog stupnja citirao KZ/11 s izmjenama koje su uslijedile i nakon počinjena spornog djela (ali koje se nisu odnosile na predmetno kazneno djela iz čl. 153. st. 2. i 1. KZ/11), nije relevantno jer u odnosu na optuženika nedvojbeno nije primijenjen zakon koji se ne bi mogao primijeniti, odnosno koji bi bio na njegovu štetu. Stoga se i u ovom pravcu presuda može ispitati i niti u ovom dijelu sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu kako se to žalbom opt. V. sugerira.

 

Ovaj optuženik također neosnovano u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja presudu utemeljio na nezakonitom dokazu i to na iskazu ošt. T. N. kojeg je ispitao na raspravi održanoj 29. listopada 2018. na način da je na tom raspravnom zapisniku naveo da je iskaz svjedoka N. u skladu s iskazom koji je dao 26. siječnja 2018. i da je svjedok naveo da u cijelosti ostaje kod ranijeg danog iskaza nakon čega je svoj iskaz ponovio.

 

Naime, već iz ovih žalbenih navoda je evidentno da je sud prvog stupnja na raspravi, u smislu načela neposrednosti, čuo iskaz oštećenika, te je konstatirao da on u bitnom odgovara iskazu kojeg je svjedok iznio 29. siječnja 2018. Prema tome, presuda se temelji na konfrontiranom iskazu svjedoka koji je dao na raspravi u nazočnosti stranaka, a ne na zapisniku o iskazu svjedoka s prethodne rasprave, tako da je nebitno što se stranke nisu suglasile s čitanjem prethodnog iskaza oštećenika i što je svjedok ispitan pred izmijenjenim raspravnim vijećem. Dakle, nema govora da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu jer se presuda ne temelji na nezakonitom dokazu.

 

Optuženi E. O. žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka ne obrazlaže jer u obrazloženju žalbe samo na paušalan način navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, što je promašeno jer je sud prvog stupnja, kako u odnosu na sva utvrđenja iz izreke pobijane presude, pa tako i u odnosu na utvrđenja koja se tiču ovog žalitelja, u obrazloženju iznio jasne i neproturječne razloge.

 

Optuženi F. Š. H. smatra da je sud prvog stupnja odbio njegove dokazne prijedloge koje je iznosio na raspravama od 29. rujna 2019. i 26. siječnja 2018., jednom kao nevažne, a zatim kao odugovlačeće, što da je nejasno i da u obrazloženju presude nije iznio nikakve razloge odbijanja.

 

Međutim, premda je sud prvog stupnja doista u obrazloženju presude, u smislu odredbe čl. 459. st. 5. ZKP/08 trebao navesti zašto nije prihvatio dokazne prijedloge stranaka, kako taj propust nije utjecao niti je mogao utjecati na zakonitost presude, ne radi se o postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. Naime, pribava podataka o vremenu kada su vršene službene kontrole u zatvoru, kada su bile zatvorske šetnje i kada su radile zatvorska kantina i ambulanta, sve u kontekstu provjere iskaza oštećenika kako bi se potvrdilo da je on svakako bio u mogućnosti prijaviti zlostavljanje, i ovom drugostupanjskom sudu se ukazuje nebitnim i odugovlačećim dokaznim prijedlozima, kraj nesporno utvrđene činjenice da je oštećenik bio teško tjelesno ozlijeđen uslijed zadobivenih brojnih udaraca po tijelu, da to nije samoinicijativno prijavio, već je sve odlučio otkriti kada je u rasvjetljavanja okolnosti posve drugog sukoba kojeg su 17. prosinca 2016. u sobi broj ... imali opt. V. i opt. O.

 

Prema tome, nije osnovan ovaj postupovni prigovor i ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, kako to sugerira ovaj žalitelj. U biti, radi se o činjeničnom prigovoru, kojim se, kao i većim dijelom njegovih ostalih prigovora i većim dijelom prigovora opt. V., osporava vjerodostojnost iskaza oštećenika, te će o svim tim činjeničnim prigovorima više riječi uslijediti u nastavku obrazloženja ove odluke.

