-   -              Poslovni broj: 8 UsIpn-21/20-8

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Lidije Kraljević, u upravnom sporu tužitelja T. Đ. iz S., D. r. …, zastupanog po opunomoćeniku M. G., odvjetniku u S., S. …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 25. rujna 2020. godine u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i odsutnosti tuženika, 30. rujna 2020. godine,

 

                                                            

                                                           p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski  upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/40, URBROJ: 513-04-19-4 od 23. prosinca 2019. godine.

 

 

                                                            Obrazloženje

 

              U pravovremeno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-02/19-01/40, URBROJ: 513-04-19-4 od  23. prosinca 2019. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Split dana 07. rujna 2018. donio porezno rješenje kojim mu je utvrđeno povećanbje dohotka za 2015. godinu u iznosu od 70.489,53 kn te novoutvrđeni iznos dohotka od 186.397,18 kn; da se u obrazloženju ospoorenog rješenja navodi da je pregledom poslovnih knjiga (dokumentacije o nabavci hrane i pića) utvrđeno da je tužitelj tijekom 2015. godine nabavio robe za daljnju prodaju u iznosu od 124.750,00 kn, a da je  uvidom u kalkulacije utvrđeno da u poslovnim knjigama nije iskazao početno stanje zaliha na dan 01. siječnja 2015. godine kao ni stanje zaliha  na dana 31. prosinca 2015. godine. Isto tako da se navodi da tužitelj nije ustrojio porezne evidencije odnosno da tijekom 2015. godine nije vidio evidencije o nabavci i utrošku hrane i pića, te da je u postupku nadzora nije dostavio normative za isporuku hrane niti važeći cijenik. Istakao je da je iz predmetnog obrta istupio 31. siječnja 2016. godine i da je cijelokupnu imovinu prepustio ortaku kao i računalo kroz koje se vodilo cijelokupno poslovanje, koje računalo je prilikom adaptacije uništeno; da je važeći cijenik kao i normativ postojao i nalazio se u predmetnom računalu koje je uništeno, a da je naknadno zamjenjen novim; da je prilikom nadzora pronađen cijenik pića koji porezno tijelo nije uzelo u obzir. Naveo je da osporava način na koji je utvrđeno povećanje dohotka; da porezno tijelo pogrešno tumači članak 82. stavak 2. točka 2. Općeg poreznog zakona; da je netočna tvrdnja poreznog tijela da nije vodio poslovne knjige uredno, točno i pravodobno; da je porezno tijelo u svojoj evidenciji moglo lako provjeriti kroz fiskalizirane računekoji su uredno izdavani, da je PDV uredno podmiren; da je porezno tijelo trebalo prvo provjeriti i utvrditi sporne činjenicea tek nakon toga donositi zaključak, što porezno tijelo nije učinilo na navedeni način. Predložio je da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika i porezno rješenje.

Tuženik je odgovorio na tužbu, u kojoj navodi da smatra da ista nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu kao neosnovanu.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja, podnesena protiv rješenja  Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, KLASA:UP/I-471-02/18-01/226, URBROJ:513-07-17-18-01 od 07. rujna 2018. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđeno povećanje dohotka  za 2015. godinu u iznosu od 70.489,53 kn, te novoutvrđeni iznos dohotka od 186.397,18 kn, te mu je naloženo da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje dohotka a određen mu je rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti.

Na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 19. lipnja 2020. godine nije pristupio tuženik, iako uredno pozvan, a izostanak nije opravdao, pa kako nije bilo razloga za odgodu ročište je održano u odsutnosti istoga. Zamjenica opunomoćenika tužitelja iskazala je da ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva a u spis predala podnesak, te je popisala trošak sastava tužbe, sastava podneska te pristupa na raspravu, za svaku radnju u iznosu od po 2.500,00 kn uvećano za PDV-a.

U podnesku predanim na ročištu tužitelj je u bitnom ostao kod tužbenih navoda. Istakao je prigovor promašene pasivne legitimacije, te se poziva na odredbe članka 29., 33. i 30. stavak 1. Općeg poreznog zakona koji je važio u sporno vrijeme. Naveo je da je iz obrta „Z.“ istupio dana 31. siječnja 2016. godine a da je ortak N. L. u navedeni obrt pristupila dana 15. siječnja 2016. godine; da nakon 31. siječnja 2016. godine on nije bio ortak u predmetnom obrtu, te da je svu knjigovodstvenu i ostalu dokumentaciju predao slijednici N. L., koja je preuzela vođenje obrta; da je prijenosom gospodarske cijeline odnosno vlasništva obrta obveza čuvanja poslovnih knjiga i evidencija bila isključivo na slijedniku obrta N. L. pa da je porezne obveze navedene u poreznom rješenju trebalo utvrditi njoj kao poreznom jamcu. Naveo je da je predmetni obrt naknadno vršio plaćanja kaja porezno tijelo nije priznalo. Naveo je da je nastupila relativna zastara.

