1                       Poslovni broj: 5 UsI-653/2019-19

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 5 UsI-653/2019-19

 

 

 

     U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužiteljice B. A. iz K., Republika Slovenija, koju zastupa opunomoćenik V. B., odvjetnik u O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba B. B., radi priznanja prava na razmjerni dio invalidske mirovine, 30. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/18-03/05223478481, URBROJ: 341-99-06/2-18-2451 od 15. travnja 2019.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u izreci presude, odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, KLASA: UP/I-141-02/17-03/05223478481, URBROJ: 341-12-06/2-17-41317 od 05. ožujka 2018.

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za priznanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine.

Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika. Smatra da je njezino zdravstveno stanje takvo da udovoljava zakonskim uvjetima iz članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 157/13., 151/14. 33/15., 93/15., 120/16., 18/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18. i 115/18., dalje u tekstu ZOMO) za priznanje prava na invalidsku mirovinu te predlaže vještačenje po sudskom vještaku na navedene okolnosti. Pri tome naglašava da joj je u Republici Sloveniji priznato pravo na invalidsku mirovinu na temelju medicinske dokumentacije koju vještaci u Republici Hrvatskoj smatraju nedostatnom za priznanje traženog prava. Tumačenjem tuženika, smatra tužiteljica, stavljena je u neravnopravan položaj sa ostalim osobama sličnog zdravstvenog statusa, budući da se kod svih bolesnika i nakon „dovršetka“ liječenja i medicinske obrade i nadalje primjenjuju razne terapije i dijagnostički postupci koji uz redovno praćenje zdravstvenog stanja mogu dovesti do poboljšanja ili pogoršanja. Stoga drži neutemeljenim navode da se u njenom slučaju ne može utvrditi postajanje deficita radnih sposobnosti jer liječenje i medicinska obrada još nisu završeni. Predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi navodima tužiteljice naglašavajući da je osporavano rješenje doneseno na temelju stručnog vještačenja vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koje je provedeno u skladu s Uredbom o metodologijama vještačenja u mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 67/17. i 56/18., dalje u tekstu Uredba). Vještačenjem je utvrđeno da kod tužiteljice ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti kako je to propisano u članku 39. ZOMO. Stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Tijekom postupka Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju priloženu spisu upravnog spora i spisu upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu te je proveo medicinsko vještačenje po sudskoj vještakinji prim. dr. sc. M. Z., specijalisti medicine rada.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je po zahtjevu tužiteljice od 21. ožujka 2016. radi priznanja prava na razmjerni dio invalidske mirovine.

Prema članku 39. ZOMO-a smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima (stavak 1.). Preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima (stavak 2.). Djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima (stavak 3.). Potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti (stavak 4.). Uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti su bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest (stavak 5.).

U upravnom postupku odlučne medicinske činjenice iz članka 39. ZOMO-a utvrđene su na temelju dvaju vještačenja (prvostupanjsko 23. siječnja 2018. i drugostupanjsko 09. travnja 2019.) koja prileže spisu. Konačni je zaključak provedenih vještačenja da zdravstvena stanja kod tužiteljice odnosno anatomsko-funkcionalna oštećenja organa i organskih sustava, kao i medicinske kontraindikacije koja ta oštećenja uzrokuju, nisu u koliziji sa opisom poslova koje je obavljala (komercijalist, knjigovođa), pa ne dovode do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti do djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.

Sud je u upravnom sporu usvojio dokazni prijedlog tužiteljice i izveo dokaz medicinskim vještačenjem po sudskoj vještakinji prim. dr. sc. M. Z., specijalisti medicine rada.

