- 1 -              Rev 4065/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4065/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. J. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik iz Z., protiv 1. tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, Središnja služba Z., OIB: ... i 2. tuženika D. J. iz V., OIB: ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-2132/2018-2 od 14. svibnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-681/2017-14 od 4. listopada 2018., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„1. Odbacuje se tužba u dijelu u kojem se traži da se proglasi nedopuštenom ovrha na suvlasničkom udjelu preko 1/2 dijela nekretnine kat. čest. br. 1403/1 u naravi zgrada i dvor površine 327 m2 upisane u zk. ul. 13433 k.o. Z., određena rješenjem Općinskog suda u Zadru posl. broj Ovr-2132/10 od 28. svibnja 2010. godine po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, Središnja služba Z. protiv ovršenika D. J.

 

2. Proglašava se nedopuštenom ovrha na 1/2 dijela nekretnine kat. čest. br. 1403/1 u naravi zgrada i dvor površine 327 m2 upisane u zk. ul. 13433 k.o. Z., određena rješenjem Općinskog suda u Zadru posl. broj Ovr-2132/10 od 28. svibnja 2010. godine po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, Središnja služba Z. protiv ovršenika D. J.

 

3. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru da po pravomoćnosti ove presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje te izvrši upis prava vlasništva nad predmetnom nekretninom kako je bilo prije provedbe pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Zadru posl. broj 29 Ovr-2461/2014-45 od 11. srpnja 2016. godine i Zaključka istog suda pod posl. brojem 29 Ovr-2461/2014-48 od 26. kolovoza 2016. godine, koja zbirka isprava je kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru zaprimljena pod brojem Z-17557/16 od dana 26. kolovoza 2016. godine, sve u roku od 15 dana.

 

4. Svaka strana snosi svoj trošak.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana dok se žalba tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-681/2017/14 od 4. listopada 2018. godine.

- potvrđuje u točki 1. 3. i 4. izreke,

- preinačuje u točki 2. izreke tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha na 1/2 dijela nekretnine kat. čest. br. 1403/1 u naravi zgrada i dvor površine 327 m2 upisane u zk. ul. 13433 k.o. Z., određena rješenjem Općinskog suda u Zadru posl. broj Ovr-2132/10 od 28. svibnja 2010. godine po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, Središnja služba Z. protiv ovršenika D. J.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP ističući da je riječ o pravnim pitanjima koji su važni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude, podredno predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak sudske pristojbe.

 

U odgovoru na reviziju 1. tuženik osporava revizijske prigovore i predlaže da se predmetnu reviziju odbaci, a podredno da se reviziju odbije kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prije svega valja navesti da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP, s obzirom da je tužbi tužiteljica naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 200.000,01 kuna, to je ovaj sud reviziju tužiteljice razmatrao kao redovnu reviziju u smislu odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP.

 

U takvoj situaciji, a kada postoje pretpostavke za podnošenje revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP nema pretpostavki za podnošenje revizije iz stavka 2. članka 382. ZPP (tzv. izvanredne revizije).

 

Prema odredbi članka 392.a ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razloge koji nisu tako obrazloženi sud nije mogao uzeti u obzir (članak 386. ZPP) kod razmatranja predmetne revizije.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja odnosno razloga navedenih u obrazloženju presude.

 

Glede tvrdnje da se sud drugog stupnja nije pozvao niti na jednu odredbu relevantnog zakona, valja istaći da je iz obrazloženja potpuno jasno na kojim je odredbama materijalnog prava sud drugog stupnja utemeljio svoju odluku, pa niti u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Nadalje, tužiteljica ističe kako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev i time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP, jer da sud prvog stupnja nije odlučio o tužbenom zahtjevu u cijelosti (u dijelu u kojem je tužiteljica tražila nedopuštenost ovrhe u suvlasničkom dijelu preko 1/2 dijela nekretnine). Do prekoračenja tužbenog zahtjeva može doći na dva načina i to na način da je odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, ili da je dosuđeno više od onoga što je traženo (članak 369. stavak 4. i 5. ZPP). Protivno navodima tužiteljice tužbeni zahtjev nije prekoračen jer je sud prvog stupnja donio odluku u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe, a po tužbi tužiteljice kao treće osobe, koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu.

