- 1 -

                                  Broj: Jž-170/2020

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M. Š., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji  („Narodne novine“, broj: 70/17 i 126/19) odlučujući o žalbi okrivljenog M. Š., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, broj: Pp J-13/2020-4 od 12. siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.     U povodu žalbe okrivljenog M. Š., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uspostavljanja i održavanja veze okrivljenog M. Š. s izvanbračnom suprugom S. V. na udaljenosti manjoj od 5 metara u trajanju od tri mjeseca, na način da se ista ukida.

 

  II.    Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog M. Š. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

III.               Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje: PZ), okrivljeni M. Š. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 (stopedeset) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljeni M. Š. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude te je okrivljeniku temeljem istog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od  2.000,00 kuna, u koju kaznu je uračunato vrijeme oduzimanja slobode tako da je okrivljeniku ostalo za platiti 1.700,00 kuna novčane kazne, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine ukoliko kaznu plati u navedenom roku, računajući od pravomoćnosti presude, te je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 190,00 kuna.

 

Istom presudom je okrivljeniku izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uspostavljanja i održavanja veze s izvanbračnom suprugom S. V. na udaljenosti manjoj od 5 metara, a u trajanju od tri mjeseca.

 

 

Protiv navedene presude, žalbu je podnio pravodobno okrivljenik osobno zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, navodeći da istu nije u mogućnosti platiti zbog male plaće i slabog imovnog stanja budući s vanbračnom suprugom i djecom živi u iznajmljenoj kući koja je na prodaju te iz koje će morati izaći ako se proda pa moli da mu se smanje izrečena novčana kazna i trošak postupka.

Žalba je neosnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrdio da je u postupku povrijeđena odredba materijalnog prekršajnog prava, dok nisu utvrđene povrede na koje žalitelj ukazuje u žalbi.

 

Tako je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 196. toč. 5. PZ-a, na štetu žalitelja, povrijedio materijalno prekršajno pravo, time što mu je izrekao zaštitnu mjeru „zabrane približavanja, uspostavljanja i održavanja veze“ s izvanbračnom suprugom S. V., budući da takva zaštitna mjera nije propisana ni Prekršajnim zakonom, a ni Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Naime, čl. 16. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji glasi: „Zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve može se izreći počinitelju nasilja u obitelji ako postoji opasnost da bi počinitelj prema toj osobi mogao ponoviti nasilje u obitelji“.

 

Čl. 50. st 2. PZ-a je propisano: „Osim zaštitnih mjera iz stavka 1. ovog članka, zakonom kojim se propisuje prekršaj mogu se propisati i druge vrste zaštitnih mjera.“, a st. 3. je propisano: Zaštitne mjere iz st. 1. i st. 2. ovog članka mogu se propisati u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.“

Čl. 130. st. 1. glasi:

„(1) U postupku za prekršaje propisane zakonom, nakon što je podnesen optužni prijedlog, sud može po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužitelja obrazloženim rješenjem odrediti da se protiv okrivljenika primijeni jedna ili više mjera opreza ako je to potrebno radi osiguranja nazočnosti okrivljenika u postupku, sprječavanja okrivljenika da čini nove prekršaje ili da sprječi ili oteža dokazivanje u postupku.

(2) Mjere opreza su:

1. zabrana napuštanja boravišta, bez dozvole suda,

2. zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja,

3. zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom,

4. zabrana poduzimanja određene poslovne aktivnosti,

5. privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice, sa zabranom,

6. privremeno oduzimanje vozačke dozvole za upravljanje vozilom ili dozvole za upravljanje plovilom, zrakoplovom ili drugim prijevoznim sredstvom.

(3) …

(4) Mjere opreza mogu se odrediti tijekom cijeloga prekršajnog postupka.

(5) Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti odluke o prekršaju. Sud će svaka dva mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o mjeri opreza, ispitati po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerama opreza, te ih rješenjem produljiti ili ukinuti ako one više nisu potrebne. Mjere opreza će se ukinuti i prije proteka roka od dva mjeseca ako je za njima prestala potreba ili ako više nema zakonskih uvjeta za njihovu primjenu.

              Iz citiranih zakonskih odredbi razvidno je da je okrivljenom M. Š. izrečena zaštitna mjera koja Zakonom nije propisana, već mu je izrečena mjera opreza iz čl. 130. st. 2. toč. 3. PZ-a u trajanju koje je propisano za zaštitne mjere, a koja se presudom niti ne može izreći u smislu čl. 130. st. 1. PZ-a,

 

Zaštitne mjere, po svom sadržaju i duljini trajanja, su strogo i izričito propisane Prekršajnim zakonom i posebnim zakonima, pa tako i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, i iste se moraju izricati upravo onako kako su propisane, a što znači da prvostupanjski sud nema nikakve ovlasti, prilikom izricanja zaštitnih mjera, iste mijenjati na bilo koji način.

 

Slijedom navedenog, jasno je da je prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru koja u sadržaju kako je navedeno u izreci pobijane presude, nije propisana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, a niti odredbom čl. 50. st. 1. PZ-a. Time je prvostupanjski sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Pritom je bitno naglasiti da ovaj sud nije imao ovlasti preinačiti prvostupanjsku presudu i okrivljeniku pravilno izreći zaštitnu mjeru iz razloga što je protiv prvostupanjske presude žalbu podnio samo okrivljeni M. Š., a ne i tužitelj, pa bi takvo postupanje bilo protivno načelu zabrane preinačenja na gore (čl. 202. st. 4. PZ-a). 

 

              Nadalje, razmatrajući žalbene navode koje se odnose na visinu izrečene novčane kazne, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, budući da je izrečena u minimalnim iznosu novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji je propisana novčana kazna u iznosu najmanje 2.000,00 kuna ili do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 90 dana, iz čega je evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika, što je u obrazloženju presude i naveo. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 40. PZ-a u izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku uračunao vrijeme oduzimanja slobode te je pravilno, sukladno čl. 152. st. 3. PZ-a, dao mogućnost žalitelju da ukoliko u roku od 30 dana od dana primitka ove presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini.

 

Ispitujući odluku o troškovima prekršajnog postupka, povodom žalbenih navoda ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito obvezao okrivljenika na plaćanje troškova postupka u paušalnom iznosu, koji troškovi su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), prema kojem je predviđen minimalni paušalni iznos troška postupka od 100,00 kuna pa do 5.000,00 kuna, a imajući u vidu i imovno stanje okrivljenika.

 

Stoga su žalbeni navodi okrivljenika koji se odnose na odluku o kazni i trošku postupka, u dovoljnoj mjeri cijenjeni u njegovu korist odlukom prvostupanjskog suda, a ovaj sud na strani okrivljenika nije našao ni jednu dodatnu olakotnu okolnost koja bi utjecala na vrstu i visinu kazne te na odluku o trošku postupka.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

              Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 207. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 30. rujna 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                          Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                             Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Požegi, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenicu i tužitelja.