- 1 -              Rev 394/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 394/2017-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. - G. iz S., kojeg zastupa punomoćnik A. T. M., odvjetnik u S., protiv tuženika E. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici R. M. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-720/16-2 od 20. rujna 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju broj Pn-593/15 od 14. siječnja 2016., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu izmakle koristi u iznosu od 60.028,80 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01. siječnja 2002. godine pa sve do konačne isplate.

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja kao osnovana, preinačena je prvostupanjska presuda pa je suđeno:

 

"Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, posl. br. Pn-593/15 od 14. siječnja 2016. god. te sudi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati izmaklu korist u bruto iznosu od 60. 028,08 kn sa zateznim kamatama koje teku:

 

-na iznos od 2.271,36 kn od 1. siječnja 2002.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. veljače 2002.godine,

-na iznos od 2.163,20 kn od 1. ožujka 2002.godine,

-na iznos od 2.271,36 kn od 1. travnja 2002.godine,

-na iznos od 2.379,52 kn od 1. svibnja 2002.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. lipnja 2002.godine,

-na iznos od 2.163,20 kn od 1. srpnja 2002.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. kolovoza 2002.godine,

-na iznos od 2.379,52 kn od 1. rujna 2002.godine,

-na iznos od 2.271,36 kn od 1. listopada 2002.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. studenoga 2002.godine,

-na iznos od 2.271,36 kn od 1. prosinca 2002.godine ,

-na iznos od 2.379,52 kn od 1. siječnja 2003.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. veljače 2003.godine,

-na iznos od 2.163,20 kn od 1. ožujka 2003.godine,

-na iznos od 2.271,36 kn od 1. travnja 2003.godine,

-na iznos od 2.379,52 kn od 1. svibnja 2003.godine,

-na iznos od 2.379,52 kn od 1. lipnja 2003.godine,

-na iznos od 2.271,36 kn od 1. srpnja 2003.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. kolovoza 2003.godine,

-na iznos od 2.271,36 kn od 1. rujna 2003.godine,

-na iznos od 2.379,52 kn od 1. listopada 2003.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. studenoga 2003.godine,

-na iznos od 2.163,20 kn od 1. prosinca 2003.godine,

-na iznos od 2.487,68 kn od 1. siječnja 2004.godine,

-na iznos od 1.297,92 kn od 1. veljače 2004.godine, pa sve do konačne isplate.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 56.794,00 kn u roku 15 dana dok se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan."

 

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak ovog žalbenog postupka u iznosu od 3.262,50 kuna u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili ukinuti drugostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode revidenta i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime izmakle koristi, s osnova izgubljene zarade u visini plaće koju bi tužitelj ostvario da je nastavio raditi kod dotadašnjeg poslodavca da nije došlo do prometne nezgode ..., koju je skrivio osiguranik tuženika.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj zadobio ozljede u prometnoj nezgodi, koja se dogodila ..., te koju je skrivio osiguranik tuženika,

 

- da je pravomoćnom presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, broj P-74/08 od 9. travnja 2008. te presudom istog suda broj P-74/08 od 11. studenog 2011., tužitelju zbog navedenog štetnog događaja dosuđena neimovinska šteta,

 

- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio zaposlen u društvu „P.“ d.o.o. na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 20. kolovoza 2001. do 31. listopada 2001.,

 

- da je tužitelj bio radno nesposoban sve do 16. siječnja 2004.,

 

- da prema provedenom financijskom vještačenju visina štete, odnosno izgubljene zarade koju tužitelj prema navodima trpi za razdoblje od 1. prosinca 2001. do 16. siječnja 2004. iznosi 60.028,80 kuna, prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi prema redovnom tijeku stvari i nakon proteka vremena na koje je bio zaposlen i dalje ostao kod poslodavca jer je potreba za radnicima bila uvjetovana povećanjem opsega posla pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbe čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i čl. 189. st. 3. ZOO.

 

Drugostupanjski sud je, povodom žalbe tužitelja, pozivom na odredbu čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan jer je ocijenio da bi prema redovnom tijeku stvari tužitelj nastavio raditi kod poslodavca jer su i ostali radnici koji su u to vrijeme radili na istim poslovima kao i tužitelj, nastavili raditi kod poslodavca bez prekida sklapanjem novih ugovora o radu na određeno vrijeme pa je tužitelju dosudio naknadu štete u vidu izgubljene zarade izražene u bruto iznosu kako je to pravilno u izreci drugostupanjske presude.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

S obzirom da tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog koji je reviziju podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, to ovaj sud neobrazloženi tuženikov razlog nije uzeo u obzir sukladno čl. 386. ZPP:

 

Tuženik u reviziji osporava pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da bi tužitelj po redovnom tijeku stvari nastavio raditi kod poslodavca te trpio štetu u visu izgubljene zarade sve do siječnja 2004. godine. Ujedno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava sadržanog u odredbama 433.a ZPP, pritom ističući da tužitelju ne pripada izgubljena zarada u bruto, već u neto iznosu budući da je riječ o naknadi štete.

 

Suprotno navodima revidenta, pošavši od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da bi tužitelj prema redovnom tijeku stvari nastavio raditi kod poslodavca sve do 16. siječnja 2014., slijedom čega mu, u smislu odredbi čl. 155. ZOO i 189. st. 3. ZOO, pripada pravo na naknadu izmakle koristi u vidu izgubljene zarade u dosuđenom iznosu.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revident osporava pravilnost primjene odredbe čl. 433.a ZPP smatrajući da tužitelju ne pripada izgubljena zarada u bruto, već u neto iznosu budući da je riječ o naknadi štete. Suprotno navodima revidenta, tužitelj ima pravo na naknadu izgubljene zarade u bruto iznosu jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje njegovo pravo na naknadu štete. Ako štetnik spriječi povećanje imovine oštećenika, šteta iznosi onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete, tužiteljeva imovina mogla biti povećana da nije bilo štetne radnje, zbog čega se visina štete utvrđuje prema visini bruto, a ne neto plaće radnika. Navedeno je pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo u odlukama broj Rev x-365/2018-3 od 18. veljače 2020. i broj Rev-3068/2018-2 od 28. kolovoza 2019. Prema tome, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda podudarno je sa pravnim shvaćanjem ovog suda pa suprotno tvrdnji tuženika u reviziji, nije ostvaren razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se poziva.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana.

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti tuženikove revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenog 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.