Broj: Rev-x 1030/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatskeu Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordana Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz L., kojeg zastupa punomoćnica I. Z., odvjetnica u L., protiv prvotužene V. M., te drugotuženika I. M., oboje iz R., koje zastupaju punomoćnici R. M. i N. M. K., odvjetnici u L., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola br. Gž-328/13-2 od 9. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu br. P-63/06 od 20. srpnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2014.,

p r e s u d i o   j e

I.              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je pok. M. M., izvanbračni otac tužitelja G. M. u braku s prvotuženom M. V. stekao kčbr. 482/1 i kčbr. 482/2, obje upisane u zk. ul. 167 k.o. R., te da je pok. M. M. bio suvlasnik kčbr. 482/1 i kčbr. 482/2 obje upisane u zk. ul. 167 k.o. R. u ½ dijela, te da se slijedom toga naloži tuženicima da tužitelju kao nužnom nasljedniku pok. M. M. pripada 66/1000 dijela kčbr. 482/1 i kčbr. 482/2 upisane u zk. ul. 167 k.o. R. i to na način da tuženici, svaki zasebno priznaju tužitelju kao nužnom nasljedniku da mu pripada suvlasnički dio od 33/1000 dijela na kčbr. 482/1 i kčbr. 482/2 obje upisane u zk. ul. 167 k.o. R. odnosno ukupno 66/1000 dijela istih kčbr. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženima da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za zk. prijenos prava vlasništva na ukupno 66/1000 dijela sporne nekretnine, jer da će u protivnom istu zamijeniti ova presuda. Tužitelj je obvezan tuženicima nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 98.330,24 kn.

              Rješenjem prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem je tražio da mu je prvotužena dužna priznati suvlasništvo 2/90 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 352, 1252 i 1333 sve k.o. T. i o tome izdati ispravu podobnu za zk. prijenos, kao i u dijelu u kojem je tužitelj tražio da mu prvotužena isplati na ime vrijednosti 2/13 dijela svih pokretnina ostavitelja iznos od 2.953,84 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), smatrajući da odluka u ovom predmetu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i da se pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju tuženici poriču navode revizije i predlažu da se revizija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prije svega valja istaći da je revizija tužitelja razmotrena kao revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da je prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe 13. listopada 1989. od 400.000.000,00 tadašnjih dinara bila dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju. Stoga je neovisno o činjenici da je tužitelj izjavio izvanrednu reviziju, revizija tužitelja razmotrena kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

              U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).

              U konkretnom slučaju ostavinski postupak iza pok. M. M. nije pravomoćno završen, budući je tužitelj izjavio žalbu protiv rješenja o nasljeđivanja, ali je istovremeno podnio i tužbu u ovom predmetu.

              Radi toga je u ostavinskom postupku iza pok. M. M. došlo kasnije do prekida postupka, time da je ostavinski postupak bio prekinut upravo radi predmetne parnice tj. jesu li ½ dijela kč. 482/1 i kč. 482/2 upisane u zk. ul. 167. k.o. R. ostavinska imovina pok. M. M. ili ne.

              Glede pitanja je li tužitelj nasljednik pok. M. M. iz sadržaja ostavinskog spisa vidljivo je da to pitanje više nije sporno između nasljednika, te da je tužitelj u ostavinskom postupku iza pok. M. M. utvrđen zakonskim nasljednikom.

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je pok. M. M. raspolagao sa svojim suvlasničkim dijelom navedenih nekretnina u k.o. R. i to u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. R. na način da je svoj dio otuđio besplatno tuženicima. Stoga nižestupanjski sudovi smatraju da u trenutku smrti pok. M. M. sporne nekretnine (suvlasnički dio istih) nije bio njegova ostavinska imovina, odnosno da sporne nekretnine, odnosno suvlasnički dio ne spadaju u ostavinsku imovinu iza pok. M. M.

              Pravilno pri tom sud drugoga stupnja ističe da bi tužitelj imao pravo, u slučaju ako dokaže da je povrijeđen njegov nužni dio nasljedstva, tražiti povrat dara u ostavinu radi namirenja nužnog dijela nasljedstva, pri čemu se vraćanje dara može tražiti u ostavinskom postupku. Osim toga, niti sudovi u ovom predmetu nisu mogli odlučivati o vraćanju dara u ostavinu, jer takav zahtjev nije niti bio postavljen.

              Tužitelj u reviziji smatra da je on imao pravo kao nužni nasljednik, koji nije sudjelovao u ostavinskom postupku, u posebnoj parnici, izvan ostavinskog postupka, tražiti utvrđenje postojanja prava na nužni dio nasljedstva i njegovo ispunjenje.

              U slučaju kada ostavinski postupak nije pravomoćno okončan, kada je ostavinski postupak iz pok. prednika stranaka M. M. prekinut upravo radi utvrđenja spadaju li predmetne nekretnine (1/2 dijela spornih nekretnina) u ostavinsku imovinu, pitanje je li došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva tužitelja ili mora li se raspraviti u ostavinskom postupku. Isto tako u ostavinskom postupku odlučuje se o vraćanju dara, za slučaj povrede nužnog dijela nasljedstva, pa tek u slučaju ako između nasljednika o tome postoji spor, tek tada se takav zahtjev može ostvariti u parnici.

              Ostvarivanje ovih prava isključivo u parničnom postupku postojalo bi samo u slučaju kada bi se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pojavio novi nasljednik ili nova oporuka ostavitelja.

              Osim toga, način na koji se izračunava nužni i raspoloživi dio, na koji se umanjuju raspolaganja oporukom i na koji način se vraćaju darovi bio je propisan čl. 33. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 52/71, 47/78, 56/00), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje u ovom predmetu temeljem odredbe čl. 253. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13). Iz navedene odredbe vidljivo je da pitanje je li došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva ili ne, treba izračunati na način da se popišu i procjene sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, računajući i sva raspolaganja koja je učinio oporuku, kao i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio bilo kojem od nasljednika. Tek tada se može utvrditi je li došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva i u kojoj visini, pa da li u tom slučaju morao doći do umanjenja raspolaganja učinjena oporukom i vraćanja dara.

              Kako je u ovom parničnom postupku utvrđeno da sporne nekretnine u k.o. R. nisu ostavinska imovina pok. ostavitelja, to će se u nastavku ostavinskog postupka raspraviti o zahtjevu tužitelja za izračunavanje nužnog dijela nasljedstva, odnosno eventualno vraćanja dara.

              Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu 14. svibanj 2014.