- 1 -              Rev-x 1290/2015-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1290/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz R., koju zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica iz R., protiv tuženika Z. K. iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik iz R., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3977/2012 od 11. veljače 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5790/04 od 24. listopada 2011. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5790/04 od 16. siječnja 2012., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              1. Djelomično se odbija (u odnosu na glavnu stvar) revizija tužiteljice M. M., kao neosnovana.

 

              2. Djelomično se odbija (u odnosu na glavnu stvar) revizija tuženika Z. K., kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

              1. Djelomično se odbacuje (u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka) revizija tužiteljice M. M., kao nedopuštena.

 

              2. Djelomično se odbacuje (u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka) revizija tuženika Z. K., kao nedopuštena

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5790/04 od 16. siječnja 2012. ispravljenom rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5790/04 od 16. siječnja 2012. suđeno je:

 

"I Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik suvlasnici u jednakim dijelovima bračne stečevine koju čini iznos od 784.216,42 Kn koji su iznos tužiteljica i tuženik uložili u dogradnju i rekonstrukciju stare kuće u V. na adresi …, sagrađene na k.č.br. …, upisanoj u z.k.ul. …, K.O. V., te izgradnju dvije garaže sagrađene u okućnici opisane kuće.

 

II Nalaže se tuženiku da na ime tužiteljičinog dijela bračne stečevine utvrđene u točki I. ove presude isplati tužiteljici iznos od 392.108,21 Kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 8. lipnja 2010. god., pa do 29. lipnja 2011. god. po stopi od 14% godišnje, a od 30. lipnja 2011. god. pa nadalje po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena sve do isplate u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to sve u roku od 15 dana."

 

III S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, iznad dosuđenog iznosa tužiteljica se odbija.

 

IV. Tuženik je dužan tužiteljici namiriti parnične troškove u iznosu od 90.903,09  Kn, sve u roku od 15 dana."

 

              Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3977/2012 od 11. veljače 2015. suđeno je:

 

"Djelomičnim uvažanjem žalbe tuženika presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5790/04 od 16. siječnja 2012. godine, ispravljena rješenjem poslovni broj P-5790/04 od 16. siječnja 2012. godine u točkama I., II. i IV. izreke  preinačuje  se te se sudi:

 

              I. Nalaže se tuženiku da na ime tužiteljičinog dijela bračne stečevine isplati tužiteljici iznos od 392.108,21 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. listopada 2011. godine pa nadalje do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena sve do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, a sa preostalim dijelom potraživanja po osnovi zakonskih zateznih kamata dosuđen iznos glavnice za razdoblje od 8. lipnja 2010. godine do 24. listopada 2011. godine tužiteljica se odbija.

 

              II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici namiri parnične troškove u iznosu od 51.846,17 kn, a sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova do iznosa od 90.903,09 kn tužiteljica se odbija.

 

              III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

              "I Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik suvlasnici u jednakim dijelovima bračne stečevine koju čini iznos od 784.216,42 Kn koji su iznos tužiteljica i tuženik uložili u dogradnju i rekonstrukciju stare kuće u V. na adresi …, sagrađene na k.č.br. …, upisanoj u z.k.ul. …, K.O. V., te izgradnju dvije garaže sagrađene u okućnici opisane kuće."

 

              IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu tuženika kao neosnovan.

 

              V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan."

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude (toč. 2. i 3.) reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev i u pobijanom dijelu kao i u dijelu odluke o troškovima postupka te da naloži tuženiku isplatiti tužiteljici i daljnji trošak revizije.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude (toč.1., 2. i 5.) reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja uz naknadu troškova revizije.

 

Na revizije nije podnesen odgovor.

 

Revizije obiju stranaka djelomično nisu osnovane, a djelomično nisu dopuštene.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora je utvrđenje bračne stečevine stranaka, odnosno isplata iznosa kojeg su tužiteljica i tuženik uložili u dogradnju i rekonstrukciju stare kuće u V. na adresi …, sagrađene na k.č.br. …, upisanoj u z.k.ul. …, K.O. V., te izgradnju dvije garaže sagrađene u okućnici opisane kuće.

