-   -              2 UsIpor-16/2019-9

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Matei Feracina, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice A. B. iz S., zastupane po opunomoćeniku T. K., odvjetniku u S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđenja poreza na dohodak, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2020. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/14-01/186, URBROJ: 513-04/18-2 od 23. listopada 2018.

 

2. Poništava se rješenje Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S. KLASA: UP/I-410-23/2013-02/04087, URBROJ: 513-07-17-08/2013-02 od 2. prosinca 2013.

 

3. Obustavlja se postupak utvrđenja tužiteljici razlike poreza i prireza na dohodak za uplatu u iznosu od 105.998,88 kuna za 2012. u kojem su donijeta osporena rješenja.

 

4. Dužan je tuženik, u roku 15 dana od dana pravomoćnosti ove odluke, nadoknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica je pravovremeno 8. siječnja 2019. podnijela ovom sudu tužbu, kojom je osporila zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-18/14-01/186, URBROJ: 513-04/18-2 od 23. listopada 2018. i Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S. KLASA: UP/I-410-23/2013-02/04087, URBROJ: 513-07-17-08/2013-02 od 2. prosinca 2013. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ne iznose se razlozi vezano za meritum stvari i zakonito utvrđenje razlike poreza i prireza na dohodak, budući da je trebalo obustaviti konkretni porezni postupka zbog nastupa zastare prava na utvrđenje porezne obveze. Zatražila je poništiti navedena porezna rješenja.

 

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljičina žalba, koju je ona izjavila protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S. KLASA: UP/I-410-23/2013-02/04087, URBROJ: 513-07-17-08/2013-02 od 2. prosinca 2013., a kojim je ona obvezana izvršiti uplati razliku poreza i prireza na dohodak za 2012. u iznosu od 105.998,88 kuna.

 

              U dokaznom postupku čitani su: žalba od 12. siječnja 2014., porezna rješenja od 13. srpnja 2009, 10. svibnja 2010., 31. kolovoza 2011., 23. srpnja 2012., ugovor o zakupu poslovnog prostora od 24. veljače 2009., rješenje od 4. ožujka 2013., porezno rješenje od 13. kolovoza 2012., obavijest banke i spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-410-23/2013-02/04087.

 

Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.

 

Tužiteljica je popisala troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave. 

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka koje su donijete u postupku utvrđivanje razlike poreza i prireza na dohodak za uplatu u iznosu od 105.998,88 kuna za 2012., a koja razlika je tužiteljici obračunata prema članku 37. stavku 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04., 173/08., 80/10., 114/11., 22/12. i 144/12., u daljnjem tekstu: ZoPD).

 

Prije upuštanja u meritum porezne stvari vezano za zakonito utvrđenje poreza i prireza na dohodak, trebalo je sagledati zakonitosti drugostupanjskog rješenja s aspekta nastupanja zastare prava na utvrđenje porezne obveze, a o čemu je tuženik trebao paziti po službenoj dužnosti. To i stoga što sud nije vezan razlozima tužbe.

 

              Javnopravna tijela su u poreznom postupku dužna paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su-507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku poduzimanja bilo koje službene radnje, pa i u trenutku odlučivanja o žalbi protiv poreznog rješenja.

 

              Člankom 197. stavkom 1. OPZ/16-a je propisano da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., u daljnjem tekstu: OPZ), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. OPZ-a dovršiti prema odredbama toga zakona, dok je stavkom 2. toga članka propisano da će se, iznimno od stavka 1. toga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama toga zakona, a postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a, dovršit će se prema odredbama ovoga zakona.

 

              Tumačeći navedene odredbe članka 197. OPZ-a može se zaključiti da je njegovim stavkom 1. propisano pravilo da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu toga zakona prema odredbama OPZ-a (osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX.) dovršiti prema odredbama toga zakona. Riječ je o općem pravilu da treba primijeniti onaj opći porezni zakon koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a što je jedno od temeljnih načela oporezivanja koje se odnose na primjenu poreznog propisa, prema kojem se u postupku oporezivanja primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje (članak 5. OPZ-a i OPZ/16-a). Stavkom 2. propisane su dvije iznimke od navedenoga općeg pravila, a odnose se na postupke: 1. utvrđivanja zastare započete, odnosno pokrenute po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a, a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara koja će se dovršiti prema odredbama toga zakona i 2. postupke u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a, a koji će se dovršiti prema odredbama OPZ/16.

