- 1 -              Revr 594/2018-2

 

 

 

 

Broj: Revr 594/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz Š., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., B. i D. j.t.d., R. protiv tuženika M. S. S. d.o.o. J., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1097/2017-22 od 25. siječnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-780/2015-28 od 6. studenoga 2017., na sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž R - 1097/2017-22 od 25. siječnja 2018. potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-780/2015-28 od 6. studenoga 2017. kojom je suđeno:

 

„1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu koji je zaključen 1. veljače 2013. godine odnosno 6. veljače 2013. godine, a koji je tužiteljici otkazan Odlukom tuženika od 17. rujna 2014. godine, slijedom čega tužiteljici nije prestao radni odnos te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na rad.

 

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica na reviziju nije odgovorila.

 

Revizija nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu od 17. rujna 2014. i zahtjev za vraćanje na rad kod tuženika.

 

Tuženik u reviziji neosnovano ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u smislu da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a što da drugostupanjski sud nije sankcionirao pobijanom presudom, jer da je sud propustio uzeti u obzir bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, budući da obje nižestupanjske presude sadrže razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih pred sudom i samih tih isprava odnosno iskaza.

 

Kako je, pak, drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za iste dao valjane razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP. Inače, revizijski navodi, a kojima prigovora pravilnosti ocjene izvedenih dokaza (na okolnost primitka odluke o otkazu, odnosno opravdanosti razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu) te ujedno vrši i njihova procjena, sadrže prigovore činjenične naravi i kao takvi su nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, a u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude tuženik u reviziji upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8., čl. 221.a i čl. 299. st. 2. ZPP u postupku pred prvostupanjskim sudom, a koje je povrede drugostupanjski sud propustio sankcionirati, u smislu da je zbog propusta suda prilikom izvođenja i ocjene dokaza činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno, a rezultat čega je pogrešna primjena materijalnog prava. Revident naime propust suda nalazi u tome što je sud odbio izvođenje dokaza pribavljanjem ispisa poziva tužiteljice, za koji smatra da ga bez svoje krivnje nije mogao ranije predložiti, te u ocjeni iskaza svjedoka, u pogledu činjenice kada je tužiteljica primila odluku o otkazu te je li bila prisutna na radu u spornom razdoblju, a čime je izostalo valjano utvrđivanje činjenica odlučnih za ovaj spor.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, time da prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza iznesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako odbije izvođenje kojeg predloženog dokaza, ako utvrdi da je taj dokaz stranka bez svoje krivnje mogla predložiti tijekom prethodnog postupka, kao u konkretnom slučaju (čl. 299. st. 2. ZPP). Stoga, zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik u situaciji kada je iz navoda tužbe mogao znati da tužiteljica tvrdi da je tijekom spornog razdoblja obavljala poslove svog radnog mjesta, činjenicu da to nije točno (pa i onu da se tada nalazila u inozemstvu), kao i dokaze na tu okolnost (pa tako i pribavu ispisa telefonskih poziva u spornom razdoblju) mogao je predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, je pravilan. Posljedično tome, činjenice odlučne za rješenje spora sud je utvrdio na temelju izvedenih dokaza i o tome naveo valjane razloge u obrazloženju svoje presude pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju u reviziji ukazuje tuženik.

 