Sud je odbio prijedlog da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje ocijenivši da je isto nepotrebno i da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze može donijeti pravilna i zakonota odluka bez provođenja vještačenja, posebno što je nadzorom utvrđeno da poslovna dokumantacija te ostale propisane evidencije nisu vođene sukladno propisima pa provođenje vještačenja se čini nepotrebnim, kao i saslušanje svjedoka, obzirom da se činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju prvenstveno temeljem knjigovodstvene i ostale poslovne dokumentacije, evidencija koje se sukladno propisima obvezno vode, potpuno, točno, pravodobno i uredno.

U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje tuženika, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis, te spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je prvostupanjskim rješenjem tužitelju zakonito utvrđeno povećanje dohotka za 2015. godinu za 70.489,53 kn i novoutvrđeni iznos dohotka od 186.397,18 kn.

Prema stanju spis proizlazi da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Split obavilo porezni nadzor o čemu je sastavilo Zapisnik od dana 07. veljače 2018. godine, protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor kojeg porezno tijelo nije prihvatilo već je donilo porezno rješenje.

Poreznim nadzorom pregledom raspoložive poslovne dokumentacije utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2015. godine nabavio robe za daljnju prodaju u iznosu od 124.750,00 što je iskazao u Knizi primitaka i izdataka (KPI), te da uposlovnim knjigama nije iskazao početno stanje zaliha na dan 01. siječnja 2015. godine kao ni stanje zaliha n dana 31. prosinca 2015. godine. Nadzorom je utvrđeno da tužitelj nije ustrojio porezne evidencije odnosno da tijekom 2015. godine nije vodio evidencije o nabavci i utrošku hrane i pića te da nije dostavio normative za isporuku hrane te važeći cijenik.

Usporedbom dostavljenih ulaznih računa iskazanih u poslovnim knjigama o nabavci pića utvrđeno je da he tužitelj tijekom 2015. godine nabavio pića koje podliježu porezu na potrošnju a uvidom u podatke ISPU u isporuke u kojima je iskazan promet od prodaje pića (koji pšodliježu porezu na potrošnju) te usporedbom sa cijenikom porezne obveznice N. L.,  utvrđeno da je tužitelj iskazao manjii promet od prodaje pića za 12% u odnosu na iskazane troškove.

Kako u postupku nadzora nije bilo moguće izvršiti kalkulaciju utroška hrane jer nisu dostavljeni normativi porezno tijelo je uzelo kao relevantan podatak za povećanje primitaka, povećanje primitaka od prodaje pića.

Slijedom navedenog porezno tijelo je utvrdilo da poslovanje nije uredno vođeno, sukladno zakonskim odredbama.

Prema stanju spisa proizlazi da  predmetni obrt „Z.“, S., Z.-F. … počeo poslovati dana 25. svibnja 2014. godine i da je poslovao do 16. listopada 2017. godine.

Tužitelj je je bio vlasnik predmetnog obrta u 2015. godini koja je bila predmet poreznog nadzora, a N. L., je pristupila u ortaško vođenje predmetnog obrta dana 15. siječnja 2016. godine, dok je tužitelj iz vođenja obrta istupio dana 31. siječnja 2016. godine.

Člankom 54. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 73/13, dalje:OPZ-a), je propisano da su porezni obveznici dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza.

Člankom 55. OPZ-a propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događanja.

Člankom 56. stavak 1-3 OPZ-a je propisano da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno, da primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno, da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, kao i da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme  njezina  sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

Kako je utvrđeno da tužitelj poslovna knjiženja i druga evidentiranja nije obavljao potpuno, točno, pravodobno i uredno (sukladno odredbama članka 56. stavak 1. OPZ-a) stekli su se uvjeti da se porezna osnovica utvrdi procijenom, sukladno članku 82. stavak 1. i 2.  OPZ-a.

Kako je nadzorom poslovanja u 2015. godini nesporno  utvrđeno da nije u poslovnim knjigama iskazano stanje zaliha na početku i kraju 2015. godiine, te da nije bilo normativa o isporuci hrane i važećeg cijenika, jasno proizlazi da se poslovanje nije vodilo sukladno zakonskim odredbama.

Odredbama članka 82. stavak 1. i 2. OPZ-a, između ostalog, je propisano da će porezno tijelo procijeniti poreznu osnovicu ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditiprema zakonima, ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom.