              Dakle, budući da nije riječ o postupku pokrenutom po zahtjevu poreznog obveznika i budući da nije riječ o postupku u kojem je nastupila apsolutna zastara do 1. siječnja 2017., u konkretnom predmetu tuženik je trebao po službenoj dužnosti, pri odlučivanju o žalbi, a radi ocjene nastupanja zastare prava na utvrđenje porezne obveze, primijeniti OPZ.

 

              Odredbom članka 94. stavka 1. OPZ-a, koji se primjenjuje na temelju članka 197. stavka 1. i 2. OPZ/16-a propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 6. toga članka propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe.

 

Prema odredbi članka 95. stavka 1. OPZ-a tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, a prema stavku 3. toga članka nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.

 

              Iz spisa predmeta poreznog tijela proizlazi da je tijekom poreznog postupka od donošenja i dostave prvostupanjskog rješenja do donošenja i dostave drugostupanjske osporene odluke proteklo više od tri godine te s obzirom na to da u promatranom trogodišnjem razdoblju porezno tijelo nije poduzelo kakvu službenu radnju usmjerenu na utvrđenje porezne obveze koja bi bila uredno dostavljena poreznom obvezniku, sud ocjenjuje da je u konkretnom predmetu nastupila relativna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, u smislu odredbi članka 94. i 95. OPZ-a. Shodno tomu osporeno rješenje nije zakonito, budući da je pogrešno primijenjen mjerodavan materijalni propis.

 

              Izloženo pravno shvaćanje ovoga suda izraženo i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2473/2020-2 od 27. kolovoza 2020. te je u suglasju i s recentnom praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske te zaključkom sjednice svih sudaca Visokog upravnog suda poslovni broj 6 Su-574/2019-3 od 18. studenoga 2019.

 

Stoga, a kako one nisu zakonite i budući da sud nije vezan razlozima tužbe, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., u daljnjem tekstu: ZUS), s obzirom na prirodu upravne stvari i s obzirom na to da predmet nije vraćen na ponovni postupak, poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskoga poreznog tijela te, odgovarajućom primjenom članka 46. stavka 5. ZUP-a, sam riješiti stvar, odnosno obustaviti porezni postupak, odnosno presuditi kao pod točkama 1. do 3. izreke.

             

Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki 4. izreke, utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19). Sud je tom odlukom derogirao zaključak sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., smatrajući da je on suprotan stajalištu iz odluke toga suda poslovni broj U-I-2753/2012 (prema kojem postupak ne može biti pravičan ako se ne osigura da stranka koja spor izgubi plati protivnoj stranci troškove postupka koji su, u biti, izazvani nezakonitim aktom ili postupanjem države ili javnopravnih tijela) te da se njime na ustavnopravno neprihvatljiv način interpretira jasnu odredbu zakona na štetu prava pojedinaca.

 

S obzirom na to da se, pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova, vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužiteljici, koja je bila zastupana po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe 250 bodova i zastupanje na ročištu od 22. rujna 2020. po 250 bodova, odnosno ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 5.000,00 kuna, koliko je i zatraženo, a što je obvezan nadoknaditi tuženik koji nije uspio u sporu i koji je svojim nezakonitim postupanjem uzrokovao trošak.

 

U Splitu 30. rujna 2020.

 

    S U D A C

 

     Silvio Čović, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

DNA:

-          opunomoćeniku tužitelja T. K., odvjetniku u S., uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 22. i 30. rujna 2020., a spis KLASA: UP/I-410-23/2013-02/04087 vratiti po pravomoćnosti presude,

-          u spis.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Matea Feracina