- 1 -              I Kž 570/2017-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 570/2017-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. R., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04 i 84/05 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 8. lipnja 2017. broj K-22/2015-30, u sjednici održanoj 1. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika H. K.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I.              Djelomično se prihvaća žalba optuženog Z. R., te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi Z. R., za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. ožujka 2015. do 11. svibnja 2015.

 

II.              U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, ispravljenom u smislu čl. 462. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) proglašen je krivim optuženi Z. R. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru, sukladno čl. 63. KZ/97.

                           

              Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08, oštećenik M. G., zastupan po opunomoćeniku Ž. S., odvjetniku iz S., upućen je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

 

              O troškovima kaznenog postupka biti će odlučeno posebnim rješenjem s obzirom da nedostaju cjeloviti podaci o njihovoj visini.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju H. K., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda H. K. i D. K. iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik H. K., koji je usmeno izložio navode žalbe. Optuženik, iako uredno obaviješten, kako od strane suda, tako i od strane svog branitelja, nije pristupio na sjednicu vijeća, kao niti uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I).

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 time što, prema stajalištu žalitelja, obrazloženje pobijane presude uopće nema razloga niti su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ova žalbena tvrdnja odnosi se na "kratak oblik prepričavanja iskaza oštećenog M. G. ... uz lakonsku konstataciju da se prihvaća iskaz svjedoka jer on nešto detaljno opisuje sa logičnim slijedom zbivanja".

 

Nasuprot tome, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatnu reprodukciju iskaza svjedoka te jasnu ocjenu njegove vjerodostojnosti, kako samog za sebe, tako i u kontekstu ostalih, kontrolnih dokaza. Stoga sud prvog stupnja nije povrijedio odredbu čl. 459. st. 4. i 5. ZKP/08, kako tvrdi žalitelj, a zaključci suda prvog stupnja o tome temeljem kojih utvrđenja smatra predmetno kazneno djelo dokazanim mogu se bez dvojbe ispitati.

 

              Isto tako, nisu nerazumljivi razlozi prvostupanjskog suda vezano za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka V. V. i T. K.. Konstatacija na listu 7, V. pasus obrazloženja pobijane presude riječima "nema razloga dati vjeru tim svjedocima" umjesto riječi "nema razloga ne dati vjeru tim svjedocima", rezultat je očito pogreške pri pisanju, s obzirom da iz ukupnog smisla i konteksta tog dijela obrazloženja presude jasno slijedi da im prvostupanjski sud, kao neutralnim svjedocima koji su iskazivali o teškom psihičkom stanju oštećenika kada im se povjeravao o traumi koju je proživio, u svemu vjeruje.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ukazuje da, osim terećenja oštećenika, nema drugih izravnih personalnih ili materijalnih dokaza o učinu kaznenog djela. S obzirom da oštećenik nesporno boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja s prisilnim mislima, a njegov iskaz je sam po sebi nekonzistentan u pitanju vremena učina kaznenog djela, odjeće koju je tom prilikom nosio te sadrži tek "slike događaja bez zvukova" (plakanja, jaukanja, zazivanja upomoć), to se samo na takvom dokazu ne može sa sigurnošću utemeljiti osuđujuća presuda.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik, nad tada maloljetnim djetetom M. G., izvršio nasilnu spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem na način da mu je, savivši ruke na leđa i gurajući mu glavu u posteljinu, stavio svoje spolovilo u anus, čime je počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97, kako ga tereti optužba.

 

Oštećeni M. G., ispitan na dokaznom ročištu u dobi od 16 godina života, uvjerljivo, dosljedno i s puno detalja koji mogu biti poznati samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva, opisuje kritični događaj na način kako to utvrđuje prvostupanjski sud. Iako protekom više godina, oštećenik se na jednak način povjerio svojoj prijateljici T. K., koja to kao svjedok potvrđuje, navodeći da se oštećenik pri tom tresao i teško govorio. Nastavno, požalio se i svom razredniku, svjedoku V. V., a za potrebe forenzičkog intervjua jednako je ispričao događaj stalnom sudskom vještaku dr. sc. G. A..