 

Nije osnovan niti prigovor opt. F. Š. H. da sud prvog stupnja nije u odnosu na način počinjenja poticanja opt. V. i O. da teško tjelesno ozlijede ošt. N., za što se on tereti u izreci u toč. 2. pobijane presude, iznio jasna utvrđenja, a da u obrazloženju nije dao razloge, čime da je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Suprotno tim tvrdnjama, sud prvog stupnja je u izreci jasno utvrdio da je ovaj optuženik u nakani da opt. V. i opt. O. teško tjelesno ozlijede ošt. N. nagovarao te optuženike da tuku oštećenika, govoreći gdje da ga udaraju, smišljajući razloge za udaranje, te se u daljnjem dijelu činjeničnog opisa iznose utvrđenja koja se odnose na postupanje opt. V. i opt. O. pri teškom tjelesnom ozljeđivanju oštećenika, dok je sud u obrazloženju u odnosu na radnje poticanja iznio opširne razloge (str. 15., drugi odlomak do str. 17., prvi i drugi odlomak) koji niti u najmanjoj mjeri nisu nejasni.

 

Prema tome, sud prvog stupnja je i u odnosu na sporne radnje poticanja u izreci presude naveo jasna utvrđenja, a u obrazloženju je o tome dao valjane razloge, tako da nije počinio navedenu postupovnu povredu, a pitanje pravilnosti ovih utvrđenja, na što se žalba opt. Š. H. u ovom dijelu svodi, je činjenični prigovor o kojem argumentacija slijedi u nastavku obrazloženja.

 

Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koje njihove žalbe ukazuju, kao što nije počinio niti jednu od postupovnih povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano se optuženici žale i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja bilo navedeno, optuženici N. V. i F. Š. H. pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude nastoje dovesti u sumnju ocjenu suda prvog stupnja o vjerodostojnosti iskaza svjedoka T. N., pri čemu opt. V. to čini samo u odnosu na kazneno djelo silovanja iz toč. 1. izreke, dok u biti priznaje počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz toč. 2. i u tom dijelu ne osporava iskaz ošt. N., dok se osporavanje iskaza oštećenika od strane opt. Š. H. odnosi upravo na to kazneno djelo teške tjelesne ozljede u poticanju iz toč. 2. izreke.

 

Oba navedena optuženika u nastojanju da obezvrijede iskaz oštećenika ukazuju da je on iskazivao proturječno, neuvjerljivo i nelogično, tako da mu sud prvog stupnja nije trebao pokloniti vjeru. Oba ukazuju na mogućnost oštećenika da službenim osobama i drugim zaposlenicima u Zatvoru u Z. u inkriminiranom periodu prijavi radnje zlostavljanja, ali to nije učinio, već to čini znatno kasnije, što da je nelogično. Povezujući određena odstupanja i proturječnosti u iskazima ovog svjedoka s iskazima svjedoka G. S., I. G., M. G. i I. E., sve u vezi načina na koji je oštećenik prijavio zlostavljanje, s dijelom nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještakinje N. B., koja je kod oštećenika našla poremećenu strukturu ličnosti disocijalno-narcističkih obilježja, nedostatak empatije, i potisnutu agresivnost, oba navedena optuženika tvrde da ih oštećenik neistinito tereti.

 

Međutim, svim tim prigovorima ovi optuženici nisu niti u najmanjoj mjeri doveli u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka T. N. kojeg je sud prvog stupnja s pravom prihvatio.

