- 1 -              Rev 537/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 537/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. (OIB: ... ) iz Š., zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. &M. u Š., protiv tuženika Zavoda ... (OIB: ... ) Š., zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku u Š., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-538/2018-2 od 30. kolovoza 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-108/17-16 od 21. ožujka 2018., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja  kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na privremenu mjeru kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme broj 01-2363/2015 od 21.12.2015. zaključen između tužitelja i tuženika smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, zatim za utvrđenje da je ništetna odluka o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme sadržana u pisanoj Obavijesti poslodavca od 26. rujna 2016. broj 01-2370/2016 o prestanku radnog odnosa, zahtjev kojim se nalaže tuženiku tužitelja rasporediti na radno mjesto vozača hitne medicine sukladno Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta tuženika te mu isplatiti naknade plaće za vrijeme od prestanka radnog odnosa tužitelja do povrata tužitelja na posao. U točki II. odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine kojim se tuženiku nalaže u roku od 48 sati privremeno vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto vozača u djelatnosti hitne medicine, s trajanjem privremene mjere do pravomoćnog okončanja ove parnice, sve pod prijetnjom novčane kazne. U točki III. nalaže se tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-108/17-16 od 21. ožujka 2018.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona oparničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP-a) podnio je tužitelj zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupak i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu i rješenje te predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana u odnosu na presudu.

 

Revizija je nedopuštena u odnosu na rješenje o privremenoj mjeri.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, utvrđenje ništetnom odluke o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme sadržanoj u pisanoj obavijesti poslodavca od 26. rujna 2016., zatim da se tuženiku nalaže rasporediti tužitelja na radno mjesto vozača u djelatnosti hitne medicine, kao i rješenje o privremenoj mjeri.

 

Prema odredbi članka 392. a. stavka 1. ZPP-a propisano je da u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka se poziva na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u drugostupanjskoj presudi proturječni konačnom zaključku suda te je pobijana presuda suprotna sadržaju isprava i rezultatima cjelokupnog provedenog dokaznog postupka.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, tako da ne postoje razlozi zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova pravilnost i zakonitost. Stoga u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Navode tužitelja kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka drukčije ocjenjuje izvedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova iznesenih u obrazloženju presude predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi članka 385. stavka 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Revident se u revizijskim navodima poziva na rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1003/2017 od 16. ožujka 2017. (raniju ukidnu odluku u ovom predmetu, koja je vraćena prvostupanjskom sudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), koji navodi se odnose na činjenične prigovore, o čemu reviziju nije dopušteno podnijeti, kako je ranije i navedeno.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su tužitelj i tuženik dana 21. prosinca 2015. sklopili ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta vozača u djelatnosti hitne medicine s početkom rada od 21. prosinca 2015.

- trajanje tog ugovora određeno je samim ugovorom, tj. do povrata privremeno nenazočnog radnika na rad

- tužitelj je od prvog dana znao da je primljen na određeno vrijeme do povrata na rad I. J.

- I. J. se trebao vratiti na rad 1. listopada 2016. zbog čega je tuženik tužitelju uručio obavijest o prestanku radnog odnosa s danom 30. rujna 2016.

- radni odnos tuženika kod tužitelja prestao je nastupanjem događaja uz koje je bilo vezano trajanje ugovora

- I. J. se nakon iskorištenog godišnjeg odmora nije vratio na rad zbog odlaska u mirovinu

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti jer radni odnos tužitelja iako je trajao dulje od ugovorenog ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme već o tome među strankama treba postojati sporazum o postojanju takvog radnog odnosa što je u konkretnom slučaju izostalo. Time što je tužitelj nakon nastupanja objektivne činjenice odlaska zamijenjivanog radnika na godišnji odmor, a potom u mirovinu, ostao raditi nisu povrijeđena njegova prava iz radnog odnosa. Obavijest o prestanku radnog odnosa ne predstavlja odluku o otkazu ugovora o radu, jer niti Zakon o radu niti drugi propisi ne sadrže odredbe koje uređuju takvo pitanje.

 

Sud drugog stupnja je prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu ne neodređeno vrijeme te zahtjev da se utvrdi ništetnom odluka o otkazu ugovora o radu ne neodređeno vrijeme sadržana u pisanoj obavijesti poslodavca o prestanku radnog odnosa uz zaključak da je predmetni ugovor sklopljen s rokom koji je odrediv (povratom odsutnog radnika) dok je poslodavac putem obavijesti od 26. rujna 2016. broj 01-2370/2016 ispunio svoju obvezu priopćenja radniku da je ta okolnost nastupila.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje na razlog pogrešne primjene materijalnog prava (u odnosu na članak 12. stavke 1., 5. i 7. Zakona o radu) koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP-a).

 

Odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR-a) propisano je da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

 

Člankom 12. stavkom 5. ZR-a propisano je da se svaka izmjena odnosno dopuna ugovora o radu na određeno vrijeme, koja bi utjecala na produljenje ugovorenog trajanja tog ugovora, smatra slijedećim uzastopnim ugovorom o radu na određeno vrijeme, dakle novim ugovorom.

 

Odredbom članka 12. stavka 7. ZR-a propisano je da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama tog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

Naime, polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pravilno su prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer je razlog za sklapanje predmetnog ugovora o radu na određeno vrijeme bila zamjena privremeno nenazočnog radnika (iako se kako zaključuju nižestupanjski sudovi u ugovoru o radu ne navodi osim bolovanja i godišnji odmor odsutnog radnika).

 

Nadalje, pravilna je odluka nižestupanjskih sudova i u odnosu na preostale zahtjeve tužitelja, jer se obavijest poslodavca od 26. rujna 2016. ne može smatrati odlukom o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, budući da prethodno nije ispunjena pretpostavka da je ugovor o radu na određeno vrijeme postao ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, kao niti vraćanje tužitelja na rad, jer je prestala potreba tuženika za zamjenom privremeno nenazočnog radnika.

 

Iz navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Revident pobija drugostupanjsku odluku i glede privremene mjere.

 

U tom dijelu revizija tužitelja nije dopuštena. Naime, prema odredbi članka 12. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14, dalje: OZ-a) u ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija se može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka, dakle izvanredna revizija.

 

Budući da u odnosu na rješenje o privremenoj mjeri  tužitelj nije postavio određeno pitanje u smislu odredbe članka 382. stavka 3. ZPP-a, to revizija u odnosu na rješenje o privremenoj mjeri nije dopuštena, pa je u tom dijelu valjalo odbaciti reviziju tužitelja temeljem odredbe članka 392.b. stavka 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.