- 1 -              Rev 1524/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1524/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz N. B., R. S., koga zastupa punomoćnica L. R., odvjetnica u B. n. M., protiv tuženice C. B. iz T., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u B. n. M., radi utvrđenja da je raskinut predugovor i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-3411/14-2 od 3. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-995/11 od 19. kolovoza 2014., na sjednici održanoj 30. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o j e:

 

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je dana 31. kolovoza 1996. raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između stranaka 31. kolovoza 1995.

 

II. Nalaže se tuženoj da pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana uvede tužitelja u neposredan samoposjed nekretnine i to č. z. broj 35/2 k.o. T. upisane u zk. ul. 1115 k.o. T., u naravi predstavlja kuću i dvorište ukupne površine 164 m2, od čega kuća površine 30 m2 i oranica površine 134 m2.

 

III.  Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadni parnični trošak u iznosu od 13.657,50 kn, u roku od 15 dana, preostali zatraženi trošak se odbija."

 

Drugostupanjskom je presudom suđeno:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-995/11 od 19. kolovoza 2014., tako da se sudi:

 

1.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja M. H. koji glasi:

"I Utvrđuje se da je dana 31. kolovoza 1996. raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između stranaka 31. kolovoza 1995.

 

II Nalaže se tuženoj da pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana uvede tužitelja u neposredan samoposjed nekretnine i to č. z. broj 35/2 k.o. T. upisane u zk. ul. 1115 k.o. T., u naravi predstavlja kuću i dvorište ukupne površine 164 m2, od čega kuća površine 30 m2 i oranica površine 134 m2."

 

2. Nalaže se tužitelju M. H. da tuženici C. B. nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od petnaest dana.“

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              U odgovoru na reviziju tuženica istu predlaže odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Kako je drugostupanjska presuda donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373. a. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na revizijske navode da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu s čl. 8. ZPP, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud i iznimno u ovom konkretnom slučaju i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i sadržaja izvedenih dokaza.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je  zbog neispunjenja u ugovorenom roku (do 31. kolovoza 1996.) po zakonu raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina čest. zem. 35/2 k.o. T., upisane u zk. ul. 1115, u naravi kuća i dvorište ukupne površine 164 m2, od čega kuća površine 30 m2 i oranica površine 134 m2, sklopljen između stranaka 31. kolovoza 1995. uz posljedičan zahtjev da tuženica preda tužitelju u posjed predmetne nekretnine.

 

U nižestupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- da je 28. prosinca 1995. sklopljen predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine između tužitelja kao prodavatelja (za tu je radnju ovlastio svog oca S. H.), i tuženice kao kupca, u kojemu je za predmetnu nekretninu ugovorena cijena od 60.000,00 DEM, s tim da je u trenutku sklapanja ugovora na ime kapare isplaćen iznos od 27.000,00 DEM,

 

- da je tuženica sa suprugom A. B. uselila u kuću na predmetnoj nekretnini te nije isplatila ostatak ugovorene kupoprodajne cijene,

 

- da je suprug tuženice A. B. u dopisima od 16. kolovoza 1997. i 25. ožujka 1998. upućenim S. H. tražio odgodu isplate ostatka kupoprodajne cijene, i to u dopisu od 16. kolovoza 1997. do kraja listopada, a u dopisu od 25. ožujka 1998. do 20. travnja te godine, navodeći da je ostatak novca spremio za isplatu kada se prodavatelj upiše kao posjednik u katastru,

 

- da tužitelj, a ni njegov otac, nisu pokretali nikakve postupke radi ispunjenja u cijelosti obveze tuženice iz citiranog pravnog posla,

 

- da je u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetne nekretnine, a na temelju pravomoćne presude zbog izostanka, upisana tuženica.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, a imajući u vidu da su se u toč. 4. Predugovora ugovorne strane sporazumjele da kupac isplati preostali dio ugovorenog iznosa najkasnije do 31. kolovoza 1996., a da će prodavatelj predmetnu nekretninu predati u posjed po isplati kupoprodajne cijene, prvostupanjski sud ocjenjuje tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, jer da tuženica nije dokazala svoju tvrdnju da je isplatila neisplaćeni dio kupoprodajne cijene do toga dana, a isplatu cijene do toga dana smatra bitnim sastojkom ugovora, u smislu čl. 125. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 dalje ZOO) pa ocjenjuje da je ugovor raskinut po samom zakonu. Budući da su ispunjeni zakonski uvjeti za raskid predugovora, prvostupanjski sud smatra da je tužitelj kao predmnjevani vlasnik, koji ima jači pravni temelj stjecanja prava vlasništva prijeporne nekretnine, ovlašten zahtijevati predaju u posjed predmetne nekretnine od tuženice koja istu posjeduje bez pravnog temelja. Stoga je prihvatio i tužbeni zahtjev na predaju u posjed, pozivom na odredbe čl. 162. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14, 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP).