 

Name, da je oštećenik istinito iskazivao u pogledu spolnog zlostavljanja i počinjenu kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11 od strane opt. V. sud prvog stupnja je pravilno zaključio jer gotovo isto proizlazi i iz obrane F. Š. H. te iskaza svjedoka I. E. koji su bili očevidci događaja iz zatvorske sobe kada je opt. V. odveo oštećenika u WC i kada su oni mogli na temelju svih okolnosti zaključiti, iako sam čin felacija nisu vidjeli, da se radilo o spolnom zlostavljanju oštećenika, te iz iskaza M. G. koji se sjeća da mu je pri pregledu u zatvorskoj ambulanti oštećenik spominjao felacio.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je obranu optuženika V., koji priznaje da je odveo oštećenika u WC u zatvorskoj sobi, ali tvrdi da je to učinio zbog isprike što ga je prethodno bio fizički maltretirao i radi obećanja pružanja buduće zaštite, s pravom ocijenio neuvjerljivom i nelogičnom iznoseći u tom pravcu vrlo jasne i uvjerljive razloge (str. 13. obrazloženja), koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud i na koje se opt. V., zbog nepotrebnog ponavljanja, upućuje.

 

Kraj takvog stanja stvari, kada je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice koje se odnose na kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. KZ/11 pravilno i potpuno utvrdio, okolnosti u vezi vremena i načina prijavljivanja seksualnog zlostavljanja od strane oštećenika nemaju taj značaj koji im žalba opt. V. pridaje. Sud prvog stupnja je na pravilan način opisao situaciju u kojoj se našao oštećenik, koji je kroz više dana na nagovor opt. Š. H., u skučenim uvjetima zatvorske sobe tučen od strane dvije daleko mlađe osobe koje imaju kriminalnu prošlost, dok mu četvrti zatvorenik I. E. očito zbog straha za svoju sigurnost nije namjeravao pružiti pomoć niti kada je opt. V. oštećenika spolno zlostavljao. Dakle, očito je da oštećenik zbog svih tih okolnosti nije išao prijaviti optuženike nadležnim osobama Zatvora niti drugim osobama s kojima je bio u kontaktu tijekom šetnji, odlaska u kantinu i sl., već je to rekao kada se sve počelo razotkrivati i procesuirati. To što je pri tom oštećenik pri liječničkom pregledu spominjao i spolno zlostavljanje metlom, a nesporno je da se radilo samo o prijetnji koju su mu optuženici upućivali ako izgubi partiju šaha, o čemu su iskazivali opt. V. i svjedok I. E., nije uopće relevantno i ne dovodi u pitanje istinitost iskaza svjedoka N.

 

Nadalje, niti okolnosti u vezi psihičkog zdravlja oštećenika, na koje ukazuju žalbe opt. V. i opt. Š. H. nisu relevantne jer je vještakinja B. u svom mišljenju navela da se kod oštećenika s takvom dijagnozom ne može isključiti sklonost preuveličavanja, konfabulaciji ili izmišljanju, ali da u konkretnom slučaju nisu našli elemenata na temelju kojih bi se to moglo staviti kao neko dominantno obilježje.

 

Optuženik F. Š. H. problematizira pitanje dokazanosti tvrdnje optužbe da je opt. V. i opt. O. poticao tvrdeći da njegovo eventualno nagovaranje, nahuškavanje ili navođenje, koje izraze koristi sud prvog stupnja pri utvrđenju da je on bio poticatelj ovih optuženika na počinjenje kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. KZ/11, ne znači da je kod njega postojala namjera da oni teško tjelesno ozljede oštećenika, niti je to dokaz da su oni upravo uslijed takvog nagovaranja stvorili odluku da oštećenika teško tjelesno ozljede.

 

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takvo je rezoniranje opt. Š. H. pogrešno jer se zanemaruje u kakvim je okolnostima došlo do teškog tjelesnog ozljeđivanja oštećenika, a što je sud prvog stupnja opravdano imao na umu.

