- 1 -              Rev-x 555/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 555/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski-Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. (OIB: ... ) iz V., kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženika H. (OIB: ... ) kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-11/2017-3 od 27. siječnja 2017., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj Pn-57/15 od 21. listopada 2016., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbacuje se revizija u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 377.951,25 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 41.583,50 kuna (toč. II. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari, dok je u dijelu odluke o trošku preinačena.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) Predlaže preinačiti ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovni postupak. Izričito osporava i odluku o troškovima postupka.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revidentu, prije svega, valja ukazati da se jedan dio sadržaja revizije odnosi na osporavanje činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Kako se revizija ne može podnijeti zbog pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja, tako takvi navodi nisu mogli biti uzeti u obzir pri odlučivanju.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 19. svibnja 2000., a za koju da je odgovorno neregistrirano vozilo pa time i tuženik. Nadalje, utvrđuju da je tužitelju dosuđena isplata pravične novčane naknade nematerijalne štete. Utvrđeno je da je tužitelj vodio obrt i da je kod njega zbog posljedica prometne nezgode i narušenog duševnog stanja došlo do profesionalne nesposobnosti za rad pa tako nije mogao obavljati više od 50% poslova koje je ranije obavljao. Utvrđeno je i da je tužitelj ranije ostvarivao prihod prodajom robe na tržnici u V. i drugim mjestima ali da dio prihoda nije prijavljivao nadležnoj poreznoj upravi. Konačno je utvrđeno da je dohodak tužitelja iznosio manje od njegove invalidske mirovine.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da narušeno duševno stanje tužitelja nije u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi s lošem poslovanjem obrta, već da se radi o ekonomskim razlozima budući je došlo do smanjenja prometa robe i o prikrivanju stvarnog prihoda iz koje činjenice onda da tužitelj ne može ostvarivati korist pa tako niti pravo na naknadu štete, dok da se iz raspoložive dokumentacije nije moglo zaključiti da bi tužitelj ostvarivao veći prihod od invalidske mirovine.

 

U obveznopravnom odnosu odgovornosti za štetu potrebno je prije svega dokazati da je šteta nastala. (čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO). Naime, potrebno je dokazati da se šteta upravo sastoji u razlici nemogućnosti rada i ostvarenja dobiti koja bi po redovnom tijeku stvari bila ostvarena. Nije dvojbeno da tužitelj, unatoč navodima iz sadržaja revizije, to nije dokazao. Točno jest da se izgubljena zarada može dokazivati bez obzira na prijavu dobiti poreznim tijelima. Međutim, tužitelj to, pa niti saslušanjem svjedoka, nije dokazao. To što tužitelj očito nije prijavljivao zaradu na način kao što je trebao i morao sada mu šteti jer ne može sa stupnjem izvjesnosti dokazati razliku između moguće dobiti i invalidske mirovine. No, to je bio očito njegov izbor i ne može sada s uspjehom, bez odgovarajućih dokaza, tvrditi drugačije. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Stoga valja zaključiti da tužitelj ničim nije dokazao nastanak štete za koju tvrdi da mu je nastala. Time nema niti odgovornosti tuženika za štetu, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

 

Stoga je materijalno pravo iz navedenih odredaba posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a) i odlučiti kao u presudi.

 

U odnosu na dio revizije u odnosu na troškove postupka revidentu valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015), pa se u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena radi čega ju je valjalo odbaciti (čl. 392.b st. 1. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ovoga rješenja.

 

Kako odgovor na reviziju nije bio potreban za odlučivanje, tako je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadom troškova revizije (čl. 155. st. 1. ZPP-a) i odlučiti kao u toč. II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.