Broj: P-3/2013

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Općinski sud u Zlataru po sucu tog suda Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D.A., OIB: … i D.A.1, OIB: …, oboje iz Z., i oboje zastupanih po punomoćniku D.B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M.M., iz N.G., OIB: … i D.N., iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku M.B., odvjetniku iz S., radi utvrđenja predmeta ugovora u doživotnom uzdržavanju, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 8. studenoga 2013. godine u prisutnosti stranaka osobno i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, dana 12. prosinca 2013. godine

p r e s u d i o   j e

              I. Utvrđuje se da su predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog dana 09. veljače 2007. godine u predmetu Općinskog suda u Z. posl. br. R2-19/07, između sada pok. A.B. iz Z., kao primateljice uzdržavanja te A.D. i A.D.1, oboje iz Z., kao davatelja uzdržavanja, nekretnine upisane u zk.ul. 17091 k.o. G.Z., a sastoje se od (upisano pod A) čkbr. 4903/175, čkbr. 4903/176, čkbr. 4903/177, čkbr. 4903/178, čkbr. 4903/179, čkbr. 4903/180, čkbr. 4903/181, čkbr. 4903/182 i čkbr. 4903/183, u naravi peterokatni stambeni objekt u Č. ul. br. …, 11, 13, 15 i 17, površine 69,5 čhv ili 250 m2; jedinstveni stambeni objekt sagrađen na čkbr. 4903/175, čkbr. 4903/176, čkbr. 4903/177, čkbr. 4903/178, čkbr. 4903/179, čkbr. 4903/180, čkbr. 4903/181, čkbr. 4903/182 i čkbr. 4903/183, s kojim je suvlasničkim dijelom povezeno pravo vlasništvo posebnog dijela nekretnine i to stana br. 4. – trosobni sa nusprostorijama u II (drugom) katu lijevo, površine 66,66 čhv, sa pripadajućom drvarnicom br. 4. Č.ul. br. …, zajedno sa idealnim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade razmjerno korisnoj vrijednosti stana prema korisnoj vrijednosti ostalih stanova kojima ti zajednički dijelovi služe, te odgovarajućim idealnim dijelom zemljišta na kojem je zgrada izgrađena, pa su tuženici dužni trpjeti, temeljem opisanog Ugovora o doživotnom uzdržavanja i ove presude, upis prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama, svakog u ½ dijela u zemljišnim knjigama koje se vode pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

              II. N a l a ž e  s e  tuženicima M.M. i N.D.  da tužiteljima A.D. i A.D.1 solidarno nadoknade parnične troškove u iznosu od po 30.625,00 kn (tridesetitisućašestodvadesetipet kuna), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelji navode da je temeljem ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 9 veljače 2007. godine u predmetu Općinskog suda u Zaboku, posl. br. R2-19/07 između primateljice uzdržavanja A.B. iz Z. Č. ul. ...kao primateljice uzdržavanja i tužitelja A. i A.D. kao davatelja uzdržavanja, primateljica uzdržavanja davateljima uzdržavanja ostavila „sve svoje nekretnine i pokretnine sadašnje i buduće“, s time da ju davatelji uzdržavanja do smrti uzdržavaju. Temeljem točke III. Ugovora, određeno je da tužitelji kao davatelji uzdržavanja mogu upis prava vlasništva na nekretninama ishoditi nakon smrti primateljice uzdržavanja A.B.. A.B. umrla je 1. svibnja 2010. godine. Tužitelji tvrde da su predmet Ugovora nekretnine navedene u izreci presude, a kako u Ugovoru nisu opisana na način kao u tužbi, radi čega citirani Ugovor ne predstavlja ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva na ime tužitelj, tužitelji su postavili tužbeni zahtjev kao u izreci presude.

              Tuženik M.M. u odgovoru na tužbu priznao je tužbeni zahtjev u cijelosti ali je na ročištu 8. svibnja 2013. godine, sukladno odredbi čl. 331. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) priznanje tužbenog zahtjeva opozvao, a u svom iskazu navodi da je to učinio zato jer je doznao da se radi o naknadno pronađenoj imovini.

