Broj: Rev 357/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice L. B. iz B., i II. tužitelja I. B. iz B., oboje kao nasljednika (prvotne tužiteljice) V. B. iz D., zastupanih po punomoćnici S. S. V., odvjetnici iz I. G., protiv tuženice K. K. iz D., zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. M. i L. B. iz V., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-34/12-2 od 4. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vrbovcu posl. br. P-610/09-55 od 18. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2014.,

r i j e š i o   j e

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 16. prosinca 2002. između tužiteljice (V. B.) i tuženice, „a na kojem su ovjereni potpisi stranaka u spisu Općinskog suda u Vrbovcu broj R2-165/02“, dok je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 8.805,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju  „iz razloga predviđenog člankom 382. st. 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku“, a sve (prema obrazloženju revizije) jer odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost građana “o kome je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem“. Predlaže ukinuti drugostupanjsku ili obje nižestupanjske presude i predmet vratiti drugome vijeću prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora u revizijskom stupnju je tužbeni zahtjev na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 16. prosinca 2002. između tužiteljice (V. B.) i tuženice, „a na kojem su ovjereni potpisi stranaka u spisu Općinskog suda u Vrbovcu broj R2-165/02“.

Osporena presuda, donesena povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude - s kojom čini (obzirom može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja ) određeno pravno jedinstvo, temeljena je na shvaćanju (jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi):

- da „sumnjičavo ponašanje tužiteljice“ prema tuženici „nije bilo namjerno, u nepoštenoj namjeri da se raskine ugovor“, odnosno da se „gubitak povjerenja“ tužiteljice u tuženicu „ne može cijeniti zlouporabom prava te kršenjem načela poštenja i povjerenja“,

- da je tužiteljica „naprosto zbog osjetljivosti uzrokovane s jedne strane njezinom bolešću“ i „uslijed razočarenja postupcima tužene zbog toga što joj nije vraćala učinjene pozajmice, izgubila u tuženicu povjerenje potrebno „da bi joj se mogla slobodno prepustiti na daljnje uzdržavanje i skrb“, s time da tuženica nije učinila ništa da to izgubljeno povjerenje povrati,

              - da se ugovor o doživotnom uzdržavanju „smatra zaključenim s klauzulom da vrijedi pod pretpostavkom nepromijenjenih prilika“, gdje je stupanj međusobnog povjerenja ugovornih strana presudan za preuzimanje prava i obveza koje ugovaraju,

- da su se prilike u kojima je prijeporni ugovor sklopljen „očigledno toliko promijenile da više nije bilo moguće zbog takvog stanja održati dotadašnji način uzdržavanja“, pa da, a obzirom da niti jedna od stranaka „nije određenim zahtjevom (tužbenim ili protutužbenim) zatražila u smislu odredaba čl. 120. st. 1. i 2. ZN-a ni da se ti odnosi drugačije urede“, postoje uvjeti propisani tim odredbama za raskid sklopljenog ugovora.

Uz navod da shvaćanje na kojemu se osporena presuda temelji nije pravilno, tuženica je u reviziji postavila pitanje:

- „U slučaju kada Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije ugovorena zajednica života stranaka, a do te zajednice faktično nije niti došlo, te se je ugovor od strane davateljice uzdržavanja uredno izvršavao, može li se raskid Ugovora temeljiti na poremećaju međusobnih odnosa ugovornih strana?“,

i pritom je istakla da je shvaćanje iz osporene presude u suprotnosti shvaćanju revizijskog suda izraženom u odluci posl. br. Gž-2167/73 od 18. prosinca 1973., a prema kojem „u slučaju kada Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije ugovorena zajednica života, a niti je ona faktično postojala, ne može se tražiti raskid ugovora jer su njihovi odnosi toliko poremećeni da je zajednički život postao nepodnošljiv“.

Međutim, time što je tako odredila razloge revizije te konstatirala da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, tuženica nije postupila prema navedenim odredbama.

Naime, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje revizijskog suda koje je u proturječju shvaćanju iz osporene presude: to proturječje doista mora i postojati, a sve obzirom da bi tek tada revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

U konkretnom slučaju po tuženici postavljeno pitanje polazi od shvaćanja da je o tužbenom zahtjevu osporenom presudom odlučeno samo na temelju utvrđenja da su odnosi između nje i tužiteljice poremećeni, odnosno samo na temelju odredbe čl. 119. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03 i 163/03), prema kojoj: „Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora“, kao odredbi identičnoj odredbi čl. 125. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00).

Kako iz osporene presude proizlazi da je drugostupanjski sud o zahtjevu tužiteljice odlučio na temelju odredbe čl. 120. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03 i 163/03), prema kojoj: „Ako su se poslije sklapanja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.“, kao odredbi identičnoj odredbi čl. 126. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00), ovdje se ne može prihvatiti da je drugostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na pravnom shvaćanju koje je u protivnosti ili proturječju shvaćanju u vezi kojeg je revidentica postavila navedeno pitanje - slijedom čega valja zaključiti da od odgovora na to pitanje ne zavisi odluka o predmetu spora i (time) da to  pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizijski sud pritom ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenog pitanja,

- da se izvanredna revizija ne može podnijeti niti samo uz određenu naznaku materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja: mora se raditi o pitanju o kojemu ovisi odluka u konkretnom sporu - a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i glede kojeg postoji različita praksa, a pritom (ujedno, a ovdje odlučno) pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za odluku o predmetu spora - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta,

- da (slijedom toga) okolnost što se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke pozvao i na daljnju (drugu: u vezi s odredbom čl. 119. st. 2. ili čl. 125. st. 2. Zakona o nasljeđivanju) mogućnost za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju (vezano za slučaj kada je zajednica života ugovornih stranaka ugovorena pod „odgodnim uvjetom“) - u vezi koje je u reviziji naznačeno navedeno pitanje, ne može revidenticu (sve i da je to pitanje postavljeno u vezi pravilnog shvaćanja) dovesti u povoljniju poziciju - jer time nije (u granicama dopuštenosti izvanredne revizije i postavljenog pitanja) dovela u pitanje i shvaćanje na temelju kojeg su nižestupanjski sudovi o tužbenom zahtjevu odlučili primjenom odredbe čl. 120. st. 1. (čl. 126. st. 1.) Zakona o nasljeđivanju.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju tuženice valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392.b st. 3. i 4. ZPP-a).

U Zagrebu, 8. travnja 2014.