 

Dakle, oštećenik je dosljedno opisao pretrpljeni spolnu zlostavu pred više osoba, kao i na sudu, a optuženik u svojoj obrani ne navodi bilo kakav motiv za lažno terećenje, osim što tvrdi da je obitelj oštećenika inače bila sklona sukobima. Međutim, kazneno djelo prijavljeno je od strane stručnih osoba srednje škole koju je oštećenik tada pohađao, a majka oštećenika, svjedok M. B. G., je o događaju saznala tek naknadno. Osim toga, razumno je i logično postaviti pitanje zbog čega bi oštećenik, koji s optuženikom u međuvremenu nije bio u kontaktu, protekom gotovo devet godina od događaja upravo njega lažno teretio za tako teško i odiozno kazneno djelo, ako ne zato što je s njim doista proživio traumatično seksualno iskustvo. Upravo optuženikov poziv za prijateljstvo putem Facebook-a bio je "okidač" koji je kod oštećenika oslobodio dugo potiskivani strah i sram te je, sada kao zrelija osoba koja je u potpunosti mogla shvatiti što je pretrpjela, imao potrebu podijeliti teret svojih emocija s drugima.

 

Žalitelj bezuspješno pokušava obezvrijediti terećenje oštećenika time što on inače boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja pri čemu njegove prisilne misli mogu imati i seksualizirani karakter. Upravo suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka psihijatrijske struke dr. sc. G. A. koji na raspravi, izričito, navodi da utvrđeni poremećaj kod oštećenika ne umanjuje njegovu sposobnost da bude pouzdan svjedok, jer se ne radi o duševnom poremećaju niti takvom koji ugrožava doživljaj realiteta. Dapače, spomenuti vještak, nakon sveobuhvatne analize zajedno s vještakom psihologom, zaključuje da znanstveni parametri upućuju na veliku vjerojatnost vjerodostojnosti iskaza oštećenika i autentičnosti proživljenog.

 

Nadalje, prigovori žalbe vezano za vrijeme događaja također nisu osnovani. Ispitan na dokaznom ročištu 27. travnja 2015., oštećenik iskazuje da se događaj zbio prije osam ili devet godina (dakle, moguće i 2006.) što upravo koincidira s vremenom kada je optuženik živio  kod obitelji oštećenika, kako i sam potvrđuje u svojoj obrani danoj tijekom istrage. Pri tome, nije odlučno koji je razred oštećenik u to vrijeme pohađao, jer se takva preciznost protekom više godina ne može očekivati niti od odrasle, a kamoli osobe dječje dobi.

 

Isto tako, nebitan je detalj je li oštećenik kritične prilike na sebi imao trenirku ili hlače, čemu žalitelj daje pretjerani značaj.

 

Konačno, žalitelj prigovara vjerodostojnosti iskaza oštećenika tvrdeći da on iznosi "samo slike događaja, bez zvukova". Međutim, to nije točno jer oštećenik opisuje da je za vrijeme nasilnog spolnog čina čuo svoga brata kako ga zove ispred kuće, čemu se nije mogao odazvati s obzirom da mu je optuženik zagurao glavu u posteljinu. Upravo iz tog razloga jasno je i zašto nije mogao zvao upomoć, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. U svakom slučaju, izostanak slušnih detalja u opisuju događaja, sam po sebi, ne isključuje autentičnost proživljenog, niti ukazuje na konstrukciju prisilnih misli na koje žalba aludira, a psihijatrijski vještak isključuje.

 

Zaključno, dakle, s obzirom na kvalitetu terećenja oštećenika koji nema motiva lagati ili izmišljati događaje na štetu optuženika, te postojeće kontrolne dokaze u vidu iskaza svjedoka kojima se oštećenik povjerio, kao i značaj provedenog psihijatrijskog-psihologijskog vještačenja oštećenika, očito je da postoje sigurni dokazi temeljem kojih je optuženik osuđen za kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

 

Međutim, s obzirom da optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 478. ZKP/08-I), ovaj žalbeni sud ispitao je i taj dio prvostupanjske presude te ocijenio da je optuženika potrebno osuditi na nešto blažu kaznu zatvora.

 

Naime, pri utvrđivanju olakotnih okolnosti na strani optuženika prvostupanjski sud propušta cijeniti dosadašnju optuženikovu neosuđivanost, kako proizlazi iz pribavljenog izvoda iz KE. Zbog toga, a imajući u vidu i druge olakotne okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi, kao i dulji protek vremena od događaja (14 godina), čemu optuženik svojim radnjama nije doprinio, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je kazna zatvora u trajanju od tri godine dostatna da se njome ostvare sve zakonom predviđene svrhe.

 

Istovremeno, tako odmjerena kazna zatvora u potrebnoj mjeri odražava i utvrđene otegotne okolnosti, prvenstveno činjenicu da je žrtva bila mlade dječje dobi koja će predvidivo trpjeti posljedice proživljene traume kroz dulje vrijeme.

 

Zbog navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da će se kaznom zatvora u trajanju od tri godine izraziti odgovarajući prijekor društva prema tako odioznim kaznenim djelima te će se njome u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, kao i upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 1. listopada 2020.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.