 

Dakle, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je do fizičkog maltretiranja oštećenika došlo kada je djevojka opt. Š. H., dolazeći mu u posjetu u zatvor, rekla da je oštećenik neistinito govorio da je u zatvoru zbog gospodarstvenih kaznenih djela, već da je zbog toga što je na štetu svoje majke počinio kazneno djelo uznemiravanje mira pokojnika, što on ostalim optuženicima prenosi i na taj način inicira fizičko maltretiranje oštećenika. Prema iskazu oštećenika on je taj koji ostale optuženike nagovara da ga udaraju kroz period od više dana, on poduzima radnje kako bi se prikrilo fizičko zlostavljanje (razmještajem kreveta u sobi, prikrivanje ozljeda oštećenika pri redovitim pregledima i kontrolama, odlascima u zatvorske šetnje i sl.), znajući da zatvorenik I. E. nikoga neće prijaviti.

 

Dakle, u takvim uvjetima, nagovarati dvije daleko mlađe osobe od oštećenika, za koje zna da su sklone nasilju, jer u obrani priznaje da su u sobu br. ... bili premješteni zbog fizičkog sukoba za zatvorenicima iz prethodne ćelije i za koje navodi da su ljudi koji imaju nasilnu prošlost, da oštećenika tuku po tijelu kroz više dana, nedvojbeno znači da je opt. Š. H. s namjerom poticao druga dva optuženika da ga teško tjelesno ozljede. Da je on htio da ovi optuženici oštećenika samo lako tjelesno ozljede, uplaše ili npr. tvorno uvrijede, kako se to sugerira u žalbi, ne bi nagovarao opt. V. i opt. O. da oštećenika tuku više dana i to nakon što je vidio da se radi o udaranju u glavi i cijelom tijelu, rukama i nogama, zbog kojih udaraca je oštećenik zadobio ozljede na glavi i za koje opt. Š. H. priznaje da ih je vidio. Prema tome, nema govora da bi se radilo o tzv. ekscesu ostala dva sudionika u počinjenju kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11, već je u pitanju poticanje u kaznenopravnom smislu, koje se čini upravo s namjerom da se druga osoba teško tjelesno ozljedi.

 

Kada potaknute osobe, opt. V. i opt. O. kao supočinitelji tijekom više dana udaraju po glavi i tijelu oštećenika, uslijed kojih je udaraca oštećenik prema nalazu medicinskog vještaka J. Š. zadobio lake ozljede na više lokacija po tijelu, ali i ozljede glave s krvarenjem unutar tvrde moždane ovojnice, dakle tešku tjelesnu ozljedu, koja nije nastala jednokratnom snažnom silom, već višekratnim djelovanjem sile nekog srednje jakog inteziteta, neodlučno je pitanje tko je od supočinitelja zadao ovu tešku tjelesnu ozljedu. Oni na temelju prešutnog sporazuma postupaju dogovorno i zajednički u radnji počinjenja, oba imaju vlast nad djelom, te se u smislu odredbe čl. 36. st. 2. KZ/11 radi o supočiniteljstvu. Stoga je neosnovana žalba opt. O. koji tvrdi da nije utvrđena dinamika događaja i da nije utvrđeno od kojeg je udarca oštećenik zadobio tešku tjelesnu ozljedu.

 

Uz navedeno, potpuno je promašena žalbena tvrdnja opt. O. da ga je opt. F. Š. H. prisilio da udari oštećenika na način da mu je njegovu ruku uzeo u svoju i na taj način udario oštećenika jer ta tvrdnja, u svjetlu svega naprijed navedenog, očito nije osnovana i ne zaslužuje posebnu elaboraciju.

 

Optuženi N. V. pod toč. V. obrazloženja žalbe, iako to izrijekom ne navodi, sugerira da je sud prvog stupnja, u situaciji kada je pri počinjenu kaznenog djela iz toč. 1. izreke pobijane presude, kod žrtve izostao otpor i nije primijenjena sila niti prijetnja, povrijedio kazneni zakon jer da je trebao primijeniti odredbu čl. 152. KZ/11 budući da se može raditi o kaznenom djelu spolnog odnošaja bez pristanka. Ovim prigovorom optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11, a to je uporaba sile pri izvršenju radnje izjednačene s spolnim odnošajem, nije utvrđena. I taj je prigovor opt. V. neosnovan jer je sud prvog stupnja na temelju iskaza oštećenika utvrdio da ga je opt. V. kritične zgode odvukao do zamračenog WC-a gdje ga je prisilio na seksualni čin, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno obrazložio (str. 13.) zašto oštećenik nije u datim okolnostima, kada je već bio tučen i maltretiran od strane V., pružao mu neki značajniji otpor niti je opt. V. trebao koristiti neku osobitu fizičku snagu. Međutim, posve je izvjesno da je u pitanju nasilan čin i da nema govora o tome da je u pitanju samo spolni odnošaj bez pristanka.