Naime, provođenje vještačenja u upravnom sporu po neovisnom i nepristranom sudskom vještaku potrebno zbog ostvarivanja procesnih načela ravnopravnosti stranaka i jednakosti oružja kao sastavnih elemenata prava na pošteno suđenje, kako ta načela u svojoj praksi definiraju Ustavni sud Republike Hrvatske u primjeni članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/90., 135/97., 113/20., 28/01., 76/10., 5/14.) i Europski sud za ljudska prava u primjeni članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.), npr. presuda u predmetu Placi protiv Italije br. 48754/11 od 21. siječnja 2014. Kada tužitelj u upravnom sporu osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku, u konkretnom slučaju pravilnost ocjene radne sposobnosti, jedino dokazno sredstvo kojim tužitelj može učinkovito dokazati svoje navode jest provođenje vještačenja od strane neovisnog sudskog vještaka. Stoga bi bez omogućavanja tužitelju izvođenja dokaza vještačenjem (za koji predujmljuje trošak), sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti zajamčena člankom 19. stavkom 2. Ustava RH ostala samo na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi, imajući u vidu da je za utvrđivanje medicinski odlučnih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Valja još istaknuti da prema članku 33. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12.,152/14. i 94/16. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH i 29/17., dalje u tekstu ZUS) sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice (stavak 1.). Sud uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio (stavak 2.). Stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima (stavak 3.). Dokazi su isprave, saslušanje stranaka, iskaz svjedoka, mišljenje i nalaz vještaka, očevid i druga dokazna sredstva (stavak 4.). Sud izvodi dokaze prema pravilima kojima je uređeno dokazivanje u parničnom postupku (stavak 5.).

Sud je dao zadatak sudskoj vještakinji uzeti u obzir provedena vještačenja u upravnom postupku te prema medicinskoj dokumentaciji koja prileži spisu ocijeniti udovoljava li zdravstveno stanje tužiteljice definiciji iz prethodno citiranog članka 39. ZOMO-a. Zatraženo je od sudske vještakinje da svoj nalaz i mišljenje odgovarajuće obrazloži i sastavi na način propisan u glavi III. Uredbe koja se odnosi na postupak vještačenja radne sposobnosti u mirovinskom osiguranju odnosno da nalaz i mišljenje sadrži sve bitne dijelove iz obrasca RS koji je sastavni dio Uredbe. Pri tome je dana i uputa da se u obzir uzme medicinska dokumentacija nastala do 09. travnja 2019. odnosno do trenutka kada je provedeno drugostupanjsko vještačenje u upravnom postupku.

