U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nade Krnjak, kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Ž. iz Ž., OIB: ..., zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Ž., protiv tuženika B. K. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. i P. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj 17 P-34/2020-8 od 18. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2020.,

p r e s u d i o   j e

              Usvaja se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj 17 P-34/2020-8 od 18. lipnja 2020. ukida i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom pod toč.1. izreke proglašena je u cijelosti nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji broj Ovr-1223/19 od 26. studenog 2019. Toč.2. izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 13.125,00 kn u roku od 15 dana, a sa preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška od 2.500,00 kn tužiteljica je odbijena.

Pravovremeno podnijetom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih čl.353. st.1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr. 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 -  dalje:ZPP) kao i zbog povrede čl. 6. st. 1. i čl. 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju uz prijedlog da se usvoji žalba tuženika i pobijana presuda preinači, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže da se žalba odbije kao neosnovana uz naknadu troškova odgovora na žalbu uz tvrdnju da je protivno svim žalbenim navodima tuženika za njegovo potraživanje nastupila zastara.

Žalba tuženika je osnovana.

Ovaj parnični postupak je  pokrenut nakon što je tužiteljica zaključkom prvostupanjskog suda broj Ovr-1223/19 od 10. siječnja 2020. upućena da pokrene parnicu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč.7., 9., 10., i 11. Ovršnog zakon (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 Odluka Ustavnog suda, 73/17 – dalje: OZ) zbog kojih razloga je izjavila žalbu protiv rješenja o ovrsi u navedenom postupku.

Nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su provedeni dokazi uvidom u spis istog prvostupanjskog suda broj Ovr-665/16 sada Pu Ovr-2359/19, uvid u rješenje o ovrsi broj Ovr-1223/19, zaključak istog prvostupanjskog suda u navedenom postupku Ovr-1223/19 u kojem je tužiteljica upućena da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., 10. i 11. OZ-a sud utvrđuje da je ovrha u navedenom predmetu nedopuštena iz razloga što je nastupila zastara.

Obrazlažući pobijanu presudu sud ističe da između stranaka nije sporno, a proizlazi iz priložene dokumentacije da je S. b. d.d. Osijek kasnije H. A.-A. B. u svojstvu kreditora sa M. Ž. kao vlasnikom obrta T. Ž. kao korisnikom kredita i mjeničnim dužnikom, M. Ž. kao založnim dužnikom te K. Ž. kao prikrivenim vlasnikom, dana 22.siječnja 2007. sklopila ugovor o kreditu broj 96026888/07 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama čkbr. 455/9 upisane u zk.ul. 4753 k.o. Ž. i čk.br.455/2 upisane u zk.ul. 2438 k.o. Ž. kojim ugovorom je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 350.000,00 kn u protuvrijednosti EUR, koji je solemniziran 23. siječnja 2007. po javnom bilježniku K. M. iz Ž. pod brojem OU-27/07, a koji javnobilježnički akt je postao ovršan dana 10. rujna 2009. Naknadno je kreditor u svojstvu ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka koji se vodio pod brojem Ovr-665/16 (kasnije Pu Ovr-2359/19) radi naplate tražbine iz prethodno navedenog ugovora izvršio prijenos te tražbine na H-A. d.o.o. Sporazumom o prijenosu sredstava osiguranja od 18. lipnja 2014., zatim je H-A. d.o.o. Ugovorom o ustupu tražbine od 17. prosinca 2014. tražbinu ustupio ovdje tuženiku, koji ovršni postupak radi naplate tražbine iz predmetnog Ugovora na nekretnini ovršenika je obustavljen zbog tijekom tog postupka promjene na strani ovrhovoditelja rješenjem od 24. ožujka 2016. Nakon toga je sada tuženik kao ovrhovoditelj temeljem iste ovršne isprave kao i u ranije vođenom postupku Ovr-665/16 (kasnije Pu Ovr-2359/19) podnio ponovno prijedlog za ovrhu radi namirenja dospjele tražbine i to ovrhom na založenim nekretninama predmetnim ugovorom. Prema izvatku iz poslovnih knjiga priloženom uz prijedlog za ovrhu proizlazi da tuženik na dan 10. srpnja 2019. ima dospjelo potraživanje prema tužiteljici u iznosu od 781.730,88 kn.