 

Za odluku o takvom zahtjevu, neovisno o činjenici da je ovrha provedena, odlučno je postojanje prava koja ima u vidu odredba članka 55. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 88/05 i 67/08 – dalje: OZ) kojom je propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe, tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštena.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je ovom parničnom postupku prethodio ovršni postupak pred Općinskim sudom u Zadru pod brojem Ovr-2132/10 u kojemu je određena ovrha na prijedlog ovrhovoditelja (ovdje 1. tuženika) protiv ovršenika (ovdje 2. tuženika) radi namirenja novčane tražbine na predmetu ovrhe-nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 13433 k.o. Z., kč.br. 1403/1, površine 327 m2, u naravi obiteljska kuća i okućnica, temeljem Sporazuma o osiguranju potraživanja od 25. listopada 1999., kao ovršne isprave,

 

- da je Sporazum o osiguranju potraživanja od 25. listopada 1999. potpisan između H. p. b. d.d. Z. kao vjerovnika, K. d.d. kao dužnika i D. J. (2. tuženika) kao zalogodavca,

 

- da tužiteljica nije potpisnik navedenog Sporazuma,

 

- da je 10. studenog 1999. na temelju Sporazuma o osiguranju potraživanja od 25. listopada 1999. uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja iznosa tražbine od 2.100.000,00 kuna u protuvrijednosti DEM po srednjem tečaju banke u korist H. p. b. d.d. Z., te je istog dana na temelju istog Sporazuma uknjižena nadhipoteka u korist 1. tuženika na predmetnoj nekretnini,

 

- da su tužiteljica i 2. tuženik u braku od 1990.,

 

- da je predmetna nekretnina kupljena temeljem Ugovora o kupoprodaji od 13. studenog 1998. koji je zaključen između Z. K. d.o.o. kao prodavatelja i D. J. kao kupca,

 

- da je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik 2. tuženik u vrijeme zaključenja Sporazuma,

 

- da je nekretnina prodana u ovršnom postupku A. L., kojoj je rješenjem o dosudi broj Ovr-2461/2014-45 od 11. srpnja 2016. dosuđena nekretnina, koja je temeljem zaključka suda broj Ovr-2461/2014-48 od 26. kolovoza 2016. upisana kao vlasnica kupljene nekretnine,

 

- da je navedeno rješenje o dosudi postalo pravomoćno, ali da nekretnina nije predana u posjed kupcu,

 

- da je tužiteljica u tom ovršnom postupku kao treća osoba podnijela prigovor kojim osporava zakonitost ovrhe u odnosu na 1/2 dijela nekretnine, te je rješenjem od 15. svibnja 2012. upućena na parnicu radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe u odnosu na 1/2 dijela nekretnine, te je tužbu radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe podnijela sudu 20. travnja 2017.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja, te utvrđenje da je nekretnina koja je predmet ovrhe zajednička imovina u omjeru 1/2 u korist svakog od supružnika, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenim ovrhe za 1/2 dijela vlasništva nekretnine. Naime, sud prvog stupnja je prihvatio kao točnu tvrdnju tužiteljice da ona nije znala da je tuženik D. J. navedenu nekretninu dao u zalog kao osiguranje za dug treće osobe, te da za opterećenje svog dijela nekretnine ne bi dala suglasnost, niti ju je dala tijekom ovršnog postupka. Slijedom toga sud prvog stupnja zaključuje da je pravni posao – Sporazum o osiguranju potraživanja temeljem kojeg je osnovano založno pravo u korist 1. tuženika ništetan u odnosu na suvlasnički dio tužiteljice.