U svom nalazu i mišljenju od 14. lipnja 2020. sudska vještakinja ističe da je tužiteljica rođena…. godine u Republici Hrvatskoj te ima 7 godina i 3 mjeseca radnog staža na poslovima komercijalista. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji od 1992. godine liječi se od primarne adrenokortikalne insuficijencije nadomjesnom kortizonskom terapijom, a zbog prolaktinoma (tm hipofize) liječi se bromergonom. Na posljednjem dostupnom MR glave iz 2014. godine ne vidi se progresija prolaktinoma hipofize, a kontrolni preporučeni MR koji je tada preporučeno učiniti, za dvije do tri godine, nije priložen spisu te se ne može pratiti dinamika promjena na hipofizi. Uz navedenu supstitucijsku terapiju, povremeno korigiranu, dobro je uspostavljena funkcija koju ima nadbrubrežna žlijezda. Laboratorijski nalazi su u granicama referentnih vrijednosti. Nesporno je da je tužiteljica počevši od 2001. godine zbog mikroprolaktinoma liječena bromergonom, a kasnije i kortikosteroidima zbog insuficijencije osi hipofiza – nadbubrežna žlijezda i da je navedena terapija učinkovita te uz terapiju i trajno liječenje ove bolesti ne utječu na trajno smanjenje radne sposobnosti tužiteljice. Tužiteljica je u tri navrata zbog degenerativnih promjena operirala rotatornu manžetu; dva puta lijevo i jedanput desno. Zaostala je trajno oslabljena snaga desne ruke sa znacima sindroma subakromijalnog sraza, adukcija ruku moguća do horizontale, elevaciju ne izvodi. Kralježnica je primjereno oblikovana, svi pokreti su jako ograničeni, fleksija je bolna u kukovima, moguća do 90%, rotacije u kukovima su bolne, ali u terminalnim položajima. Grubi neurološki nalaz bez posebnosti. Ove trajne promjene na ramenu nisu u koliziji sa obavljanjem poslova komercijaliste, a kod akutizacije bolova dostupno je medikamentozno liječenje i fizikalna terapija. Ortoped 2011. godine opisuje bolnost u svih 18 fibromijalgičnih točaka (8 sprijeda i 10 straga na tijelu), ali pod terapijom propisuje fizikalnu terapiju, povremeno nesteroidne antireumatike i analgetike, zbog fibromijalgije nije preporučen psihijatrijski pregled zbog uvođenja u terapiju antidepresiva i inhibitora serotonina što je standard kod liječenja ove bolesti. U travnju 2016. godine endokrinolog na rutinskoj godišnjoj kontroli navodi da je tužiteljica „posve potonula tri zadnje godine, da zbog nedostatka radnika radi poslove tri radnika, dakle da je preopterećena i da je zbog stresa bilo prekomjerno doziranje hidrokortizona te da je bila i kod psihijatra“. Prvi zabilježeni pregled u kojem su navedeni psihički problemi, ali detaljno opisana klinička slika fibromijalgije učinjen je 11. ožujka 2016. kada je tužiteljica pregledana u hitnoj službi bolnice u Begunju. Razlog pregleda je kronični umor i loše raspoloženje, a tužila se na stresne okolnosti na radnom mjestu (u smislu mobinga i povećanja obujma posla uz smanjenje osoblja). Navedeno je tada da je zbog stresa došlo do posljedične eskalacije sindroma depresivnog poremećaja, ali i da se žalila na intenziviranje sindroma boli, umora i ukočenosti mišića, jake anksioznosti, impulzivnosti, razdražljivosti, smanjene tolerancije prema frustraciji, bespomoćnosti, tuge, dakle na simptome tipične za kombinaciju depresivnog raspoloženja i fibromijalgije. Na pregledu u psihijatrijskoj bolnici u Begunju 06. svibnja 2016. joj je tek propisana terapija antidepresivima i selektivnim inhibitorima serotonina koji se već niz godina daju kao uobičajena terapija kod liječenja fibromijalgije i depresivnog raspoloženja koje je najčešće dio kliničke slike te bolesti. Predložena je bila i hospitalizacija u navedenoj bolnici zbog navedenih tegoba, ali podataka o hospitalizaciji i učinku eventualno daljnjeg liječenja nema u spisu. Bitan uzrok zdravstvenih tegoba tužiteljice koji može utjecati na radnu sposobnost je fibromijalgija, koja je bolest trajnog karaktera, bez mogućnosti trajnog izlječenja ali sa mogućnošću bitnog poboljšanja multidisciplinarnim liječenjem. Kod tužiteljice koja je pregledana u nekoliko navrata utvrđena je bolnost svih 18 fibromijalgičnih točaka (prema protokolu za dg. bolest). Tužiteljica je niz godina liječena fizikalnom terapijom, povremeno analgeticima i nesteroidnim protuupalnim lijekovima, preporučeno je i plivanje. Tek su joj u svibnju 2016. u terapiju uvedeni i antidepresivi i inhibitor serotonina, preporučeno je povišenje doze nakon 14 dana. Radi se o lijekovima koji kod pojedinih osoba oboljelih od fibromijalgije, bitno smanjuju tegobe izazvane ovom bolešću. U spisu nema kontrolnih nalaza iz kojih bi bilo razvidno je li tužiteljica i koliko dugo trošila ove lijekove i je li postignut, i ako je, pozitivan učinak ovih lijekova na eventualno smanjenje tegoba tužiteljice. I endokrinolog u svibnju 2016. savjetuju nastavak intenzivnog liječenja kod psihijatra, o čemu nema daljnje dokumentacije. Sudski vještak napominje da su vještaci u Republici Sloveniji u cjelovitom medicinskom izvješću od 08. kolovoza 2017. naveli da „u posljednje vrijeme ima stalan osjećaj umora, pospanosti, teško se koncentrira. Ujutro prisutna ukočenost, teškoće zbog menstrualnih tegoba“. Po njima ne postoji mogućnost poboljšanja radne sposobnosti, a nisu se osvrnuli ni na propisanu terapiju fibromijalgije ni rezultate jednogodišnjeg liječenja, ako je bilo provođeno. Nasuprot ovom izvješću sudska vještakinja je mišljenja da je bez liječenja gore navedenim lijekovima koji su standard kod liječenja fibromijalgije i procjenom njihova učinka praćenjem zdravstvenog stanja, svaka ocjena radne sposobnosti preuranjena jer nije učinjeno liječenje prema svim mogućnostima. Bez toga se ne može zaključiti kakav bi bio učinak liječenja kod tužiteljice. Tek se potom može donijeti mišljenje, i koliko ako jest, navedeno zdravstveno stanje u koliziji sa poslovima koje je tužiteljica obavljala u Republici Hrvatskoj (komercijalist, knjigovođa).

