Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
1
- - 2 UsIpor-52/2019-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Matei Feracina, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja S. A. iz I. zastupanog po opunomoćeniku B. R., odvjetniku u I., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđenja zastare prava na naplatu doprinosa, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 23. rujna 2020. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 01. listopada 2020.,
p r e s u d i o j e
Obrazloženje
Tužitelj je pravovremeno 5. veljače 2019. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-23/16-01/214, URBROJ: 513-04-18-2 od 11. prosinca 2018. i Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostave S. KLASA: UP/I-416-02/15-01/01437, URBROJ: 513-007-29-07-01 od 23. prosinca 2015. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je u konkretnom predmetu nastupila apsolutna i relativna zastara naplate potraživanja doprinosa prema tužitelju i da porezna tijela nisu obrazložila svoje ocjene i stajališta da nije nastupila zastara prava na naplatu, iako je evidentno nastupila zastara budući da je riječ o potraživanjima iz 2003., 2004. te da se u odnosu na 2005. radi samo o mjesecu siječnju kada je radni odnos prestao. Istaknuo je da je riječ o doprinosima za koje je, prema članku 229. Zakona o doprinosima predviđen petogodišnji relativni zastarni rok, a člankom 230. istoga zakona desetogodišnji rok apsolutne zastare, dok je člankom 235. na sva ostala pitanja zastare upućeno Općim poreznim zakonom, da, po članku 94. stavak 2. OPZ-a, zastara počinje teći istekom godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu i kamate, dakle, u konkretnom predmetu istekom 31. prosinca 2005. za 2005., dok je za 2003. i 2004. počela teći i ranije, istekom 2003. i 2004. Ističe da je relativna zastara nastupila s 1. siječnja 2008., s 1. siječnja 2009. i s 1. siječnja 2010., a apsolutna s 1. siječnja 2014., s 1. siječnja 2015. i s 1. siječnja 2016. i da tu nema dvojbi. Smatra da nije bitno kada je glavnica duga stvarno knjižena. Zaključno je istaknuo da nema dokaza da bi porezno tijelo radnje koje da je poduzimalo, sukladno članku 95. stavak 1. OPZ-u dostavilo na znanje poreznom obvezniku, da je u svakako s 1. siječnja 2016. nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje i naplatu duga te da nije pravno relevantno pozivanje tuženika na zapisnik sačinjen kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Stoga je zatražio poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskog poreznog tijela te utvrditi zastaru prava na naplatu doprinosa.
Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su navedeni u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda D. KLASA: UP/I-416-02/15-01/01437, URBROJ: 513-007-29-07-01 od 23. prosinca 2015., a kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđuje zastare prava na naplatu duga doprinosa za zapošljavanje za 2003., 2004. i 2005. u ukupnom iznosu od 1.655,77 kuna.
U dokaznom postupku čitan je spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-416-02/15-01/01437.
Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.
Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti poreznih odluka, koje su donijete u postupku pokrenutom po zahtjevu tužitelja za utvrđenjem zastare prava na naplatu doprinosa, a kojeg je on 4. rujna 2015. podnio poreznom tijelu.
Pokazalo se spornim je li nastupila apsolutna ili relativna zastara prava na naplatu doprinosa za obveze koje se odnose na 2003., 2004. i 2005.
Ponajprije valja navesti da su javnopravna tijela u poreznom postupku dužna paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su-507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku poduzimanja bilo koje službene radnje, pa i u trenutku odlučivanja o žalbi protiv poreznog rješenja.
Odredbom članka 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima („Narodne novine“ broj: 115/16., u daljnjem tekstu: ZIDZoD) je propisano da postupci utvrđivanja zastare započeti po zahtjevu obveznika doprinosa, a prema odredbama Zakona o doprinosima („Narodne novine“, broj:. 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14.) dovršit će se sukladno odredbama toga zakona, osim ako su odredbe ovoga zakona i odredbe Općeg poreznog zakona povoljnije za obveznika doprinosa.