Nadalje, neutemeljeno tuženik ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 221.a ZPP, budući da je sud ocijenio sve izvedene dokaze na okolnost je li tužiteljica obavljala poslove svog radnog mjesta u spornom razdoblju odnosno je li opravdano izostala s posla (posebice iskaze saslušanih svjedoka), te budući da na temelju rezultata izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP), a niti iz rezultata cjelokupnog postupka, nije mogao sa sigurnošću utvrditi odlučnu činjenicu da je tužiteljica u spornom razdoblju neopravdano izostala s posla, o postojanju te činjenice zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri tom posebno imajući u vidu da tuženik nije dostavio niti evidenciju prisutnosti radnika na radu iz koje bi se ta činjenica mogla nedvojbeno utvrditi. Naime, poslodavac je prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR), dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, odnosno evidenciju njihovog radnog vremena, te je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, pa posljedično i o tome je li radnik u određeni dan ili u određenom razdoblju bio prisutan na radu, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 5. st. 1. ZR na propisani način ili je uopće ne vodi kao u konkretnom slučaju, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu. Pri tom je sadržaj evidencije o radnom vremenu propisan čl. 5. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“, broj 37/11 i 93/14), i ta evidencija sadrži sljedeće podatke: ime i prezime radnika, dan u mjesecu, početak rada, završetak rada, ukupno dnevno radno vrijeme u satima te od toga posebice sati: rada noću, prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom ili neradnim danima utvrđenim posebnim propisom, zastoja, prekida rada i slično do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, sati u dane blagdana ili neradnih dana utvrđenih posebnim propisom u kojima radnik ne radi, a po redovitom rasporedu bi trebao raditi pa za iste ostvaruje pravo na naknadu plaće, sati pripravnosti, sati korištenja godišnjeg odmora, sati privremene nesposobnosti za rad (bolovanje), sati plaćenog dopusta, sati nenazočnosti tijekom dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik ne obavlja ugovorene poslove, sati provedeni u štrajku i sati isključenja s rada. Stoga nije u pravu tuženik kada tvrdi da postojanje evidencije nije od odlučnog značaja.

 

Dakle, iz stanja spisa ovog predmeta i tijeka njegovog postupka proizlazi da je sud, upravo polazeći od prethodno navedenih procesnih odredbi i činjenica iznesenih tijekom postupka od strane obje parnične stranke, izveo predložene dokaze koje je ocijenio relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica te je ocjenom tako izvedenih dokaza utvrdio činjenice relevantne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Na navode revizije valja još odgovoriti da činjenica što sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude ocjenjuje da tuženik nije postupio protivno zakonu kada tužiteljici nije omogućio iznošenje razloga svog izostanka s posla, dok sud drugog stupnja taj propust ocjenjuje kao postupanje suprotno obvezi iz čl. 119. st. 2. ZR, ne dovodi do nezakonitosti drugostupanjske presude budući da se radi o primjeni materijalnog prava, a ne utvrđivanju činjenica, pa to što je drugostupanjski sud našao i ovaj razlog nedopuštenosti odluke o otkazu nije dovela do drugačije odluke odnosno do odlučivanja na štetu žalitelja.

 

To stoga što prema odredbi čl. 365. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu (st. 1.), a žalitelj je odluku suda prvog stupnja pobijao u cijelosti. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (st. 2.). Stoga je u konkretnom slučaju, sud drugog stupnja postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima kada je utvrdio nepravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu povreda prava tužiteljice na iznošenje obrane.

 

Nadalje, odredbom čl. 374. ZPP propisano je da drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu pa kako do preinačenja presude na štetu tuženika nije došlo, revizijski navodi tuženika i u tom se dijelu ukazuju neutemeljenima.

 

Odredbom čl. 356. ZPP pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Navodima u reviziji tužitelj nastoji ukazati na to da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije pravilno primijenio odredbe čl. 116. st. 1. ZR.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica kao radnica s tuženikom kao poslodavcem zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 6. veljače 2013.,

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na svim poslovima voditelja poslovanja u okviru registrirane djelatnosti,

 

- da je tuženik odlukom od 17. rujna 2014. izvanredno otkazao navedeni ugovor o radu tužiteljici navodeći kao razlog osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa,

 

- da je navedenom odlukom utvrđeno da nema pravo na otkazni rok i otpremninu,

 

- da iz obrazloženja te odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi kako se tužiteljici stavlja na teret da je izostala s posla 11. rujna 2014. i da se do 17. rujna 2014. nije pojavila na radnom mjestu, niti da je o tome izostanku obavijestila poslodavca, niti dostavila liječničku potvrdu o privremenoj spriječenosti za rad, niti je evidentirano da je koristila godišnji odmor,

 

- da tužiteljica nije bila posebno pozvana na davanje svoje obrane,

 

- da kod tuženika nije ustrojeno radničko vijeća niti djeluje sindikalni povjerenik, jer tuženik ima pet zaposlenih radnika,

 