 

             

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

              - da su stranke zaključile brak … a koji je razveden …;

              - da su u braku rođene dvije kćeri;

              - da su tužiteljica i tuženik tijekom trajanja bračne zajednice bili zaposleni time da je plaća tuženika bila dvostruko veća;

              - da je tužiteljica u znatnijoj mjeri vodila brigu o domaćinstvu i skrbi oko zajedničke djece time da je nakon što je tuženik nastradao u prometnoj nesreći preuzela dio poslova tuženika u vezi osiguranja te poslova obrta;

              - da su stranke tijekom trajanja bračne zajednice zajedničkim radom izvršili dogradnju i rekonstrukciju stare kuće u V. na adresi …, sagrađene na k.č.br. …, upisanoj u z.k.ul. …, K.O. V., te izgradnju dvije garaže sagrađene u okućnici opisane kuće;

- da je provedenim vještačenjem po vještaku D. B. utvrđeno da ukupna građevinska vrijednost ulaganja stranaka u staru kuću iznosila 784.216,42 kuna s tim da je vrijednost stare kuće prije ulaganja i adaptacije a koja je nesporno darovana tuženiku od strane roditelja iznosila 293.777,97 kuna odnosno ukupna vrijednost darovanog dijela i vrijednost izgrađenog dijela od strane stranaka iznosi 1.077.996,39 kuna.

 

              Sudovi su polazeći od navedenih utvrđenja zaključili da su stranke zajedničkim radom jednako doprinijele nadogradnji i adaptaciji kuće u V. (koja predstavlja posebnu imovinu tuženika) te da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos od 392.108,21 kuna, odnosno pola građevinske vrijednosti ulaganja stranka u staru kuću.

 

U ovoj fazi postupka je sporno je su li sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 276. do 298. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 45/89, 59/90 - dalje: ZBPO).

 

              O reviziji tuženika (u odnosu na glavnu stvar):

 

              Nije ostvarena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik u reviziji navodi da je počinjena time što (…) je sud prvog stupnja donio rješenje o ispravku presude a na koje je tuženik uložio žalbu, a drugostupanjski sud je istu odbio rješenjem poslovni broj Gž-3978/2012 pod 24. veljače 2015. (…).

 

Sud prvog stupnja je rješenjem od 16. siječnja 2012. ispravio prvostupanjsku presudu u toč. II. izreke (tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice). Protiv tog rješenja je tuženik uložio žalbu te je drugostupanjski sud odlučio o žalbi tuženika rješenjem poslovni broj Gž-3978/2012 od 11. veljače 2015. Protiv navedenog rješenja tuženik nije izjavio reviziju već je izjavio reviziju protiv presude Gž-3977/2012 od 11. veljače 2015. Revizijske prigovore da bi drugostupanjski sud eventualno počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u rješenju Gž-3978/2012 pod 24. veljače 2015. tuženik ne može sa uspjehom isticati u reviziji protiv presude Gž-3977/2012 od 11. veljače 2015.

 

Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Tuženik pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza (vještačenjem po vještaku mjerniku i vještaku šumarske struke radi utvrđenja da li se radi o materijalu iz kojeg bi se mogla izraditi drvenarija u kući) i da je tim što je takve prijedloge odbio počinio bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

U konkretnom slučaju tuženiku je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već tim što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužiteljice, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni. Okolnost što nije prihvaćeno sve ono što je tuženik predložio i zahtijevao  i što je zbog toga nezadovoljan, ne opravdava prigovor o počinjenoj postupovnoj povredi.

 

Kad sud odluči da nije potrebno provoditi predloženi dokaz dužan je obrazložiti odluku o odbijanju prijedloga valjanim razlozima. U konkretnom slučaju sudovi su to i učinili jer su zaključili da je predmet spora dovoljno raspravljen te da se s provedenim dokazima i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu pa da nije potrebno provoditi još i dokaz vještačenjem po vještaku mjerniku i vještaku šumarske struke na okolnost gdje se sjekla šuma (identifikacija nekretnine i kakva se šuma sjekla, vrsta drveta i promjer debla) za navodnu izradu stolarije u kući stranaka, posebno imajući u vidu okolnost što je sam tuženik u svom iskazu naveo da je " (…) drvo iz šume isključivo koristio za ogrjev (…) ".

