- 1 -              Rev 927/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 927/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. P. S. d.d. R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica dr. sc. A. H., odvjetnica u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i povrata na rad, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2122/2020-3 od 28. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-565/2019-24 od 9. travnja 2020., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu zapovjednika (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na posao (stavak II.), te je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu sklopljenog 30. travnja 2019. i ugovora od 1. lipnja 2019. (stavak III.) i odlučeno je o troškovima postupka.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je tuženikova žalba i potvrđena je presuda prvog stupnja u točkama I., II. i IV. izreke.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik, pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu u cijelosti ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              U svom odgovoru na reviziju tuženika, tužitelj predlaže odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu, podredno, odbiti istu u cijelosti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju je neosnovan.

 

              Pozivom na odredbu iz čl. 391. st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima u reviziji u postupcima pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se pobijana presuda kao i presuda suda prvog stupnja mogu ispitati, presude nisu nerazumljiva, ne proturječe same sebi ili svojim razlozima, te sadrže razloge o svih odlučnim činjenicama važnim za presuđenje.

 

              Također, suprotno navodima iz revizije, sud prvog stupnja ocijenio je provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, dok sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 7., čl. 8. i čl. 219. ZPP, prihvativši takvu ocjenu provedenih dokaza, u odnosu na iznijete činjenice.

 

              Pritom, valja navesti, da je pravilna ocjena suda drugog stupnja da izjava tužitelja od 5. srpnja 2019. nije važna za presuđenje u ovom predmetu, obzirom na zaključak da se izjava ne odnosi na njegov radnopravni status.

 

              Isto tako, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 187. ZPP, čl. 191. i čl. 192. ZPP-a. Osnovni zahtjev tužitelja jest zahtjev za vraćanje na rad, a za odluku o tom zahtjevu je prethodno pitanje, nalazi li se tužitelj u radnom odnosu kod tuženika. Zbog toga, tužitelj glede prethodnog pitanja ne mora dokazivati pravni interes. Pri tome, za odgovoriti je tuženiku da je već u činjeničnim navodima tužbe, tužitelj isticao da su ugovori o radu na određeno vrijeme koje je sklopio sa tuženikom, sklopljeni protivno odredbama Zakona, a što predstavlja neoborivu zakonsku predmnjevu da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Kao što je već navedeno, to je bilo prethodno pitanje za odluku o zahtjevu za vraćanje tužitelja na rad, koji je istaknut već u tužbi. Dakle nema govora o nezakonitoj preinaci zahtjeva kao niti o „neurednoj“ tužbi.

 

Osim toga, sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili odredbe čl. 12. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje. ZR) koje propisuju uvjete na koji način poslodavac može s radnikom, iznimno, sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme. Za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, stranke mogu sklopiti ugovor samo ako za to postoji objektivan razlog - koji se MORA NAVESTI u ugovoru (čl. 12. st. 1. ZR). Obzirom na utvrđenje da u prva tri ugovora o radu na određeno vrijeme, nije naveden objektivan razlog za njihovo sklapanje, pravilan je pravni zaključak nižestupanjskih sudova, da se iz tog razloga, pozivom na odredbu čl. 12. st. 7. ZR smatra da su ti ugovori sklopljeni na neodređeno vrijeme.

 

              Jednako tako, suprotno navodima iz revizije pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da na ovaj pravni odnos nije bilo potrebno primjenjivati odredbu čl. 127. st. 1. Pomorskog zakona („Narodne novine“, broj 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15 i 17/19) koja propisuje da poslodavac može s članom posade broda u međunarodnoj plovidbi sklopiti više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se zasniva radni odnos na istim poslovima za neprekinuto razdoblje dulje od razdoblja utvrđenog općim propisima o radu, obzirom da su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelj nije bio član posade broda u međunarodnoj plovidbi koja činjenica bi isključivala primjenu ranije citiranih općih propisa o radu.

 

              Jednako tako neosnovani su navodi u reviziji koji se odnose na propuštanje primjene u reviziji navedenih Direktiva vijeća EZ, jer su čl. 2. ZR iste prenose su u naš pravni sustav, te im je svrha zaštita radnika od neosnovanog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme, a ne zaštita poslodavca, a koju svrhu su pravilno oživotvorili sudovi nižeg stupnja u pobijanoj odluci.

 

              Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena revizija, to je pozivom na odredbu čl. 393. st. 2. ZPP valjalo presuditi kao u izreci ove presude.

 

              Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (argumentum a contrario odredbe čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 30. rujna 2020.