1

Broj: Jž-1541/2020

                                        

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.R., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbama okrivljenika i njegovog oca Z.R., podnesenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Slunju od 10. rujna 2020., broj: Pp J-537/2020-11, u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2020.,

p r e s u d i o    j e

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. I.R. i prihvaćanjem žalbe okrivljenikovog oca Z.R., preinačuje se pobijana presuda u odluci o prekršajnopravnim sankcijama na način da se okrivljeniku, za prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe, izriče kazna zatvora u trajanju 20 (dvadeset) dana, u koju se, na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), uračunava lišenje slobode od uhićenja 6. rujna 2020. pa do isteka zadržavanja produljenog rješenjem prvostupanjskog suda od 10. rujna 2020. broj Pp J-537/2020-12.

 

              II. U ostalom dijelu, odbija se žalba okr. I.R. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

III. Na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona, okr. I.R. se oslobađa obveze da naknadi troškove žalbenog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom od 10. rujna 2020., broj: Pp J-537/2020-11, Općinski suda u Karlovcu, Stalna služba u Slunju proglasio je krivim okr. I.R. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 90 dana, u koju je uračunato lišenje slobode od 6. rujna 2020. pa do isteka zadržavanja.

 

Istom presudom, na temelju čl. 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva, iz kuće na adresi XX, u trajanju šest mjeseci, a, na temelju čl. 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena mu je zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu ne duljem od jedne godine u specijalnoj bolnici za psihijatriju u kojoj će se provesti bolničko liječenje.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 250,00 kuna.

 

              Protiv te presude, žalbe su podnijeli okr. I.R. i njegov otac Z.R. (koji je žalbu podnio kao oštećenik i kao otac okrivljenika). Okrivljenik žalbu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnim sankcijama, a njegov otac samo zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama i to obojica samo u odnosu na izrečenu kaznu zatvora i zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Predlažu da se žalbe prihvate.

 

              Žalba okr. I.R. je djelomično osnovana, a žalba njegovog oca Z.R. je osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da oca nije fizički napao, da se samo branio od njegovog verbalnog nasrtaja, da je bio alkoholiziran i možda malo glasniji ali da mu nije bio cilj činiti tjelesno nasilje nad bilo kime.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao svjedoku Z.R., koji je okrivljenikovo ponašanje opisao upravo onako kako ga je teretila optužba i kako ga je prvostupanjski sud proglasio krivim. Naime, navedeni svjedok je iskazivao detaljno i neproturječno, kategorički je ostao kod svog iskaza i prilikom suočenja, a dodatnu uvjerljivost njegovog iskaza potvrđuje i činjenica da je potpuno identično iskazivao i prilikom ispitivanja u PP Ogulin. Osim toga, u spisu doista nema podataka koji bi ukazivali na motiv i zainteresiranost oca okrivljenika da svjedoči protiv svog sina.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi kojima žalitelji ističu da je okr. I.R. trebalo izreći samo zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti, jer ni Prekršajnim zakonom, a ni Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji nije propisana mogućnost samostalnog izricanja te zaštitne mjere. Upravo suprotno proizlazi iz odredbe čl. 53. st. 2. Prekršajnog zakona, koja propisuje da se zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može izreći uz novčanu kaznu, kaznu zatvora, maloljetničkog zatvora i uvjetnu osudu. Dakle, čl. 53. st. 2. Prekršajnog zakona izričito je navedeno da se zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ne može izreći samostalno.

 

Međutim, u pravu su žalitelji kada se žale zbog odluke o izrečenoj kazni zatvora. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je okrivljeniku, kao otegotno, cijenio okolnost dosadašnje osuđivanosti presudama Općinskog suda u Karlovcu broj Pp J-956/2019 i 14 Pp J-465/17. Radi se o presudama koje su naznačene u činjeničnom opisu pobijane presude kao kvalifikatorna okolnost djela za koji je okrivljenik proglašen krivim pobijanom presudom. Po stanovištu ovog suda, pravomoćne presude kojima je okrivljenik do sada osuđivan zbog prekršaja nasilja u obitelji, a koje su navedene u činjeničnom opisu prekršaja, ne mogu biti cijenjene kao otegotna okolnost kod odlučivanja o prekršajnopravnoj sankciji, jer upravo činjenica da su iste navedene u činjeničnom opisu prekršaja znači da predstavljaju biće prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, a koje okolnosti je zakonodavac već cijenio kroz propisanu visinu kazne za to djelo. Iz navedenog razloga, okolnost koja čini biće prekršaja nije dopušteno ponovno cijeniti kao otegotnu kod odmjeravanja kazne.

 

Međutim, iz spisu priložene Potvrde Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za kazneno pravo i probaciju, Odjela za prekršajne evidencije (list 22 spisa), proizlazi da je okrivljenik, osim odluka koje su navedene u činjeničnom opisu prekršaja, pravomoćno proglašen krivim za prekršaj iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i presudom Prekršajnog suda u Karlovcu broj Pp J-628/18, pravomoćnom 4. listopada 2018., pa se, dakle, nedvojbeno radi o specijalnom povratniku. Osim te presude, kojom je okrivljenik proglašen krivim za prekršaj iz čl. 22. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prema navedenoj Potvrdi proizlazi da je okrivljenik i počinitelj prekršaja po Zakonu o osobnoj iskaznici, Zakonu o sigurnosti prometa na cestama te Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, a koja okolnost, iako se ne radi o istim, a ni o istovrsnim prekršajima za koji je proglašen krivim u ovom postupku, ipak daju sliku o okrivljeniku kao osobi koja učestalo čini protupravne radnje.

 

Iz gore navedenih razloga, ovaj sud smatra da je okrivljeniku potrebno izreći kaznu zatvora, kao težu vrstu kazne propisane za inkriminirani prekršaj, ali u kraćem trajanju nego li ju je odmjerio prvostupanjski sud. Pritom je ovaj sud imao na umu i činjenicu da je, prema podacima u spisu, kao i navodima obje žalbe, okrivljenikovo konzumiranje alkohola glavni razlog koji poticajno djeluje na činjenje prekršaja, zbog čega ovaj sud smatra da je, za sada, naglasak potrebno staviti na liječenje okrivljenika, a ne na duljinu kazne zatvora.

 

Slijedom navedenog, okrivljeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju 20 dana, koja je, po ocjeni ovog suda, primjerena kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Odlučujući o troškovima prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, ovaj sud je okrivljenika oslobodio obveze naknade istih, jer iz podataka u spisu proizlazi da je slabog imovnog stanja te da ima zdravstvenih problema s konzumiranjem alkohola, zbog čega bi, po ocjeni ovog suda, plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Stoga je, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 4 ovjerena prijepisa za spis, oba žalitelja i tužitelja.