 

Sud drugog stupnja je u odnosu na zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena ovrha za 1/2 dijela vlasništva nekretnine, preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373. točka 3. ZPP) i odbio zahtjev tužiteljice, jer je po ocjeni suda drugog stupnja sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je Sporazum temeljem kojeg je pokrenuta ovrha ništetan. Pritom se sud drugog stupnja pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1911/12-2 od 8. siječnja 2014. u kojoj se navodi da je jedno od općih načela ono prema kojem nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima, ali u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima među kojima je i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu, a kako je to izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. Zbog toga je, zaključuje sud drugog stupnja za pravilnu ocjenu pravne valjanosti (ili nevaljanosti) raspolaganja zajedničkom imovinom, bilo potrebno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost svih sudionika predmetnog pravnog posla, dakle tužiteljice koja nije bila formalni sudionik tog pravnog posla, 1. tuženika kao stjecatelja založnog prava i 2. tuženika kao bračnog druga tužiteljice i založnog dužnika. Po ocjeni suda drugog stupnja 1. tuženik je bio savjestan s obzirom da je u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini kao vlasnik bio upisan 2.tuženik D. J., isti je bio potpisnik Sporazuma, te 1. tuženik nije imao razloga sumnjati u istinitost i potpunost činjeničnog i pravnog stanja nekretnine koje je proizlazilo iz zemljišne knjige. Tužiteljica je za raspolaganje njezinim dijelom predmetne nekretnine saznala kada je pokrenuta ovrha 2010. (navedeno proizlazi iz iskaza tužiteljice), te do 2017. nije pokrenula postupak radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, iako je rješenjem ovršnog suda iz 2012. upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena za 1/2 dijela nekretnine. Kada se uzme u obzir da je nekretnina stečena 1998., da je nadhipoteka upisana u zemljišnoj knjizi 1999., te da tužiteljica usprkos znanju o pokretanju ovrhe 2010., ništa nije poduzela da zaštiti svoje pravo vlasništva, ista se ne može smatrati savjesnom, zaključuje sud drugog stupnja. 2. tuženik D. J. također nije bio savjestan s obzirom da je znao da se radi o zajedničkoj imovini stečenoj za vrijeme trajanja braka to se njegovo postupanje ne može smatrati postupanjem u dobroj vjeri.

 

U odnosu na zahtjev tužiteljice da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru da po pravomoćnosti presude kojom se ovrha proglašava nedopuštenom uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, sudovi su odbili zahtjev tužiteljice, s obzirom da je tužba podnesena nakon što je rješenje o dosudi postalo pravomoćno i nakon što je treća osoba upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi, pa tužiteljica ne može ishoditi promjenu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini sukladno odredbi članka 102. OZ.

 

Sudovi su odbacili tužbu tužiteljice u dijelu kojim je tražila da se ovrha proglasi nedopuštenom na suvlasničkom udjelu preko 1/2 dijela predmetne nekretnine, obzirom da je rješenjem suda prvog stupnja broj Ovr-2132/10-13 od 15. svibnja 2012. tužiteljica kao treća osoba upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena za 1/2 dijela nekretnine koja je predmet ovrhe, tako da tužiteljica nije ovlaštena podnositi tužbu radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe na cijeloj nekretnini.

 

Naime, tužbu radi nedopustivosti ovrhe treća osoba može podnijeti sukladno pretpostavkama iz odredbe članka 55. i 56. OZ samo ako je od strane ovršnog suda upućena na pokretanje takve parnice, što znači i dok ovrha traje.

 

S obzirom da je rješenjem suda prvog stupnja broj Ovr-2132/10-13 od 15. svibnja 2012. tužiteljica kao treća osoba upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena za 1/2 dijela nekretnine koja je predmet ovrhe, tada tužiteljica nije bila ovlaštena podnositi tužbu radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe na cijeloj nekretnini, kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi.

 

Utoliko su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su tužbu tužiteljice odbacili preko 1/2 dijela predmetne nekretnine.