Osnovna tvrdnja tužiteljice bila je da je tražbina iz ovršne isprave temeljem koje je pokrenut ovršni postupak Ovr-1223/19 zastarjela obzirom da je navedena isprava postala ovršna 10. rujna 2009., prijedlog za ovrhu je podnijet po proteku više od 10 godina od ovršnosti a rok zastare za ovršne isprave pa konkretno i javnobilježničkih akata je 10 godina a sve sukladno odredbi čl. 253. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO). Podredno tužiteljica je osporavala i visinu tražbine jer tuženik nije pravilno obračunao i uzeo u obzir sve uplate (što bi bio žalbeni razlog iz čl.50. st.1 toč. 9 OZ-a zbog kojeg je također upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom).

Sud ne prihvaća prigovore tuženika da je vođenjem ovršnog postupka pod brojem Ovr-992/10 (kasnije 665/16 i Pu Ovr-2359/19) nastupio prekid zastare te da je zastara nakon obustave tog postupka počela iznova teći i zauzima stav da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 242. ZOO-a prema kojoj prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnji koju je poduzeo. Kako je nesporno da je ovršni postupak u predmetu Ovr-992/10 pravomoćno obustavljen rješenjem od 24. ožujka 2016. to se mora smatrati da prekid zastare izvršen podnošenjem prijedloga za ovrhu 18. kolovoza 2010. nije nastupio zbog čega i usvaja prigovor zastare istaknut po tužiteljici te ovrhu proglašava u cijelosti nedopuštenom.

U žalbi tuženik ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a citirajući zakonski tekst ove bitne povrede kao i stoga što sud nije uzeo u obzir sve dokaze provedene tijekom postupka pa je time došlo i do povrede "načela jednakosti oružja". Prednje stoga što nije izvršen uvid u prvostupanjski spis Ovr-1223/19 iz kojeg postupka je ovdje tužiteljica i upućena na pokretanje parnice a sve iz razloga što se navedeni spis nalazi na rješavanju kod Županijskog suda u Slavonskom Brodu to da već zbog navedenog sud nije mogao utvrditi određene činjenice koje su mogle biti odlučujuće kod donošenja odluke.

Valja reći da ove istaknute žalbene razloge ovaj sud ne nalazi osnovanim jer u spisu je priloženo rješenje o ovrsi broj Ovr-1223/19, prijedlog za ovrhu temeljem kojeg je to rješenje donijeto kao i zaključak prvostupanjskog suda o uputi ovdje tužiteljice tamo ovršenice na pokretanje parnice koju je ista pokrenula podnošenjem tužbe u ovom postupku iz čega je nesporno da je tamo ovršenica zaključkom suda upućena da pokrene parnicu radi nedopustivosti ovrhe iz u tom rješenju navedenih razloga, između ostalog i zbog zastare potraživanja, a i sama presuda nije opterećena istaknutom bitnom povredom iz čl. 354.st. 2 t.11 ZPP- a jer je sud dao jasne i neproturiječne razloge utemeljene na u postupku provedenim dokazima i njima utvrđenim činjenicama koje između stranaka nisu ni sporne.

Daljnjim dijelom žalbe tuženik pobija zaključak prvostupanjskog suda da nije došlo do prekida zastare pokretanjem ranijeg ovršnog postupka brojem Ovr-992/10 (kasnije 665/16 i Pu Ovr-2359/19).

Niti ovaj žalbeni razlog prvostupanjski sud kao ni ovaj sud ne nalazi osnovanim. Naime, sve tražbine koje su utvrđene, kao u konkretnom slučaju javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina sukladno čl. 233. ZOO-a. Nije sporno kao što je već istaknuto da je ovršna isprava temeljem koje je određena ovrha u postupku Ovr-1223/19 postala ovršna 10. rujna 2009. a da je ovrha pokrenuta prijedlogom sada tuženika od 22. studenog 2019. s time da je rješenje donijeto 26. studenog 2019. Ovršni postupak koji je radi naplate iste tražbine ranije vođen pod brojem Ovr-992/10 kasnije Ovr-665/16, što je nesporno između stranaka, obustavljen je iz razloga što je u tijeku tog postupka došlo do ustupa tražbine dakle izmijenio se vjerovnik/ovrhovoditelj a što je sukladno tada važećem Ovršnom zakonu bilo nedopušteno sukladno čl. 79. st. 4. OZ- a pa je upravo voljnom radnjom ovrhovoditelja u tom postupku došlo do obustave postupka. Zbog navedenog pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da vođenjem predmetnog ovršnog postupka pod brojem Ovr-665/16 nije došlo do prekida zastare jer prema čl. 242. st. 2. ZOO-a prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom protiv tuženika pred sudom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili ako njegova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen. Kako je do obustave ovrhe u predmetu Ovr-665/16 došlo upravo zbog radnji ovrhovoditelja to se ne može smatrati da je vođenjem tog postupka nastupio prekid zastare a da je nakon obustave ovršnog postupka zastara počela teći iznova.

