- 1 -              Rev-x 1099/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1099/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski-Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. G. & Co kg, M., K. G. B., Republika Njemačka, kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., protiv I. tuženice-protutužiteljice Zdravstvene ustanove Poliklinika M. iz Z., II. tuženice I. R., III. tuženice I. T.-R. i IV. tuženika I. R., svi iz Č., a svi tuženici zastupani po punomoćnicima mr. M. P. i S. M., odvjetnicima u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2828/13-2 od 13. siječnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7968/03-59 od 26. listopada 2012., u sjednici održanoj 30. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja-protutuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 1.745.398,00 kuna i iznosa od 499.107,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. (točka I. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.000.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj-protutuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno iste ukinuti i predmet vratiti na ponovno postupanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prije svega valja naznačiti da u nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Odluke nižestupanjskih sudova su jasne, nedvosmislene, neproturječne i posve razumljive. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Nadalje, revidentu valja ukazati da se jedan dio sadržaja revizije odnosi na osporavanje činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Kako se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tako takvi navodi nisu mogli biti uzeti u obzir pri odlučivanju.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je između tužitelja i M.-privatne zdravstvene ustanove poliklinike za specijalističko konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, dijagnostiku i medicinsku rehabilitaciju sklopljen 28. studenoga 1996. ugovor o zajedničkom poslovanju. Nadalje, u bitnome utvrđuju da su stranke ugovorile da se u okviru M. zajednički organizira M. za kompjuteriziranu tomografiju i nuklearnu medicinu sa sjedištem u Z., i da se ista snabdije potrebnom opremom. Stranke toga ugovora sporazumjele su se da će se dobit ostvarena zajedničkim poslovanjem dijeliti u određenim omjerima.

 

Nižestupanjski sudovi zaključuju da je između stranaka toga ugovora zapravo sklopljen ugovor o ortaštvu koji je reguliran odredbama članka 647.a do 647.ž Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO). Suprotno navodima revizije valja revidentu ukazati da su nižestupanjski sudovi pravilno takav ugovor odredili kao ugovor o ortaštvu. Naime, to proizlazi iz njegovog sadržaja i ugovornih odredaba.

 

Nižestupanjski sudovi nadalje utvrđuju da je ortakluk prestao istekom vremena od pet godina, odnosno da je prestao 28. studenoga 2001. Pri tome pravilno zaključuju da tužitelj ne traži utvrđenje vrijednosti njegovoga udjela u zajedničkoj imovini, već da traži naknadu štete nastale uslijed korištenja opreme koju je unio u ortakluk. Pritom zaključuju da tužitelj nije dokazao da je upravo oprema iz ugovora ona oprema koja je korištena za poslovanje I. tuženika i da je upravo utuženi iznos onaj koji se ima platiti za takvo korištenje. Isto tako zaključuju da tužitelj nije dokazao štetu koja mu je nastala i u kojem iznosu.

 

U odnosu na instaliranje opreme nižestupanjski sudovi utvrđuju da isto predstavlja ulog tužitelja u ortakluk i da nije tražio, a niti dokazivao vrijednost uloga u ortakluk te nije dokazivao utuženu visinu.

 

Konačno, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije tražio diobu zajedničke imovine i utvrđenje vrijednosti njegovih uloga u ortakluku te da nije dokazao pretpostavke za naknadu štete.

 

Stoga tužbeni zahtjev odbijaju kao neosnovan.

 

Takva pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

 

Prije svega nije sporno da je između tužitelja i M.-privatne zdravstvene ustanove poliklinike za specijalističko konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, dijagnostiku i medicinsku rehabilitaciju sklopljen 28. studenoga 1996. ugovor o zajedničkom poslovanju. Taj ugovor ima sve karakteristike ugovora o ortaštvu i njegov sadržaj u cijelosti odgovara sadržaju toga ugovora. Dakle, suprotno revizijskim navodima sudovi nisu utvrdili postojanje ugovora između tužitelja i I. tuženika, koji ovi nisu sklopili. Sudovi su utvrdili nešto drugo. Naime, utvrdili su da je tužitelj u ortaštvo unio opremu za rad I. tuženika koji je osnovan upravo na temelju ugovora i za potrebe provođenja ugovora. I. tuženik se je koristio opremom što nije dvojbeno. Međutim, tužitelj nije dokazao da mu je time nastala šteta i nije dokazao njezinu visinu, a nije niti tražio vrijednost ulaganja u ortakluk. Dakle, tužbeni zahtjev je odbijen iz razloga što tužitelj svoja potraživanja nije dokazao. Stoga se drugačiji revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Svoju tražbinu tužitelj nije dokazao niti u odnosu na ostale tuženike jer nije jasno zbog čega bi oni bili odgovorni za eventualnu štetu.

 

Stoga je materijalno pravo iz navedenih odredaba posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. rujna 2020.