Slijedom takvog nalaza sudska vještakinja zaključuje da kod tužiteljice ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti prema definiciji iz članka 39. ZOMO-a, budući da je potrebno daljnje liječenje tužiteljice, zbog mogućnosti bitnog poboljšanja zdravstvenog stanja liječenjem antidepresivima i inhibitorima serotonina te s tog aspekta liječenje nije završeno.

Tužiteljica je u podnesku od 06. srpnja 2020. istaknula primjedbe na dostavljeni pisani nalaz i mišljenje sudske vještakinje. Prigovara da specijalist medicine rada može adekvatno procijeniti njezinu radnu sposobnost te naglašava da njeno liječenje ove kompleksne bolesti traje 10 godina pa mišljenje sudske vještakinje o mogućem bitnom poboljšanju njezina zdravstvenog stanja nije stručno. 

U podnesku od 04. kolovoza 2020. tuženik nije imao primjedbe na dostavljeni pisani nalaz i mišljenje sudske vještakinje.

Na raspravi u ovom sporu sudska vještakinja je ostala kod navoda iz pisanog nalaza i mišljenja od 14. lipnja 2020. te u odnosu na prigovore tužiteljice istaknula da je specijalist medicine rada jedini specijalist koji Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju ima nakon položenog specijalističkog ispita kompetenciju najviše razine za ocjenu radne sposobnosti jer tijekom edukacije upravo uči kako ukrižati zahtjeve poslova koje radnik obavlja sa funkcionalnim oštećenjima ili drugim stanjima od kojih radnik privremeno ili trajno boluje. Stoga je specijalist medicine rada jedini, uz tijelo vještačenja prema ZOMO, koji može donijeti ocjenu radne sposobnosti.

Što se tiče prigovora da je u nalazu navedeno kako postoji mogućnost izlječenja, sudska vještakinja skreće pozornost na posljednji pasus na sedmoj stranici nalaza i mišljenja u kojem je jasno navedeno da je fibromijalgija bolest trajnog karaktera, ne može se u potpunosti izliječiti, ali postoje lijekovi koji su pokazali značajan učinak u poboljšanju tegoba pacijenta te prema podacima iz literature više od 60% svih oboljelih od fibromijalgije uz navedenu doživotnu terapiju mogu uspješno obavljati svoje poslove. U odnosu na bolest insuficijencije nadbrubrežne žlijezde sudska vještakinja navodi da se ta bolest liječi supstitucijom nedostatnih hormona što je kod tužiteljice godinama rađeno te se ovisno o simptomatologiji korigirala i doza lijeka. Tužiteljica ima dijagnozu sa samo dva pregleda učinjena kod psihijatra i to u razmaku od dva mjeseca u 2016. godini. Dijagnoze su depresija koja kao dijagnoza može biti trajnog karaktera, ali uz trajno liječenje i po potrebi promjenu terapije. Druga dijagnoza označava bolest privremenog karaktera, a to je dijagnoza smetnji prilagodbe. Na prvom psihijatrijskom pregledu tužiteljica navodi stresne okolnosti koje nisu sastavni dio radnog procesa te mobing koji je poremećaj radnog procesa kao i povećanje obujma poslova zbog smanjenja broja izvršitelja. Psihijatar je na drugom pregledu predložio, nakon dva mjeseca, da se tužiteljica hospitalizira, ali u spisu nema nikakvih podataka o daljnjem psihijatrijskom liječenju nakon 2016. godine.