              Tuženica N.D.u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti te tvrdi da se postupak treba voditi pred Općinskim sudom u Splitu, kao mjesno nadležnim prema njenom prebivalištu, podredno, sukladno čl. 56. ZPP-a Općinski sud u Zagrebu, obzirom na mjesto gdje se nalazi stan koji je predmet ovog spora. Nadalje ističe prigovor promašene pasivne legitimacije na njenoj strani, obzirom da joj nije poznato iz kojeg je razloga obuhvaćena tužbom kad ona nije nikakvom odlukom utvrđena kao nasljednica iza svoje pok. sestre A.B., tim više što na ostavinsku raspravu koja je bila održana ona nije bila ni pozvana te je prešućena da uopće postoji od strane tužitelj, što dovoljno jasno govori o njihovim namjerama. Postavlja stoga pitanje iz kojeg razloga tužitelji nisu predmetni stan prijavili u ostavinsku masu na ostavinskoj raspravi, a za istog su zacijelo znali kad sa ustaju ovom tužbom. Tvrdi da se tužitelji nisu pridržavali ugovornih odredbi iz točke II. sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa pok. A.B., u odnosu na što će se voditi poseban postupak među ugovornim strankama. Tvrdi da je tužiteljima bilo poznato da im pok. A.B. nije namjeravala ostaviti stan (koji se spominje u aneksu ugovora), već je predmetni stan bio sastavni dio ostavinske mase, te isti nije sastavni dio Ugovora o doživotnom uzdržavanju, međutim isti su izigrali pok. A.B. te su namjerno u prvotni ugovor unijeli odredbu kojom ista ostavlja tužiteljima sve svoje nekretnine, ne specificirajući koje. Time su povrijedili namjeru pok. A.B. koju je htjela ugovorom postići, a da se ne zamjeri svojoj sestri, tužiteljici A.D.. Navodi da predmet Ugovora prema važećoj sudskoj praksi i odredbama čl. 579-585 ZOO-a, mogu biti sve ili samo neke nekretnine točne navedene u ugovoru s kojim primatelj uzdržavanja raspolaže u trenutku sklapanja Ugovora, a da je u predmetnom Ugovoru nedvojbeno i posebno naglašeno na što se odnosi predmet Ugovora. Predmetni Ugovor je perfektni dvostrano obvezujući pravni posao, slijedom čega je pravo nedopustiv ovako postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže da sudska odluka utvrdi što je predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju prema njoj koja u ovoj fazi postupka nije legitimirana biti tužena strana. Oblik Ugovora propisan je čl. 580. ZOO-a u skladu s odredbama čl. 116. st. 3. ZN-a, koja je propisivala da pokretne stvari i prava kada su predmet Ugovora moraju biti određeno navedeni ili odredivi. Kako je predmetnu nekretninu pok. A.B. imala u svom vlasništvu u trenutku sklapanja Ugovora, to je istu nekretninu trebalo točno opisati u istom kao njenu pravu volju predmeta raspolaganja, a posebno stoga što su podaci bili dostupni u javnim zemljišnim knjigama.

              Za valjani oblik Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz čl. 579. ZOO-a, odnosno bitnih sastojaka istog kao isprave za zemljišnoknjižni upis nije dovoljno da je ovjeren i sastavljen u propisanom obliku, nego je potrebno da sadrži i sva utanačenja koja su potrebna da zemljišnoknjižni sud po njemu postupi prema čl. 109. ZZK, a u protivnom takav ugovor nema pravnog učinka. Sukladno tome predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

              U postupku su pročitani: ugovor o doživotnom uzdržavanja sklopljen između A.B. kao primateljice uzdržavanja te A.D. i A.D.1kao davatelja uzdržavanja dana 9. veljače 2007. godine i ovjeren kod Općinskog suda u Zaboku pod posl. brojem R2-19/07, izvadak iz matice umrlih za A.B., izvadak iz zemljišne knjige za zk.ul. 17091 k.o. Grad Zagreb i rješenje javnog bilježnika Željke Horvat Pernar kao povjerenice Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-3574/10, UPP/OS-47/10 od 31. 05. 2010. godine te su saslušane stranke.

              Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

              Na ročištu 8. svibnja 2013. godine odbijen je prigovor tuženice N.D.da ovaj sud nije mjesno nenadležan te je sud, sukladno odredbi čl. 301. st. 2. ZPP-a, odlučio odmah nastaviti s raspravljanjem o glavnoj stvari.

              Naime, radi se o obveznopravnom sporu te je za suđenje u istom prema odredbi čl. 47. st. 1. ZPP-a općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište, a prema odredbi čl. 50. ZPP-a, ako je jednom tužbom tuženo više osoba (čl. 196. st. 1. t. 1.), a za njih ne postoji općemjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležna za jednog od tuženika.

              Budući da su tuženici kao zakonski nasljednici iza pok. A.B. materijalni suparničari (čl. 196. st. 1. t. 1. ZPP-a), a tuženik M.M. ima prebivalište na području ovog suda, ovaj je sud mjesno nadležan za suđenje u ovoj parnici.

              Tužbeni je zahtjev osnovan u cijelosti.

              Među strankama nije sporno da su tužitelji kao davatelji uzdržavanja s A.B. sklopili navedeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju; nije sporno da je A.B. u trenutku sklapanja ugovora do svoje smrti bila vlasnica stana navedenog u izreci presude (te je još uvijek upisana kao vlasnica u zemljišnoj knjizi); nije sporno da je A.B. umrla 1. svibnja 2010. godine, a nije sporno ni da je pravomoćno odbijen prijedlog tužitelja da se temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju uknjižbi pravo vlasništva na navedenom stanu na njihovo ime.

              Sporno je, je li navedeni stan bio predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju, tuženica N.D.osporava i svoju pasivnu legitimaciju jer nije nikakvom odlukom utvrđena kao nasljednica iza svoje pok. sestre A.B. te na održanu ostavinsku raspravu nije ni pozvana i prešućena je od strane tužitelja da uopće postoji, a sporna je i osnovanost ovako postavljenog tužbenog zahtjeva.

              Budući da među strankama očito nije sporno da je pok. A.B. sestra tuženika M.M. i N.D.te tužiteljice A.D., a da nije imala djece i da su njihovi roditelji umrli, tuženici su, uz tužiteljicu A.D., zakonski nasljednici drugog nasljednog reda sukladno odredbama čl. 12. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, br. 48/03, 163/03 i 35/05, dalje: ZN).

              Svi su oni zakonskim nasljednicima A.D. postali, temeljem odredbe čl. 129. st. 1. ZN-a u času njene smrti, po sili zakona, pa nije odlučna činjenica što tuženica nije pozvana na ostavinsku raspravu te „prešućena“ od strane tužitelja.

              Kao zakonski nasljednici iza pok. A.D., tuženici su pasivno legitimirani u ovoj parnici budući da o njenom ishodu ovisi opseg njihovih nasljednih prava.

              Iz navedenog je Ugovora o doživotnom uzdržavanju (članak I) vidljivo da njime A.B. (primatelj uzdržavanja) ostavlja A.D. i A.D.1. (davateljima uzdržavana) na jednake dijelove „sve svoje nekretnine i pokretnine, sadašnje i buduće...“; u stavku 2. istog članka se navodi: „Posebno se to odnosi na pokretnine veće vrijednosti...“, a u stavku 3. „predaja navedenih nekretnina i pokretnina u vlasništvo davatelja uzdržavanja odgađa se do smrti primatelja uzdržavanja“.

              Prema članku III. ugovora, primatelj uzdržavanja ovlašćuje davatelja uzdržavanja da, na temelju ovog ugovora, „ishode u zemljišnim knjigama zabilježbu prava iz ovog ugovora“ te da „uknjižbu prava vlasništva na nekretninama“ mogu ishoditi nakon smrti primatelja uzdržavanja.

              Iz iskaza tužitelja proizlazi da su se oni brinuli za pok. A.B. te da je upravo ona inicirala sklapanje spornog Ugovora, zatim da su oni znali da je ona vlasnica stana u Zagrebu, a ne znaju da bi imala i drugih nekretnina te da upravo oni od njene smrti nesmetano stan drže u posjedu.