S obzirom na to da je odredbama članka 229. i 230. Zakona o doprinosima („Narodne novine“ broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14., u daljnjem tekstu: ZoD) propisano da relativan rok zastare prava na obračun obveze doprinosa i kamata i na naplatu doprinosa, kamata i troškova ovrhe nastupa za pet godina, odnosno da apsolutni rok zastare nastupa za deset godina, računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a odredbom članka 21. ZIDZoD-a je propisno da na postupke utvrđivanja zastare prava na utvrđivanje doprinosa i prava na naplatu doprinosa koji nisu uređeni odredbama ovoga zakona primjenjuju se odredbe Općega poreznog zakona, u konkretnom predmetu trebalo je primijeniti povoljni zakon za tužiteljicu, a to je Opći porezni zakon.
U skladu s prijelaznim odredbama članka 197. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., u daljnjem tekstu: OPZ/16.), postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., u daljnjem tekstu: OPZ) dovršit će se prema odredbama toga zakona, kao i postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara. Jedino će se postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a dovršiti prema odredbama OPZ/16-a.
Tumačeći navedene odredbe članka 197. OPZ/16-a može se zaključiti da je njegovim stavkom 1. propisano pravilo da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu toga zakona prema odredbama OPZ-a (osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX.) dovršiti prema odredbama toga zakona. Riječ je o općem pravilu da treba primijeniti onaj opći porezni zakon koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a što je jedno od temeljnih načela oporezivanja koje se odnose na primjenu poreznog propisa, prema kojem se u postupku oporezivanja primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje (članak 5. OPZ-a i OPZ/16-a). Stavkom 2. propisane su dvije iznimke od navedenoga općeg pravila, a odnose se na postupke: 1. utvrđivanja zastare započete, odnosno pokrenute po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a, a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara koja će se dovršiti prema odredbama toga zakona i 2. postupke u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a, a koji će se dovršiti prema odredbama OPZ/16.
Odredbom članka 94. stavka 1. OPZ-a, koji se primjenjuje na temelju članka 197. stavka 1. i 2. OPZ/16-a propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 6. toga članka propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe.
Prema odredbi članka 95. stavka 1. OPZ-a tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, a prema stavku 3. toga članka nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.
Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona (članak 96. stavak 1. OPZ-a).
Tumačeći citiranu odredbu članka 96. stavka 1. OPZ-a, prekid tijeka relativne zastare nema utjecaja na tijek roka apsolutne zastare prava na naplatu porezne obveze, jer se rok za apsolutnu zastaru računa od dana kada je zastara prvi put počela teći i ne može se prekinuti kakvom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na naplatu porezne obveze.
Iščitavajući odredbe članka 94. do 96. OPZ-a, a vodeći računa i o njegovoj odredbi članka 167. stavka 1. prema kojoj žalba na rješenje o utvrđivanju porezne obveze odgađa njegovo izvršenje do donošenje odluke o žalbi te uzimajući u obzir da je žalbeni postupak dio upravnog poreznog postupka koji s prvostupanjskim čini jednu cjelinu, sud smatra i da zastara prava na naplatu poreza počinje teći istekom godine u kojoj je prvostupanjsko porezno rješenje postalo izvršno, odnosno istekom godine u kojoj je dostavljena odbijajuća odluka o izjavljenoj žalbi (ako je žalba izjavljena i ako je ona odgađala izvršenje), odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela, a od kada je porezno tijelo ovlašteno zatražiti prisilnu naplatu takve obveze.
Polazeći od iznesenih općenitih pravnih shvaćanja, a vračajući se na konkretan predmet, valja istaknuti sljedeće.