 

Preinačavajući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud ocjenjuje da je predmetni "predugovor o kupoprodaji nekretnine" po svom sadržaju zapravo ugovor o kupoprodaji nekretnine, jer njegov predmet nije preuzimanje obveze da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor (čl. 45. st. 1. ZOO), već se radi o kupoprodajnom ugovoru koji ima sve bitne elemente takvog ugovora – predmet i cijenu. Tumačeći da iz samog sadržaja toč. 4. Ugovora ne proizlazi da su stranke ugovorile da isplata preostalog dijela kupoprodajne cijene do 31. kolovoza 1996. predstavlja bitan sastojak ugovora, niti to proizlazi iz  ponašanja tužitelja (vjerovnika), a niti iz prirode konkretnog kupoprodajnog ugovora, drugostupanjski sud ocjenjuje da činjenica što tuženica nije ispunila svoju obvezu u cijelosti do navedenog roka, nema za posljedicu raskid ugovora po samom zakonu, već je ugovor i dalje na snazi. Stoga, kako zahtjev tužitelja za utvrđenje da je 31. kolovoza 1996. raskinut predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina od 28. prosinca 1995., nije osnovan, drugostupanjski je sud taj dio zahtjeva tužitelja odbio.

 

Polazeći od toga da tužitelj nije dokazao činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva na predaju u posjed predmetne nekretnine (da je predmetni ugovor raskinut po samom zakonu), drugostupanjski je sud odbio i vlasničkopravni (publicijanski) zahtjev na predaju u posjed nekretnine,  ocjenjujući da tužitelj nema jače pravo na posjed od tuženice u smislu odredbe čl. 166. st. 1. i 2. ZVDSP.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

Prema odredbi čl. 125. st. 1. ZOO kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa ako dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Prema st. 4. istog zakonskog članka to pravilo važi kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kada je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla. Prema odredbi čl. 126. st. 1. ZOO kad ispunjenje u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtjeva njeno ispunjenje. Prema čl. 126. st. 2. ZOO, ako vjerovnik želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Prema st. 3. istog čl. ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora. Naposljetku, prema odredbi čl. 127. ZOO vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

 

U situaciji kada stranke nisu ugovorile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjena obveza tuženika u roku iz tog ugovora, te kako ispunjenje  obveze tuženice u određenom roku nije bitan sastojak ugovora po samoj naravi tog ugovora, onda je pravilna ocjena da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 125. st. 1. i st. 4. ZOO, odnosno pravilna je ocjena da predmetni ugovor nije raskinut po samom zakonu, te da dakle, i nadalje proizvodi pravne učinke među strankama. Pritom nisu od utjecaja revizijski navodi da je ugovor raskinut zbog toga što tuženica nije uopće isplatila ostatak ugovorne cijene, jer tužitelj nije tijekom postupka niti tvrdio niti dokazivao da bi, eventualno, ostavio tuženici naknadni primjereni rok za ispunjenje predmetne obveze, u smislu čl. 126. st. 2. i 3. ZOO, odnosno da iz tuženičinog ponašanja proizlazi da ona svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku (čl. 127. ZOO).

 

Kako predmetni ugovor nije raskinut, tužitelj nema jače pravo na posjed od tuženice u smislu odredbe čl. 166. st. 1. i 2. ZVDSP pa je pravilno odbijen i vlasničkopravni (publicijanski) zahtjev na predaju u posjed predmetne nekretnine.

 

S obzirom da se revizija tužitelja sadržajno iscrpljuje u iznošenju činjeničnih tvrdnji tužitelja da su stranke predmetnim ugovorom ugovorile rok ispunjenja obveze tuženice kao bitan sastojak predmetnog ugovora, za ukazati je da takvi revizijski navodi tužitelja predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako se, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, drugostupanjska presuda revizijom ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Zbog svega gore navedenog, a kako nije osnovani niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.