- 1 -              Rev 1569/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1569/2017-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. D. iz Z., OIB: ... , protiv tuženika V. M. iz V., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-10082/15-2 od 6. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P-2422/15-6 od 17. srpnja 2015., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-10082/15-2 od 6. prosinca 2016. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P-2422/15-6 od 17. srpnja 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena ja žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku platiti tužiteljici 71.297,17 kn, u roku od 15 dana, a ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 2.120,00 kn. Također je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže revizijskom sudu preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora je 71.297,17 kn, a drugostupanjska presuda pobija se u cijelosti. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 200.000,00 kn - čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa – čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP – čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (odredba st. 3. istog članka).

 

U podnesenoj reviziji tuženik je naznačio više pravnih pitanja koja se svode na pitanje mogućnosti (kondemnatornom) presudom nalaganja nasljedniku isplatiti vjerovniku određeni novčani iznos u slučaju kada je u povodu zahtjeva vjerovnika došlo do odvajanja ostavinske imovine.

 

Pritom se poziva na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1839/15-3 od 22. rujna 2016. u kojoj je u parničnom predmetu koji se vodi u povodu tužbe drugog vjerovnika sada pok. supruge tuženika u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji o takvom pitanju zauzeto suprotno pravno shvaćanje.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu zbog ogluhe samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog koje je podnesena i koje je u njoj naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Revizijski sud je, s obzirom na razloge navedene u reviziji zbog kojih tuženik naznačena pitanja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, podnesenu reviziju ocijenio dopuštenom.

 

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice kao vjerovnika prema tuženiku kao nasljedniku za isplatu iznosa 71.297,17 kn koji iznos je kao jamac sada pok. supruge tuženika isplatila bankama prema različitim ugovorima o kreditima.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je da je u ostavinskom postupku iza pok. M. M. (preminule 5. siječnja 2008.), rješenjem Općinskog suda u Sesvetama posl. broj O-1354/13 od 22. travnja 2014. određeno odvajanje nekretnina pobliže opisanih u tom rješenju od ostavinske imovine ostaviteljice (toč. I izreke rješenja), radi osiguranja novčanih tražbina vjerovnika koji su raspolagali ovršnom ispravom (navedenih u toč. II. izreke rješenja) određena je privremena mjera zabranom ovdje tuženiku kao nasljedniku iza pok. M. M., otuđenja ili opterećenja nekretnina navedenih u toč. I. izreke rješenja te je određena zabilježba navedenog rješenja u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnom odjelu toga suda, dok su vjerovnici, među kojima je i ovdje tužiteljica, upućeni pokrenuti parnicu radi ostvarenja svojih tražbina (toč. VI. izreke rješenja).

 

Odvajanje ostavine regulirano je odredbama čl. 140. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03 i 35/05, dalje: ZN), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Prema odredbi čl. 140. st. 1. ZN ostaviteljevi vjerovnici mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljedstva da se ostavina odvoji od imovine nasljednika, ako učine vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoju obvezu. Odredbom st. 2. toga članka propisano je da u tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima ostavine, niti se njegovi vjerovnici mogu iz njih naplatiti, dok se ne naplate vjerovnici koju su zahtijevali odvajanje, a prema odredbi st. 3. istoga članka ostaviteljevi vjerovnici koju su zahtijevali to odvajanje mogu naplatiti svoje tražbine samo iz sredstava ostavine.

 

Ako vjerovnik koji je zahtijevao odvajanje nema ovršnu ispravu ili ako već prije nije pokrenuo postupak radi ostvarenja svoje tražbine, dužan je pokrenuti postupak radi ostvarenja tražbine u roku koji mu sud odredi rješenjem o odvajanju ostavine (čl. 140. st. 6. ZN).

 

Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da pravo na odvajanje ostavine od imovine nasljednika ima svaki vjerovnik kojemu prijeti opasnost da neće moći od ostaviteljevih nasljednika namiriti tražbinu koju je imao protiv ostavitelja, budući da će mu konkurirati nasljednikovi vjerovnici sa svojim tražbinama protiv nasljednika. Takvo pravo ostvaruju u ostavinskom postupku, a da bi sud takvom zahtjevu mogao udovoljiti vjerovnik mora učiniti barem vjerojatnim da ima tražbinu prema ostavitelju i da postoji opasnost da bez tog odvajanja ne bi svoju tražbinu mogao ostvariti, Pritom će sud, ako je riječ o vjerovniku koji nema ovršnu ispravu, niti je pokrenuo postupak radi ostvarenja svoje tražbine prema ostavitelju, vjerovnika uputiti da u određenom roku pokrene postupak radi ostvarenja svoje tražbine.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je rješenjem donesenim u ostavinskom postupku, a budući da je učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema ostaviteljici te nije raspolagala ovršnom ispravom, upućena pokrenuti parnični postupak radi ostvarenja svoje tražbine.