Dakle, porezno tijelo mora procijeniti poreznu osnovicu  u svim slučajevima iz stavka 2. (svakako ako poreznu osnovicu ne može utvrditi na temelju poslovnih knjiga i evidencija poreznog obveznika), a na način iz stavka 3. Zakona, pri čemu je slobodno u izboru metode i mjerila glede procjene.

Prema članku 82. stavak 3. OPZ-a pri utvrđivanju porezne osnovice procjenom, porezno tijelo polazi od: 1. raspoložive uredne poslovne dokumentacije, ako ona postoji, a nije proknjižena, 2. raspoložive uredne poslovne dokumentacije o poslovanju u određenom razdoblju kraćem od razdoblja oporezivanja (dnevnim, tjednim ili mjesečnim primicima) tako da se na temelju podataka  o tom dijelu poslovanja procijeni porezna osnovica određenog razdoblja, 3. podataka i činjenica o ostvarenim primicima (dnevnim, tjednim ili mjesečnim) utvrđenih očevidom ili poreznim nadzorom, tako da se na temelju tih podataka procijeni porezna osnovica određenog razdoblja, 4. usporedba iskazanih primitaka s primicima drugih poreznih obveznika koji obavljaju istu djelatnost na istoj ili sličnoj lokaciji ili usporedbe s prosječnim primitkom  više poreznih obveznika i dr.

Slijedom navedenog sud zaključuje da je porezno tijelo s obzirom na zatečeno stanje   (da poslovanja obrta nije vođeni sukladno zakonskim odredbama), odnosno da nisu u skladu s propisima vođenje sve propisane evidencije, temeljem čega bi se moglo ispitati pravilnost poslovanja, porezno tijelo je koristeći svoje ovlasti iz članka 82. OPZ-a, pravilno provelo postupak procijene radi utvrđivanja  visine zakupa, te pravilno utvrdilo poreznu osnovicu, dok tužitelj ničim ne dokazuje suprotno u smislu odredbi članku 78.OPZ-a,

U vezi sa navedenim istaći je da metoda procijene koju je porezno tijelo ovlašteno koristiti sukladno članku 82. OPZ-a, nije egzaktna metoda, ali je zakonom dozvoljena i u konkretnoj situaciji prihvatljiva, budući da tužitelj poslovnu dokumentaciju i druge evidencije nije vodio prema propisima, iako je trebao. Kod procijene porezno tijelo samostalno određuje metodu i način-mjerila za procjenu.

Ne posjedovanje dokumentacije odnosno gubitak (kompjutora i normativa)  ne oslobađaju  titelja za čuvanje poslovnih knjiga i evidencija, budući da je propisima određeno koliko vremena se treba čuvati poslovna dokumentacija. Porezni obveznik se sam  treba brinuti na koji nasigurniji način da sačuva (zaštiti) poslovnu dokumantaciju, a na obvezu čuvanja poslovne dokumentacije ne utječe činjenica prestanka obrta ili istupanje iz obrta.

Prigovor nastupa relativne zastare je paušalan budući da isti prigovor nije pojašnjen niti je navedeno zašto bi nastupila relativna zastastara.

Kako se radi o porezu na dohodak za 2015. godinu zastara prava na utvrđivanje je počela teći istekom 2016 godine odnosno 01. siječnja 2017. godine. Porezno tijelo je poduzimalo radnje i to: porezni nadzor koji je započeo dostavljanjem tužitelju  Obavijesti o poreznom nadzoru dana 05. prosinca 2017. godine te nastavljeno sastavljanjem Zapisnika od dana 07. veljače 2018. godine, poreznog rješenja dana 07. rujna 2018. godine, kao i osporenog rješenja od 23. prosinca 2019. godine, te je vidljivo je da između pojedinih poduzetih radnji nije protekao rok od 3 godine, propisan člankom 94. OPZ-a.

Pozivanje na odredbe članka 29. 33. i 30. OPZ-a s namjerom da bi se odgovornost za poslovanje obrta u 2015. godini prenijelo na preuzimateljicu obrta N. L. koja je ušla u obrt 15. siječnja 2016. godine nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke, jer sve i da su ispunjeni uvjeti iz navedenih odredbi, to ne isključuje odgovornost tužitelja kao voditelja obrta u nadziranoj 2015. godini, za uredno poslovanje, tj poslovanje sukladno poreznim propisima.

Slijedom navedenog sud ocijenjuje da je tužitelju osnovano i pravilno utvrđena porezna  obveza te da je osporeno rješenje zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

 

 

                                                U Splitu 30. rujna 2020. godine

                                                                                                                 S U D A C

 

                                                                               Studenko Vuleta, v. r.