 

Prema tome, iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Neosnovano se optuženici žale zbog odluke o kazni jer im je sud prvog stupnja izrekao primjerene kazne pri čemu je na pravilan način vrednovao sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

Naime, sud prvog stupnja je ispravno opt. V. olakotnim cijenio obiteljske prilike i da je faktički priznao počinjenje kaznenog djela iz točke 2. izreke pobijane presude te da je zbog toga iskazao žaljenje, čime je iskazao kritičnost prema svojim postupcima, a otegotnim mu je pravilno cijenio činjenicu da je do sada osuđivan. Stoga promašeno ovaj optuženik u žalbi ponavlja navedene olakotne okolnosti koje je već u dovoljnoj mjeri cijenio sud prvog stupnja, te pogrešno smatra da mu okolnost dosadašnje osuđivanosti nije pravilno cijenjena u smislu potrebe analize kada je posljednji put osuđivan i da je trebalo ocjenjivati i pobude kod počinjenja kaznenog djela iz toč. 2. izreke. Naprotiv, sud prvog stupnja je svim ovim okolnostima dao primjereni značaj, a posebice činjenici da je ovaj optuženik na štetu oštećenika u vrlo kratkom vremenu počinio dva kaznena djela s elementima nasilja što ukazuje na njegovu upornost i bešćutnost, te na veliku kriminalnu količinu.

 

Kraj takvog stanja stvari utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri godine za kaznena djela iz čl. 153. st. 1. i čl. 118. st. 1. KZ/11 nisu prestroge već su adekvatno utvrđene, kao što mu je izrečena i primjerena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina.

 

Optuženiku O. je sud prvog stupnja pravilno otegotnim cijenio dosadašnju osuđivanost, doduše zbog kaznenih djela protiv imovine, ali koja uz višestruku prekršajnu kažnjavanost ipak ukazuje na optuženikov neusklađen život sa zakonima i na njegovu pogibeljnost, tako da blaža kazna od izrečene kazne zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci ne bi ispunila svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije. Stoga okolnosti koje ovaj optuženik iznosi u žalbi, da je fizički slabiji od oštećenika i da ga je ovaj vrijeđao i prema njemu se omalovažavajuće odnosio kao pripadniku romske populacije, da ima bolesnu majku i brata, u kontekstu na koji je način ovaj optuženik sudjelovao u ozljeđivanju oštećenika, nisu odlučne i ne utječu na pravilnost odluke o kazni koja mu je izrečena po prvostupanjskom sudu.

 

U odnosu na opt. F. Š. H. prvostupanjski je sud je pravilno kao olakotno cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, a otegotnim mu je cijenio prekršajnu kažnjavanost i okolnosti počinjenja djela u zatvorskim uvjetima i da je kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. KZ/11 počinjeno jer su optuženici saznali stvarni razlog određivanja istražnog zatvora ošt. T. N. koji sa optuženicima nema nikakve veze i koji je od njih fizički slabiji i u dobi od 60 godina daleko od njih stariji, no unatoč tomu su ga opt. V. i opt. O. na poticanje opt. F. Š. H. tukli te je uz tešku tjelesnu ozljedu zadobio još i čitav niz lakših tjelesnih ozljeda.

 

Stoga niti kazna zatvora u trajanju od dvije godine koja je izrečena ovom optuženiku ni u kom slučaju nije prestroga.

 

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

 

Prema tome, kako žalbe optuženika nisu osnovane i kako prvostupanjski sud nije u pobijanoj presudi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 2. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.