 

Sporno je, međutim, s obzirom na pravomoćno rješenje o odvajanju ostavine od imovine nasljednika (ovdje tuženika), je li dopušteno ostvarenje takve tražbine u parničnom postupku zahtijevati kondemnatornim zahtjevom na isplatu protiv tuženika kao nasljednika, odnosno može li sud u povodu takvog zahtjeva donijeti kondemnatornu presudu kojom će naložiti nasljedniku (ovdje tuženiku) isplatu određenog iznosa tužiteljici.

 

Nižestupanjski sudovi su postavljeni kondemnatorni zahtjev tužiteljice prema tuženiku ocijenili osnovanim te su donijeli kondemnatornu presudu kojom su naložili tuženiku kao nasljedniku isplatiti tužiteljici iznos 71.297,17 kn, polazeći od toga kako su neosnovani navodi tuženika da uslijed odvajanja ostavine od imovine nasljednika, prema odredbi čl. 140. st. 1. ZN, nije naslijedio ništa te da odvajanjem ostavine imovina koju je nasljednik naslijedio u trenutku smrti ostavitelja i dalje ostaje nasljednikova imovina ali je nasljedniku zabranjeno raspolaganje stvarima i pravima iz ostavine, sve dok se iz odvojene ostavine ne naplate vjerovnici koji su zahtijevali odvajanje, kao i da je svrha instituta odvajanja osiguranje ostaviteljevih vjerovnika, koji u trenutku ostaviteljeve smrti stupaju u pravnu poziciju vjerovnika prema ostaviteljevom nasljedniku, da će nakon smrti ostavitelja svoju tražbinu namiriti iz ostavine, odnosno da nasljednik neće raspolagati naslijeđenom imovinom i na taj način onemogućiti ostaviteljeve vjerovnike u namirenju svojih tražbina. Pritom je također navedeno kako prema odredbi čl. 139. st. 3. ZN nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine (u trenutku ostaviteljeve smrti), s time da na visinu i vrijednost naslijeđene imovine i ostaviteljevih dugova sud pazi samo  na prigovor nasljednika.

 

Prije svega treba reći da, imajući na umu odredbe čl. 140. ZN, u slučaju odvajanja ostavine od imovine nasljednika, sve dok traje ta odvojenost, nasljednikova odgovornost za ostaviteljeve dugove se mijenja te vjerovnici ostavitelja koji su tražili odvajanje, oni svoje tražbine protiv ostavitelja mogu namirivati samo iz odvojene ostavine, odnosno iz ostaviteljevih stvari i imovinskih prava, a nasljednik im za te tražbine odgovara samo odvojenom ostavinom, u skladu s odredbom čl. 140. st. 3. ZN.

 

Prema ocjeni revizijskog suda, u skladu s odredbom čl. 140. st. 3. ZN, potraživanja vjerovnika koji su tražili odvajanje, namiruju se samo iz ostavinske imovine koja je odvojena od imovine nasljednika, slijedom čega takav vjerovnik ne bi mogao u parničnom postupku protiv nasljednika ishoditi kondemnatornu presudu kojom bi nasljedniku bilo naloženo isplatiti vjerovniku određeni novčani iznos, odnosno ishoditi ovršnu ispravu na temelju koje bi svoje potraživanje mogao namirivati iz preostale imovine nasljednika, različite od naslijeđene. Vjerovnik koji je tražio odvajanje ostavine od imovine nasljednika, a imajući na umu odredbu čl. 140. st. 3. ZN, mogao bi tražiti samo utvrđenje određenog potraživanja prema ostavini ostavitelja te da se nasljedniku naloži trpljenje namirenja takvog potraživanja iz ostavinske imovine ostavitelja.

 

Nižestupanjski sudovi, međutim, prihvaćajući postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku kao nasljedniku, te obrazlažući svoje odluke u odnosu na odvajanje ostavine primjenom odredaba čl. 140. st. 1. i 2. ZN, nisu dali razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na odredbu čl. 140. st. 3. ZN kojom je propisano iz koje imovine se namiruju vjerovnici koji su tražili odvajanje ostavine, odnosno tužiteljica u konkretnom slučaju.

 

Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda, u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja donesene odluke čini nepravilnima i nezakonitima.

 

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 394. st. 4. ZPP, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud, imajući na umu pravno shvaćanje iz ove odluke o tužbenom zahtjevu donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

 

Odluka o troškovima revizijsko postupka donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.