 

              Nije osnovan ni prigovor tuženika pravilnosti primijenjenog materijalnog prava.

 

Prema odredbi čl. 277. ZBPO imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova je zajednička imovina, a u smislu odredbe čl. 287. ovog Zakona kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine.

 

U slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih druga u stjecanju bračne imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i obitelji, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

 

Tuženik u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u bitnom osporava doprinos stranaka u stjecanju sporne nekretnine u omjeru od 1/2 odnosno doprinos stranka u adaptaciji i nadogradnji "stare " kuće.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili, a nakon provedenog postupka, da su stranke uložile iznos od 784.216,42 kuna u dogradnju i rekonstrukciju stare kuće za vrijeme trajanja bračne zajednice a u stjecanju koje imovine da je njihov doprinos podjednak (svakog za po 1/2 dijela), a sve sukladno odredbi čl. 287. u svezi čl. 299. ZBPO koji se primjenjuje u konkretnom slučaju obzirom na razdoblje stjecanja sporne imovine. U skladu s tim tužiteljici dio pripada 1/2 uloženih sredstava – 392.108,21 kuna, koliko joj je i dosuđeno.

 

Takav zaključak nižestupanjskih sudova je pravilan jer su stranke u navedenom razdoblju zajedno živjele, radile i privređivale te je doprinos stranaka ukupno gledajući bio podjednak u stjecanju predmetne imovine.

 

Nadalje, nižestupanjski sudovi odredili su novčanu vrijednost ulaganja u dogradnju i rekonstrukciju stare kuće nakon provedenog vještačenja, osnovnog i dopunskog nalaza vještaka građevinske struke kojima su, u bitnom, otklonjene sve primjedbe stranaka.

 

Kad tuženik u reviziji osporava ova utvrđenja sudova, on osporava utvrđene relevantne činjenice (u odnosu na pomoć jednog bračnog druga drugome u radu i domaćinstvu i obitelji te brizi oko podizanja i odgoja djece). Prigovori činjenične naravi ne mogu se isticati u revizijskoj fazi postupka (čl. 385. ZPP).

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji tuženik ističe u reviziji pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP o ovom dijelu revizije tuženika odlučeno kao u izreci pod toč. 2.ove presude.

 

O reviziji tužiteljice (u odnosu na glavnu stvar):

 

Tužiteljica osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava u dijelu pobijane odluke kojim je odbijen njezin zahtjev za utvrđenjem da su tužiteljica i tuženik suvlasnici u jednakim dijelovima bračne stečevine koju čini iznos od 784.216,42 Kn koji su iznos tužiteljica i tuženik uložili u dogradnju i rekonstrukciju stare kuće u V. na adresi …, sagrađene na k.č.br. …, upisanoj u z.k.ul. …, K.O. V., te izgradnju dvije garaže sagrađene u okućnici opisane kuće.

 

Pravilno drugostupanjski sud utvrđuje da novčani iznos od 784.216,42 kuna koji su stranke uložile u dogradnju, rekonstrukciju stare kuće u B., upisane u zk.ul. … k.o. V. ne može biti dio bračne stečevine, jer bračnu stečevinu može pod propisanim pretpostavkama predstavljati nekretnina u koju su uložena novčana sredstva te bračni drug koji je uložio određena sredstva može ostvarivati obveznopravni zahtjev glede uloženih sredstava u nekretninu stečenu za trajanja bračne zajednice (kao što je u konkretnom slučaj). Dakle, bivši bračni drugovi ne mogu biti suvlasnici na uloženim  novčanim sredstvima već mogu potraživati isplatu uloženih sredstava u nekretninu stečenu za trajanja bračne zajednice.

 

              Slijedom svega izloženog, odbijanjem predmetnog tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo, pa u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog toga je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u toč. 1. izreke ove presude.

 

U odnosu na dijelove revizije stranaka protiv odluke o troškovima postupka:

 

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

 

Posebno se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice i tuženika u dijelu koji se odnosi na rješenje o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi odbaciti kao nedopuštene i riješiti kao u izreci rješenja (pod toč. 1. i 2.).

 

Zagreb, 30. rujna 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.