Obzirom da prema članku 39. ZOMO promjene moraju biti trajne i ne mogu se ukloniti liječenjem do te razine da radnik može obavljati svoje poslove, sudska vještakinja naglašava da je potrebno dostaviti i dokumentaciju sa predloženog psihijatrijskog liječenja te daljnju psihijatrijsku dokumentaciju kao i podatke o učinku liječenja zbog već ranije navedene fibromijalgije. Kod oštećenja funkcije lijevog ramena sudska vještakinja zaključuje da su pokreti koje tužiteljica obavlja pri svojim poslovima upravo pokreti koji ne traže podizanje ruke iznad razine ramena.

Na poseban upit opunomoćenika tužiteljice u kojem momentu bi ocjena radne sposobnosti bila pravovremena odnosno trajna vještakinja odgovara onog momenta kada liječnici koji liječe tužiteljicu navedu da unatoč dosadašnjem liječenju i terapiji i svim mogućim načinima liječenja koje struka poznaje neće doći do takvog poboljšanja odnosno da se može uspostaviti radna sposobnost, a terapije se daju radi održavanja stanja najveće moguće funkcionalnosti, što ne znači bitno da će se s tom funkcionalnošću obavljati poslovi.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, nalaz i mišljenje sudske vještakinje koja je provela vještačenje tužiteljice, a u kojem je ocijenjena sva priložena medicinska dokumentacija u upravnom postupku, kao i ranije provedena vještačenja nadležnih tijela, ovaj Sud smatra valjanim i potpuno obrazloženim u pogledu odlučnih medicinskih činjenica iz članka 39. ZOMO-a potrebnih za donošenje odluke u predmetnom upravnom sporu. Pri tome je vještakinja tijekom rasprave na jasan, argumentiran i nedvosmislen način otklonila iznesene prigovore tužiteljice na prethodno dostavljen pisani nalaz i mišljenje.

S obzirom da je sudsko vještačenje radne sposobnosti tužiteljice u potpunosti suglasno s provedenim vještačenjem iz upravnog postupka od 09. travnja 2019., a koje je poslužilo kao činjenična podloga za donošenje osporavanog akta, to ovaj Sud nema osnove zaključiti da je takvo rješenje nezakonito kako to tvrdi tužiteljica.

Drugim riječima, vještačenjima u upravnom postupku i ovom sporu nije dokazano da kod tužiteljice postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti.

Osim toga, tuženik je u pravu kada tvrdi da se kod priznavanja prava na razmjerni dio invalidske mirovine iz hrvatskog osiguranja mora utvrditi postojanje invalidnosti prema hrvatskim propisima. Naime, svaka država članica EU primjenjuje vlastiti sustav ostvarivanja prava na davanja na temelju invalidnosti pa tako primjenjuje i vlastitu definiciju invalidnosti koja sadržava zakonske i medicinske kriterije koji su svojstveni njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima. Tako da se zbog različitih definicija pojma invalidnosti, u državama sa različitim pravnim sustavima, jednako priznate i prihvaćene dijagnoze mogu, ali i ne moraju podvesti pod invalidnost.

Kraj takvog stanja stvari, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Osijeku 30. rujna 2020.

 

 

   Sudac  Dario Mađaroš, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.