- 1 -              Rev 151/2015-2

 

 

 

 

Broj: Rev 151/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., iz V., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. K. P., B. M., A. V. u V., protiv tuženice P. S. (sada S. A.), iz Z., koju zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu G. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4492/13-2 od 13. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-1744/11-33 od 19. srpnja 2013., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženice, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-1744/11-33 od 19. srpnja 2013. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn, sve to u roku od 15 dana.

 

Presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4492/13-2 od 13. svibnja 2014. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku. U reviziji ističe revijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te istovremeno navodi da reviziju podnosi zbog toga što je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu drugostupanjskog suda odnosno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 148/11 - dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete kojim zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te tjelesni i duševni integritet a koja joj je nastala nesavjesnim liječenjem kod tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi usvajaju tužbeni zahtjev uz zaključak da je kod tužiteljice, uslijed liječničke greške došlo do povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO/05) i to povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, pa su joj primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a u svezi čl. 1103. ZOO-a dosudili primjerenu novčanu naknadu za pretrpljenu štetu.

 

              U reviziji tuženica postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Je li pravno shvaćanje iznijeto u pobijanoj drugostupanjskoj presudi da strah koji je tužiteljica trpjela za zdravlje i sudbinu nerođenog djeteta predstavlja pravni osnov za naknadu neimovinske štete tužiteljici kao izravnom ( neposrednom) oštećeniku zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje predviđeno odredbama čl. 19., čl. 1046. i čl. 1110 Zakona o obaveznim odnosima u protivnosti s pravnim shvaćanjem izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1230/95 i Zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. veljače 1984. o tome da osnovni i jaki strah roditelja za sudbinu svog djeteta nije pravno priznata nematerijalna (neimovinska) šteta?

 

2. Je li pravno shvaćanje iznijeto u pobijanoj drugostupanjskoj presudi da privremeno oštećenje zdravlja (privremeno smanjenje životne aktivnosti) u trajanju osam mjeseci predstavlja pravni osnov za naknadu neimovinske štete tužiteljici kao izravnom (neposrednom) oštećeniku zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje predviđeno odredbama čl. 19., čl. 1046. i čl. 1110 Zakona o obaveznim odnosima tužiteljici kao izravnom oštećeniku u protivnosti sa pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-976/96 i Rev-3797/93 o tome da oštećenje zdravalja koje nije trajnog karaktera (privremeno smanjenje životne aktivnosti) ne opravdava dosuđenje pravične novčane naknade ukoliko se nije radilo o jačem intenzitetu i dužem trajanju privremenog oštećenja zdravlja (privremenog smanjenja životne aktivnosti)?"

 

3. Je li za odmjeru visine pravične novčane oštećenicima za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriteriju pretrpljenog straha i duševni boli zbog privremenog smanjenja životne aktivnosti sud prilikom odmjeravanja visine novčane naknade dužan cijeniti stupanj i težinu povrede prava osobnosti primjenom odredbe čl. 100 stavak 1. tog članaka, koji osnov i visinu naknade uvjetuje nastankom povrede , težinom povrede i okolnostima slučaja?“

 

Kao razloge važnosti tuženica se pozvala na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. veljače 1984. te odluke Vrhovnog suda poslovni broj Rev-1949/91 od 4. prosinca 1991., Rev-1314/02, Rev- 116/07 i Rev-57/03, zatim odluke Vrhovnog suda poslovni broj Rev-976/96 i Rev-3797/93 te shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. navodeći da je u njima izraženo shvaćanje suprotno od onoga u pobijanoj odluci.

 

Međutim, odgovori koje tuženica sugerira u odnosu na pitanja postavljena u reviziji nisu  u suprotnosti s pravnim shvaćanjem izraženim u osporenoj presudi.

 

Naime, odluke kao i zaključci sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tuženica (kao istaknutom razlogu važnosti) donesene su u primjeni ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima – (dalje: ZOO/91) u kojem je odredba čl. 200. određivala pravno priznate oblike naknade nematerijalne (neimovinske štete), koje pravne osnove su po sada važećem zakonu u potpunosti izgubile dosadašnji pravni značaj, jer predstavljaju samo kriterije, mjerila, odnosno kvalifikatorne okolnosti na temelju kojih sud, uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti slučaja, određuje visinu naknade (čl. 1100. ZOO/05).

 

Važećim Zakonom o obveznim odnosima, a koji se primjenjuje na konkretnu situaciju, prihvaćena je objektivna koncepcija neimovinske štete kao povrede prava osobnosti. Naime, odredbom čl. 1046. ZOO/05 određeno je da štetu predstavlja, između ostalog i povreda prava osobnosti i to neimovinsku štetu, a u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO/05 pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime i dr. Posljedica povrede prava osobnosti je, dakle, neimovinska šteta, pa povreda prava osobnosti predstavlja pravnu osnovu naknade neimovinske štete. Međutim, svaka povreda prava osobnosti ne daje pravo na isplatu pravične novčane naknade, jer je odredbom čl. 1100. ZOO/05 određeno da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Kako, dakle, pravno priznati oblici, odnosno pravne osnove naknade neimovinske štete po ranije važećem zakonu po sada važećem zakonu predstavljaju samo kriterije, odnosno mjerila koja utječu na visinu pravične novčane naknade u svakom konkretnom slučaju, to po ocjeni ovoga suda odluke i zaključci na koje se poziva tuženica nemaju značaj razloga važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o postavljenom pitanju u vezi s predmetom ovog postupka ne postoji različita praksa sudova.

 

U konkretnoj situaciji, kada je utvrđeno da su štetne radnje usmjerene na tužiteljicu kao trudnicu (pogrešna dijagnoza) te su provedenim vještačenjima jasno razlučeni pojedini kriteriji povrede prava osobnosti (na strah, s pojedinim stupnjevima težine i trajanja i na duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, u točno određenom postotnom odnosu i trajanju), to su sudovi pravilno utvrdili da tužiteljica ima zakonske osnove u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a u svezi čl. 19. ZOO-a, na pravičnu novčanu naknadu. Kod dosuđenja visine naknade imali su u vidu i Zaključke sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2009.g. odnosno Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete.

 

Uostalom, ocjena o visini naknade štete ovisi o konkretnom slučaju, te o utvrđenju činjenica u svakom sporu.

 

Imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi nije nepodudarno pravnom shvaćanju izraženom u dostavljenim odlukama i zaključcima Građanskog odjela, pa usporedna analiza tih shvaćanja izvedena u reviziji ne opravdava podnošenje izvanredne revizije pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Slijedom navedenog je valjalo odbiti reviziju tuženice, kao neosnovanu - kako je to u izreci ove odluke, temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.