1

Broj: Jž-1476/2020

 

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.N. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okr. B.V., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 27. srpnja 2020., broj: 72. Pp J-680/2020-7, u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              I. Odbija se žalba okr. B.V. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. B.V. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.             

 

                                                              Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Osijeku od 27. srpnja 2020., broj: 72. Pp J-680/2020-7, okr. I.N. je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je izrečena kazna zatvora u trajanju 30 dana i, na temelju čl. 44. Prekršajnog zakona, primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenica u roku od jedne godine ne počini jedan ili više prekršaja za koje joj je izrečena ista ili teža kazna od izrečene ovom uvjetnom osudom. U slučaju opoziva uvjetne osude, okrivljenici će se u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme lišenja slobode 27. srpnja 2020. kao jedan dan zatvora.

 

Istom presudom, proglašen je krivim i okr. B.V. da je, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, u koju se lišenje slobode 27. srpnja 2020. uračunava kao 300,00 kuna pa je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 2.700,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne.

 

Istom presudom, okr. I.N. i okr. B.V. je, na temelju čl. 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena zaštitna mjera udaljenja iz stana na adresi u XX, u vremenu od dva mjeseca, u koju će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza. Također, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljenima je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja osobi izloženoj nasilju – djetetu L.V., rođenom 5. lipnja 2018., s adresom stanovanja u XX, na bilo kojem mjestu na području Republike Hrvatske, na udaljenosti manjoj od 20 metara, kao i zabrane uznemiravanja istog oštećenika, sve u vremenskom trajanju od dva mjeseca, u koju će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da se oboje okrivljenih oslobađaju obveze naknade istih.

 

Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okr. B.V. osobno, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponosno suđenje i odluku.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je „pobijana presuda nerazumljiva, jer u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nisu u skladu s dokazima provedenim u postupku, obzirom da prvostupanjski sud uopće u obrazloženju ne navodi da bi iz okr. obrane bilo utvrđeno da je ovaj postupio na način kako mu je to stavljeno na teret optužnim aktom, …. pa stoga postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i neposredno utvrđenih činjenica u postupku, slijedom čega su i dani razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i ne mogu se valjano ispitati“.

 

Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, žalitelj očigledno smatra da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Suprotno takvim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni i primjeni zaštitnih mjera. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda.

 

Kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okr. B.V. zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj prvo navodi tvrdnju da je postupao u nužnoj obrani (u cilju zaštite i obrane djeteta od nasilničkog ponašanja okr. I.N., radi otklanjanja njenog istodobnog protupravnog napada usmjerenog prema djetetu), a nakon toga tvrdi da je prvostupanjski sud pogriješio jer nije primijenio načelo in dubio pro reo, već je postupio suprotno tom načelu i dvojbu riješio odlukom nepovoljnijom za okrivljenika.

 

Takvi žalbeni navodi su, prije svega, proturječni sami sebi, jer okrivljenik prvo tvrdi da nema prekršaja jer je postupao u nužnoj obrani, a nakon toga tvrdi da je postojala dvojba o odlučnim činjenicama u vezi njegove prekršajne odgovornosti pa da je prvostupanjski sud propustio postupiti u skladu s načelom in dubio pro reo.

 

Neosnovana je žalbena tvrdnja da je žalitelj postupao u nužnoj obrani, u kom smislu je prvostupanjski sud pravilno i osnovano otklonio takvu obranu okrivljenika. Naime, upravo suprotno proizlazi iz iskaza svjedokinje V.V., danog u II PP Osijek, a koji iskaz je prvostupanjski sud osnovano smatrao vjerodostojnijim, nego iskaz koji je ova svjedokinja dala u prvostupanjskom postupku. Naime, ova svjedokinja je bila očevidac inkriminiranog događaja i ispitana istog dana odnosno neposredno nakon što se inkriminirani događaj dogodio, jasno je navela da je okr. B.V. udarce rukama po leđima i glavi okr. I.N .zadao nakon što je ona uspjela iz ruku okr. I.N. uzeti dijete, a okr. I.N. nastavila histerizirati. Dakle, potpuno je jasno da u trenutku kada okr. B.V. udara okr. I.N. nije bilo nikakvog njenog istodobnog protupravnog napada usmjerenog prema djetetu, jer se dijete nalazilo kod svjedokinje V.V. pa je jasno da okr. B.V. nije postupao u nužnoj obrani, kako to neosnovano tvrdi u žalbi.

 

Također, s obzirom na dinamiku događaja kako ju je opisala svjedokinja V.V. u iskazu danom u II PP Osijek, nema mjesta ni primjeni instituta in dubio pro preo, jer nije ostala dvojba ni u odnosu na jednu odlučnu činjenicu.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. B.V. nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, jer, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da su okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i više nego dostatno vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna.

 

Naime, prvostupanjski sud je, kao olakotne okolnosti, cijenio da je okr. B.V. prekršaj počinio u stanju emocionalne pobuđenosti izazvane strahom zbog djeteta i protupravnim postupanjem okr. I.N. kao i njegovo loše imovno stanje, dok otegotnih okolnosti nije utvrdio. Kod takvog stanja stvari, ocjena je ovog suda da je izrečena novčana kazna i više nego primjerena svim okolnostima koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, stupnju krivnje okrivljenika, pogibeljnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba naglasiti da je za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 7.000,00 kuna ili kazna zatvora od najmanje 45 dana pa izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna, predstavlja, prije svega, blažu vrstu kazne propisanu za ovaj prekršaj, a osim toga novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog minimuma. Pritom svakako nije zanemariva i činjenica da je okrivljeniku određen gotovo najdulji zakonom propisan rok plaćanja novčane kazne, što će mu zasigurno olakšati plaćanje iste.

 

Stoga, imajući na umu sve prethodno navedeno, kao i činjenicu da su kod ovog prekršaja značajno izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, ovaj sud smatra da nema osnove za izricanje blaže novčane kazne.

 

Također, ovaj sud je, na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer se okrivljenik u tom dijelu nije žalio, ispitao i zaštitne mjere iz čl. 16. i 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koje su mu izrečene. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao obje zaštitne mjere, jer je, u konkretnom slučaju, primjena istih nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji su predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečenih zaštitnih mjera od dva mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, a naročito podatak da je djelatnica Centra za socijalnu skrb u Osijeku usmenim rješenjem odredila žurnu mjeru izdvajanja djeteta od oba roditelja te da će se inicirati izvanparnični postupak u kojem će se odlučiti hoće li se dijete povjeriti ustanovi ili određenoj osobi na brigu i skrb, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 4 ovjerena prijepisa za spis, žalitelja, CSS i tužitelja.