- 1 -              Rev-x 712/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 712/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski-Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ... koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6333/15-2 od 17. siječnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3737/91 od 22. svibnja 2015., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 1.073.650,86 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 47.887,00 kuna (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno iste ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prije svega valja naznačiti da u nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Odluke nižestupanjskih sudova su jasne, nedvosmislene, neproturječne i posve razumljive. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Nadalje, revidentu valja ukazati da se jedan dio sadržaja revizije odnosi na osporavanje činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Kako se revizija ne može podnijeti zbog pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja, tako takvi navodi nisu mogli biti uzeti u obzir pri odlučivanju.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta donesenim po Općinskom sekretarijatu za unutrašnje poslove M. i Gradskom sekretarijatu za unutarnje poslove Z. od tužitelja oduzeta roba-nakit-bižuterija u određenim količinama i da je ista predana Carinarnici S. i Z. s obzirom da su počinjeni carinski prekršaji. Nadalje utvrđuju da je roba oduzeta temeljem čl. 211. st. 4. u svezi s čl. 151. i 154. Zakona o kaznenom postupku. Utvrđuju da je protiv tužitelja pred carinarnicama S. i Z. vođen prekršajni postupak koji je rezultirao pravomoćnim rješenjima kojima je tužitelj oglašen krivim i kojima je određeno oduzimanje robe koja je prodana na javnoj dražbi. Utvrđeno je i da je u kaznenom postupku koji je vođen protiv tužitelja ovaj zbog zastare oslobođen optužbi vezanih upravo uz tu robu te da je naloženo vraćanje oduzetih stvari.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao da bi mu tuženica uzrokovala predmetnu štetu, a što je bio dužan dokazati na temelju čl. 219. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO). Naime, zaključuju da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete samo ako bi bilo utvrđeno da su ovlaštene osobe policije i carine postupale protupravno ili da je u njihovom radu bilo propusta, a što da nije dokazao. Nadalje zaključuju da su carinarnice provele prekršajne postupke u kojima su donesene konačne odluke o carinskom prekršaju i oduzimanju robe koje nije moguće ispitivati u parničnom postupku. Isto tako zaključuju da su tadašnja policijska tijela oduzela predmete s valjanim pravnim osnovom u smislu odredbe čl. 371. st. 1. toč.1. i 371. st. 2. Carinskog zakona (Sl. list SFRJ br. 10/76, dalje: CZ) pa da u njihovom radu nema nezakonitog ili nepravilnog postupanja.

 

Takva pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud. Prije svega valja navesti da tužitelj tijekom postupka ukazuje na nezakonito i nepravilno postupanje bivših policijskih tijela koja su robu predala carinarnicama. Dakle, tužitelj odgovornost tuženice ne uspostavlja na temelju takvog postupanja carinarnica već samo tih tijela. Takvo je stajalište pogrešno. Prvenstveno, ranija policijska tijela su imala ovlasti oduzeti robu i staviti je pod carinski nadzor neovisno o tome je li počinjen prekršaj (jer to tek treba utvrditi, a i utvrđeno je u prekršajnim postupcima). Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim. Dakle, ta su tijela postupala sukladno svojim ovlastima i dužnostima pa u njihovom radu nema nepravilnosti ili nezakonitosti. Osim toga, eventualna šteta tužitelju je nastala prodajom stvari na javnoj dražbi jer mu nakon toga više ne mogu biti vraćena. Takva je prodaja mogući neposredni i relevantni uzrok štete. Međutim, za to nema odgovornosti carinarnica jer je prodaja obavljena na temelju pravomoćnih i konačnih rješenja u prekršajnom postupku. Da nije bilo prodaje tužitelj bi mogao svoju robu dobiti natrag po rješenju kaznenog suda. Dakle, prodaja stvari jest ono što je za tužitelja prouzročio štetu ali za njeno prouzročenje nema protupravnosti, pa time niti odgovornosti tuženice.

 

Stoga u postupanju državnih tijela nije bilo protupravnosti kao jednog od nužnih elemenata u sustavu odgovornosti za štetu. Time nema niti odgovornosti tuženice za štetu, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

 

Stoga je materijalno pravo iz navedenih odredaba posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. rujna 2020.