              Tuženik M.M. u svom iskazu navodi da je za ugovor saznao tijekom prethodne parnice kod ovoga suda nakon koje je predložio da se on raspravi kao naknadno pronađena imovina ali je od suda u Zagrebu dobio rješenje da se ostavina obustavlja dok ne bude pravomoćna okončana ona prethodna parnica. Sa sestrom A. je razgovarao zadnji puta u Zaboku kod sestre A. (tužiteljice) ali mu A. „nije dozvoljavala da razgovara s A.“. Za ugovor mu nijedna sestra ništa nije govorila. Ne zna je li sestra imala drugih nekretnina osim ovog stana.

              Tuženica N.D.navodi da joj je za Ugovor o doživotnom uzdržavanju rekla sestra Ana na sprovodu iza pok. A.; rekla joj je da je A. njoj ostavila svu svoju imovinu, a ona joj je odgovorila „da nema problema što se nje tiče“. Nakon toga je sestra od nje tražila da joj potpiše aneks ugovora, a ona se savjetovala te joj rekla da takav aneks ne može potpisati već da joj na ostavinskoj raspravi iza sestre može ustupiti svoj dio, odnosno odreči se nasljedstva. Navodi da tužiteljima ne osporava nikakvo pravo na taj stan „odnosno da se oni na njega uknjiže niti osporavam Ugovor ako joj sud u Zagrebu dozvoljava da se uknjiži. Da li meni pripada pravo na stan ja ne znam već će to riješiti pravosuđe“. Ne zna je li pok. A. imala drugih nekretnina u svom vlasništvu.

Prema odredbi čl. 579. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelj uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje „svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

Što se tiče oblika ugovora, isti je propisan odredbom čl. 580. ZOO-a, a iz predmetnog ugovora vidljivo je da je ta forma zadovoljena.

Što se tiče sadržaja Ugovora, očito je da u njemu nije naveden stan u Zagrebu sa zemljišnoknjižnim podacima.

No, prema odredbi čl. 319. st. 1. ZOO-a, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, ali prema stavku 2. istog članka, pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih riječi, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako do odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

Iako ugovor o doživotnom uzdržavanju, naravno, nije oporuka, s obzirom na njegove specifičnosti te činjenicu da primateljica uzdržavanja više nije živa pa ju nije moguće ni saslušati, sud smatra da se u pogledu tumačenja Ugovora mogu, na odgovarajući način, primijeniti i odredbe čl. 50. ZN-a, prema kojima odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri, a u dvojbi o istoj treba se držati onoga što je povoljnije za oporučnog, a ne zakonskom nasljednika.

U spornom se ugovoru izrijekom spominju „nekretnine“ ali nisu navedeni podaci o stanu pa je među strankama sporno je li isti predmet Ugovora.

Na temelju uvjerljivih iskaza tužitelja, činjenice da se u Ugovoru spominju „nekretnine“ i uknjižba prava vlasništva na istima na ime davatelja uzdržavanja, da su tužitelji doživotno uzdržavali pok. A.B. te da i nakon nje stan drže u posjedu, a da ona osim tog stana, očito drugih nekretnina nije imala, sud utvrđuje da je upravo taj stan bio predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju jer da to nije bila volja stranaka pa i primateljice uzdržavanja A.B. onda se „nekretnine“ u Ugovoru ne bi ni spominjale.

U pogledu sadržaja ugovora odnosno konkretiziranja podataka o predmetu ugovora, ZOO posebnih odredbi nema, za razliku od prije važeće odredbe čl. 116. st. 3. ZN-a koja je propisivala da „kada su predmet ugovora pokretne stvari i prava, u ugovoru moraju biti određeno navedeni ili odredivi“, a za nekretnine takve odredbe nije bilo, pri čemu se očito polazilo od pretpostavke da se nekretnine, u pravilu, vode u zemljišnim knjigama iz kojih je u svakom trenutku vidljivo koje su nekretnine bile u vlasništvu primatelja uzdržavanja u času njegove smrti, za razliku od pokretnina koje se, samo izuzetno vode u javnim registrima.