- da iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi kako je u razdoblju od 11. do 17. rujna 2014. uredno obavljala svoje poslove, s time što je 17. rujna otvorila bolovanje,

 

- da dalje, iz tužiteljičinog iskaza proizlazi kako je bila supruga direktora tuženika M. S., koji je sin vlasnika i zakonskog zastupnika (u daljnjem tekstu: z.z.) tuženika M. S., da je isti s njom 17. rujna 2014. bio kod liječnika kada je otvorila bolovanje, da je 12. rujna uzela slobodan dan zbog zdravstvenih problema, da je 13. i 14. rujna bio vikend, dok je 15. rujna bila na terenu, a 16. rujna da je otputovala u Nj. skupa s tadašnjim suprugom M. S., da se njezi rad odvijao na način da je pola radnog vremena, tj. dva dana radila u sjedištu tuženika, a preostala tri dana Nj. i da se kod tuženika nije vodila evidencija na radu za nikoga, a posebno ne za nju, tadašnju suprugu M. S.,

 

- da i iz iskaza z.z. tuženika M. S. proizlazi kako je u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužiteljici bio svekar tužiteljici, da isti potvrđuje iskaz tužiteljice u odnosu na organizaciju rada iste, odnosno da je ista radila dva dana u H., a tri u Nj.,

 

- da se kod tuženika vodila evidencija prisutnosti na radu za svakog zaposlenika, pa tako i za tužiteljicu jer se na temelju iste vršio obračun plaće, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka J. P. i B. T.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključujući da tuženik nije dokazao ispunjenje pretpostavki za izvanredni otkaz ugovora o radu iz čl. 116. st. 1. ZR jer konkretno nije dokazao neopravdano izostajanje tužiteljice s posla upravo u razdoblju od 11. do 17. rujna 2014., a što bi predstavljalo osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, koja bi bila opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Pritom drugostupanjski sud, za razliku od suda prvog stupnja, ocjenjuje da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena već stoga što tuženik prije donošenja odluke o otkazu nije omogućio tužiteljici da iznese obranu i opravda svoj eventualni izostanak, ističući kao odlučne razloge da tuženik nije nikada ranije tužiteljicu upozoravao na propuste u radu te da je tužiteljica obavljala poslove za poslodavca dva dana u Republici Hrvatskoj tri dana u inozemstvu te da, dok odnosi među strankama nisu bili narušeni, je postojala svakodnevna komunikacija između tužiteljice i poslodavca, pa da je bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da tužiteljici kao radnici omogući iznošenje obrane, te na taj način, izjašnjenjem na okolnosti za koje ju se tereti i opravdavanjem svog ponašanja prije donošenja odluke o otkazu, odvrati poslodavca od donošenja odluke, što naknadnim očitovanjima (u zahtjevu za zaštitu prava i tijekom ovog postupka) nije mogla postići.

 

Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kojima je ovaj sud vezan, pravilo je shvaćanje nižestupanjskih sudova da nisu ispunjene pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici propisane odredbom čl. 116. st. 1. ZR.

 

Naime, da bi poslodavac mogao izvanredno otkazati ugovor o radu tužiteljici morao je u ovom postupku dokazati postojanje opravdanog razloga za otkazivanje u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR. Kako to tuženik nije uspio, a na njemu je bio teret dokazivanja, pravilni su zaključci nižestupanjskih sudova da otkaz tužiteljici nedopušten.

 

Uz navedeno, prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR radniku poslodavac mora, prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu, omogućiti iznošenje obrane, osim ako postoje okolnosti zbog kojih ne bi bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

U situaciji kada tuženik tužiteljici otkazuje ugovor o radu, a imajući na umu da ju ranije nije upozoravao na eventualna kršenje obveza iz radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s rada, te kada mu nije poznato postoji li opravdan razlog za izostanak tužiteljice u predmetnom razdoblju, postojala je obveza tuženika da tužiteljici omogući davanje obrane. Dakle, u konkretnom slučaju, postupajući protivno odredbi čl. 119. st. 2. ZR, tuženik je povrijedio njeno pravo na obranu jer bi ona svojom obranom eventualno mogla tuženika odvratiti od donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Zbog navedenih razloga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. rujna 2020.