Nije sporno da je rok zastare prava na naplatu doprinosa za 2003., 2004. i 2005. počeo po prvi put teći 1. siječnja 2004., odnosno 1. siječnja 2005., odnosno 1. siječnja 2006. te da je stoga, u smislu odredbe članka 96. OPZ-a, apsolutni rok zastare prava na naplatu doprinosa za 2003. nastupio 1. siječnja 2010., za 2004. nastupio 1. siječnja 2011. te za 2005. nastupio 1. siječnja 2012.
Iz sadržaja obrazloženja osporenog drugostupanjskog rješenja proizlazi da tuženik nije konkretno ocijenio (ne)osnovanim žalbene navode, osim što je puko prepričao tijek dotadašnjeg upravnog postupka i citirao materijalni propis.
Nije sporno da je porezno tijelo prvog stupnja zaključilo da nije nastupila zastara prava na naplatu doprinosa stoga što je tužitelj potpisao zapisnik Hrvatskog zavoda za mirovinsko, Područne službe u S. KLASA: 140-10/10-08/1258, URBROJ: 341-18-11/2-10-1 od 17. studenoga 2010., čime je upoznat s dugom i zbog čega je zastara prekinuta i počela ponovno teći 25. studenoga 2010. Ono je smatralo da je zastara ponovno prekinuta 2. rujna 2015., kada je tužitelju uredno dostavljena opomena KLASA: 415-01/2015-02/1434, URBROJ: 513-07-29-01/2015-01 radi plaćanja konkretnog duga i da je stoga zastara počela ponovno teći 3. rujna 2015. Shodno izloženom je porezno tijelo zaključilo da nije nastupila zastara.
Također, između stranaka nije sporno da do podnošenja zahtjeva za utvrđivanje zastare prava na naplatu doprinosa (4. rujna 2015.) porezno tijelo nije pokrenulo postupak ovrhe radi prisilne naplate obveznih doprinosa.
U izloženom činjeničnom stanju i s obzirom na stanje spisa predmeta, a posebno uzimajući u obzir citirane zakonske norme kojima je uređena zastara prava na naplatu te početak trajanja rokova zastare, sud smatra da je u konkretnom predmetu nastupila apsolutna zastara prava na naplatu utvrđenih obveza doprinosa, budući da je istekao šestogodišnji rok zastare.
Stoga, a kako one nisu zakonite, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), s obzirom na prirodu konkretne upravne stvari i s obzirom na to da predmet nije vraćen na ponovni postupak, poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskoga poreznog tijela te sam riješiti porezno upravnu stvar, odnosno usvojiti zahtjev poreznog obveznika te utvrditi zastaru prava na naplatu doprinosa, odnosno presuditi kao pod točkama 1. do 3. izreke.
Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki 4. izreke, utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19). Sud je tom odlukom derogirao zaključak sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., smatrajući da je on suprotan stajalištu iz odluke toga suda poslovni broj U-I-2753/2012 (prema kojem postupak ne može biti pravičan ako se ne osigura da stranka koja spor izgubi plati protivnoj stranci troškove postupka koji su, u biti, izazvani nezakonitim aktom ili postupanjem države ili javnopravnih tijela) te da se njime na ustavnopravno neprihvatljiv način interpretira jasnu odredbu zakona na štetu prava pojedinaca.
S obzirom na to da se, pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova, vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe 250 bodova i zastupanje na ročištu od 23. rujna 2020. po 250 bodova, odnosno ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 5.000,00 kuna, koliko je i zatraženo, a što je obvezan nadoknaditi tuženik koji nije uspio u sporu i koji je svojim nezakonitim postupanjem uzrokovao trošak.
UPRAVNI SUD U SPLITU,
u Splitu 01. listopada 2020.
S U D A C
Silvio Čović, v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja B. R., odvjetniku u I., uz zapisnik o objavi,
- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 23. rujna i 1. listopada 2020., a spis KLASA: UP/I-416-02/15-01/01437 vratiti po pravomoćnosti presude,
- u spis.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Matea Feracina
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.