S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbu čl. 579. st. 1. ZOO-a, prema mišljenju ovoga suda, ono što je predmet ugovora pripada davatelju uzdržavanja od časa smrti (riječ je o roku) primatelja uzdržavanja u stvarnopravnom smislu, a ne u smislu da bi on tek imao pravo potraživati predmet ugovora te upravo zbog toga ono što je predmet ugovora ne ulazi u ostavinu i ne može biti predmetom nasljeđivanja, što je u skladu i s odredbom čl. 5. st. 3. ZN-a, prema kojoj se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu ali nije ostavina ono „što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne po posebnom pravnom temelju“.

              Stoga se i vlasništvo nekretnina koje su predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju, za razliku od drugih pravnih poslova, ne stječe uknjižbom jer istu prije smrti primatelja uzdržavanja davatelj uzdržavanja nije ovlašten ni tražiti (prema odredbi čl. 581. st. 1. ZOO-a, ovlašten je zatražiti samo zabilježbu tog ugovora) pa bi, u slučaju da uknjižba ima konstitutivni učinak, prije nje, a sukladno odredbi čl. 129. Zakona o nasljeđivanju, Narodne novine, br. 48/03 i 163/03, dalje: ZN, u času ostaviteljeve smrti i ono što je bilo predmetom ugovore prešlo na nasljednike uslijed čega bi sam ugovor bio besmislen, jer se prema odredbama čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZV) temeljem pravnog posla vlasništvo nekretnine stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, a prema stavku 3. tog članka, provedena uknjižba djeluje od trenutku kad je sudu bio podnesen zahtjev za tu uknjižbu.

              Kako je samo teoretski zamislivo da zahtjev za uknjižbu temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju bude predan sudu u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, očito je da se radi o specifičnom pravnom poslu kod kojeg se vlasništvo nekretnine stječe temeljem zakona (čl. 579. st. 1. ZOO-a) u trenutku smrti primatelja uzdržavanja te je davatelj uzdržavanja sukladno odredbi čl. 130. st. 1. ZV-a, ovlašten (ali nije dužna) ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Tome je bila odgovarajući i prije važeća odredba čl. 117. ZN-a, prema kojoj davatelj uzdržavanja može (dakle, ne mora) svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi (za što je sudska praksa u pogledu nekretnina navodila da se radi o zabilježbi u svrhu publiciteta ali nije radila razliku prema uknjižbi kao načinu stjecanja vlasništva nekretnine, a prema sada važećoj odredbi čl. 581. st. 1. ZOO-a izrijekom je navedeno da je „davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu tog ugovora u zemljišnu knjigu“).

              Sukladno navedeno, tužbeni je zahtjev u cijelosti osnovan, kako u pogledu utvrđenja sadržaja Ugovora tako i u pogledu trpljenja tuženika kao zakonskih nasljednika pok. A.B. koja je još uvijek u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica nekretnine da se tužitelji uknjiže kao suvlasnici iste, svaki u ½ dijela.

              Budući da su tuženici u tako u cijelosti izgubili parnicu, valjalo im je, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti da tužiteljima nadoknade troškove postupka.

              Tužiteljima su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji se sastoje od: sastava tužbe po tbr. 7/1 u iznosu od 6.000,00 kuna, sastava podneska od 10. 03. 2013. godine po tbr. 8/1 u iznosu od 6.000,00 kuna, zastupanja na ročištima 8. 5. 2013. godine i 8. 11. 2013. godine po tbr. 9/1 u iznosima od po 6.000 kuna te troškova zastupanja na ročištu za objavu presude po tbr. 9/3 u iznosu od 500,00 kuna; sve to (24.500,00 kn) s pripadajućim PDV-om u iznosu od 6.125,00 kuna pa je tuženicima stoga naloženo da im na ime naknade parničnog troška ukupno plate 30.625,00 kuna.

U Zlataru, 12. prosinca 2013. godine