 

Odluka o dopuštenosti ovrhe u odnosu na 1/2 dijela vlasništva predmetne nekretnine, po ocjeni ovoga suda ovisi o odgovoru na pitanje je li 2. tuženik (suprug tužiteljice) valjano raspolagao zajedničkom imovinom u smislu odredbe članka 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98 - dalje: ZBPO), koji se s obzirom na vrijeme stjecanja predmetne nekretnine (obiteljska kuća i okućnica - za koje je Ugovor o kupoprodaji sklopljen 13. studenog 1998.) primjenjuje u ovoj pravnoj stvari. Odnosno u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao lex specialis (u pogledu valjanosti raspolaganja zajedničkim vlasništvom) sukladno odredbama općih propisa, odnosno odredbe članka 103. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 - dalje: ZOO) o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova te mjerodavnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98 - dalje: ZVDSP) o zajedničkom vlasništvu i povjerenju u zemljišne knjige.

 

Polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., prema kojem je pri ocjeni valjanosti raspolaganja jednog bračnog druga zajedničkom imovinom (a posljedično tome i valjanosti stjecanja prava trećih osoba na toj imovini) potrebno cijeniti osobite okolnosti svakog slučaja te ispitati činjenicu savjesnosti i dobre vjere svih sudionika određenog pravnog posla uključujući i bračnog druga koji eventualno nije sudjelovao u njemu. Stoga je sud drugog stupnja pravilno, na temelju utvrđenih činjenica, zaključio kako u konkretnom slučaju treba dati prednost načelu zaštite povjerenja u zemljišne knjige i omogućiti 1. tuženiku namirenje osiguranog potraživanja.

 

Svoj zaključak pravilno, jasno i detaljno je sud drugog stupnja obrazložio navodeći relevantne činjenice i razloge na temelju kojih je ocijenio savjesnost odnosno nesavjesnost svih sudionika predmetnog spornog odnosa.

 

Odlučujući na ovaj način sud drugog stupnja je pravilno razriješio pitanje konkurencije općeg načela prava (prema kojemu nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima), načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige (prema kojemu se za poštenu treću osobu smatra istinitim ono što je upisano u zemljišne knjige i druge javne upisnike) i načela ravnopravnosti bračnih drugova u pogledu stjecanja i raspolaganja zajedničkom imovinom.

 

Naime, zakonom zajamčena zaštita trećih osoba u skladu s načelom povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige nije apsolutna, već je uvjetovana (sukladno gore citiranoj odluci Ustavnog suda) okolnostima svakog konkretnog slučaja, odnosno savjesnošću i dobrom vjerom svih sudionika određenog pravnog posla (uključujući i bračnog druga koji eventualno nije sudjelovao u njemu) kojima se štiti drugo načelo - ravnopravnosti bračnih drugova u pogledu stjecanja i raspolaganja zajedničkom imovinom.

 

Kada iz činjenica utvrđenih u konkretnom slučaju proizlazi savjesnost i dobra vjera, odnosno poštenje treće osobe (stjecatelja prava na dijelu zajedničke imovine), te s druge strane nesavjesnost bračnog druga koji nije sudjelovao u tom pravnom poslu, pravilno je prednost dati savjesnom stjecatelju i načelu povjerenja u zemljišne knjige.

 

Nadalje, pravilno je sud drugog stupnja primijenio odredbu članka 102. OZ koja govori o zaštiti prava kupca, a istom je propisano da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječe na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama članka 101. ovog Zakona. Odredbom članka 101. stavak 1. OZ propisano je da će u rješenju o dosudi nekretnine sud odrediti da se nakon pravomoćnosti tog rješenja i nakon što kupac položi kupovninu u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini te da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju njezinom prodajom.

 

S obzirom na navedeno i s obzirom da je tužba za proglašenje ovrhe nedopuštenom podnesena nakon što je rješenje o dosudi postalo pravomoćno i nakon što je treća osoba upisana kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi, tužiteljica ne može ishoditi promjenu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, upravo zbog zaštite prava kupca koji je nekretninu kupio u ovršnom postupku, bez obzira što se još uvijek vodi postupak radi predaje nekretnine u posjed.

 

Stoga je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 393. ZPP.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Renata Šantek, v.r.