- 1 -              Rev 1851/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1851/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik L. T., odvjetnik u R., protiv tuženika I. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2557/2016-2 od 1. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci – Stalne službe u Rabu poslovni broj P-7422/2015 od 13. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I/              Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

II/              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku predati tužitelju u posjed, slobodnu od osoba i stvari, nekretninu koja se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rabu vodi s oznakom kč.  994 (njiva sa 414 m2), upisana u zk.ul.br. 1316 k.o. L. (stavak I. izreke); tuženiku je ujedno naloženo nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 26.297,25 kn s kamatama od 13. lipnja 2016. do isplate (stavak II. izreke); dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog postupka u iznosu od 4.892,75 kn (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika i umješača te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom 1. i 2. izreke.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da pobijanu presudu preinači, uz naknadu revidentu troškova cijelog parničnog postupka, uključujući i trošak revizije.

 

              Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio istu odbiti kao neosnovanu te obvezati tuženika da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, u istoj su navedeni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a drugostupanjski je sud u obrazloženju pobijane odluke ocijenio sve one žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-          da je tužitelj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rabu upisan kao vlasnik nekretnine koja je predmet spora,

-          da se u posjedu predmetne nekretnine nalazi tuženik, koji istu koristi kao parkiralište za potrebe autokampa S. M. u L.,

-          da je prednik tužitelja, sada pok. I. I., 1982. godine dozvolio predniku tuženika ulazak u posjed predmetne nekretnine temeljem dogovora koji su vođeni oko zamjena nekretnina (prednik tužitelja je u zamjenu za predmetnu nekretninu trebao dobiti drugu nekretninu), ali koja zamjena nikada nije realizirana,

-          da predmetna nekretnina nikada nije bila unesena u osnovna sredstva prednika tuženika, odnosno da nije postala društveno sredstvo,

-          da predmetna nekretnina nikada nije bila u režimu društvenog vlasništva,

-          da prednik tuženika (društveno poduzeće I.) nije stekao izvanknjižno pravo korištenja te nekretnine pravnim poslom (kupoprodajom ili zamjenom), a niti je tuženik dokazao da je to pravo stekao po osnovi dosjedanja, 

-          da predmetna nekretnina u postupku pretvorbe pravnog prednika tuženika nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala,

-          da tuženik od 2011. plaća koncesijsku naknadu za predmetnu nekretninu umješaču.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja, zaključak je nižestupanjskih sudova da prednik tuženika nikada nije bio izvanknjižni korisnik predmetne nekretnine, jer to pravo nije stekao niti pravnim poslom (usmeni ugovor o zamjeni nikada nije realiziran), a niti je predmetna nekretnina iz prava vlasništva u društveno vlasništvo prenesena po osnovi dosjedanja pravnog prednika tuženika. To stoga što nisu bile ispunjene osnovne (opće) zakonske pretpostavke za dosjelost.

 

Naime, sudovi zaključuju da je pravni prednik tuženika najkasnije krajem devedesetih godina prošlog stoljeća prestao biti pošten, a da je spornu nekretninu posjedovao kao nepošteni posjednik potvrđuje i činjenica što istu nije unio u temeljni kapital društva prilikom njegove pretvorbe. Daljnji posjed tuženika na toj nekretnini, nakon pretvorbe društvenog poduzeća I., nije relevantan, jer tuženik glede te nekretnine, koju nije unio u temeljni kapital, nije pravni slijednik društvenog poduzeća I.

 

Tuženik činjenicu svog nepoštenja pokušava revizijom osporiti tvrdnjom da subjekti pretvorbe nisu imali mogućnost imovinu samostalno unositi u društveni kapital.

 

Međutim, s tim u vezi revidenta valja uputiti na relevantne odredbe Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91 - dalje: Zakon o pretvorbi).

 

Prema odredbi članka 2. stavak 1. tog Zakona kapital je razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući i obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeće.

 

Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu odredbe članka 10. tog Zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja s prilozima u smislu članka 11. istog Zakona (između ostalog elaboratom o procjeni vrijednosti poduzeća – stavak 1. točka 7. te podacima i dokazima o pravu korištenja nekretnina prema stavku 1. točka 5.) dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti o namjeravanoj pretvorbi (članak 12. stavak 1. tog Zakona), odnosno za donošenje rješenja kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu odredbe članka 42. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96 – dalje: Zakon o privatizaciji).

 

To znači da samo poduzeće donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva i stoga ulaze u vrijednost njegove ukupne aktive (ukupnih sredstava), a rješenje o tome donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo, ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 11. Zakona o pretvorbi (u pogledu nekretnina to je prije svega pravo korištenja).

 

Pored utvrđenja o nepoštenju tuženika (koje tuženik, svojom ocjenom dokaza, revizijom pokušava osporiti, iako se  protiv drugostupanjske presude revizija ne može podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja – članak 385. stavak 1. ZPP), potpuno su irelevantni svi navodi revizije u pogledu vremena dosjedanja, odnosno točnom trenutku ulaska prednika tuženika u posjed sporne nekretnine (utvrđeno je da je u posjed ušao 1982. godine), jer je poštenje osnovna pretpostavka dosjedanja. Drugim riječima, nepošten (nesavjestan) posjednik ne može dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnina bez obzira na to koliko je dugo trajao njegov posjed, pa stoga niti prednik tuženika, bez obzira na vrijeme dosjedanja, nije mogao izvanknjižno steći pravo korištenja predmetne nekretnine.

 

Kako, dakle, na predmetnoj nekretnini nikada nije prestalo pravo vlasništva, odnosno kako ista nikada nije prenesena u društveno vlasništvo, prednik tuženika nije mogao biti nositelj prava korištenja te nekretnine, slijedom čega ta nekretnina nije niti mogla biti predmet njegove pretvorbe. Stoga nema mjesta primjeni odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji niti odredbe članka 2. stavak 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 92/10), kao što nema mjesta primijeni predmnijeve o vlasništvu umješača iz članka 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).

 

S obzirom na to da tuženik nije dokazao da bi predmetna nekretnina bila unesena u osnovna sredstva njegovog pravnog prednika, potpuno je bespredmetno pozivanje revidenta na odredbu članka 268. stavak 1. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" broj 35/76, 57/83, 85/87 i 6/88).

 

Polazeći, dakle, od utvrđenja da predmetna nekretnina nije postala vlasništvo niti tuženika niti umješača, odnosno da ista nikada nije prestala biti vlasništvo tužitelja, a da tuženik nema valjani pravni temelj za njezino posjedovanje (umješač nije vlasnik predmetne nekretnine, pa nije niti ovlašten davati je u koncesiju), pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka 161. stavak 1. i članka 162. stavak 1. ZVDSP kada su obvezali tuženika predati tužitelju u posjed spornu nekretninu.

 

Kako dakle u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, niti pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.

 

Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.