Bez obzira na prethodno navedeno prvostupanjski sud iako se u ovršnom postupku iz kojeg je ovdje tužiteljica upućena na parnicu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe tražbina ovrhovoditelja namiruje iz založene stvari/nekretnine temeljem Ugovora o kreditu broj 96026888/07 i to na nekretnini upisanoj u zk.ul. 2438 k.o. Ž. za iznos od 350.000,00 kn a na nekretnini upisanoj u zk.ul. 4753 k.o. Ž. za iznos od 410.000,00 kn, pogrešno je zaključio da je nastupila zastara za cjelokupnu tražbinu ovrhovoditelja. U konkretnom slučaju radi se o prinudnom ostvarenju tražbine tuženika osigurane založnim pravom na nekretninama ovdje tužiteljice. Prema odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, - dalje: ZV) založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari koje svog nositelja ovlašćuje da određenu tražbinu ne bude li mu po dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari ma čija ona bila a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Prema daljnjoj odredbi čl. 336. ZV-a propisano je da ukoliko se zalogom osigurana tražbina ne ispuni po dospijeću založni je vjerovnik ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga i to putem suda na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina (st. 2.), pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine, založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjeg vlasnika založene stvari pa i od svakog trećeg zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari. Tuženik u ovršnom postupku kao založni vjerovnik upravo zahtijeva od ovdje tužiteljice namirenje svoje dospjele tražbine iz vrijednosti zaloga sukladno odredbi čl. 339. st. 1. ZV-a, a to pravo prema st. 3. istog zakonskog članka ne zastarijeva. Isto tako prema čl. 222. ZOO-a propisano je da kada protekne vrijeme zastare vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti iz opterećene stvari ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi (st.1.), međutim zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namirit niti iz opterećene stvari (tako i VS RH u odlukama Rev-433/17 od 16. svibnja 2017., Revt-211/12 od 18. veljače 2014., Revx-485/16 od 28. svibnja 2019.).

Zbog prethodno navedenog očito je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na koju pravilnu primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a jer u svakom slučaju tražbina tužitelja nije zastarjela barem u dijelu glavnog duga, a koji prema u spisu priloženom prijedlogu za ovrhu temeljem ovršne isprave i rješenju o ovrsi broj Ovr-1223/19 iznosi 340.366,46 kn. Kako je tužiteljica podnijela u ovom postupku tužbu radi nedopustivosti ovrhe a u kojoj tužbi osim što tvrdi da je nastupila zastara potraživanja osporava i samu visinu potraživanja tuženika jer da nisu od strane ovdje tuženika obračunate sve uplate, o čemu sud nije uopće raspravljao niti ima bilo kakvih razloga u presudi glede predmetnog očito zbog pogrešno zauzetog stava da je cjelokupna tražbina tuženika prestala zbog zastare.

Iz svega prethodno navedenog valjalo je zbog pogrešne primjene materijalnog prava radi čega nije potpuno utvrđeno niti činjenično stanje bitno za donošenje pravilne i zakonite presude, ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak sve osnovom čl. 370. ZPP-a.

U nastavku postupka imajući u vidu izraženo stajalište u ovom drugostupanjskom rješenju da tražbine koje su osigurane upisanim založnim pravom u zemljišnoj knjizi ne zastarijevaju glede glavničnog iznosa sud će ponovno provesti glavnu raspravu, izvršiti uvid u cjelokupni spis Ovr-1223/19 a ovisno i o odluci po žalbi drugostupanjskog suda na rješenje o ovrsi, obzirom da tužiteljica osporava tužbom i visinu tražbine zbog kako tvrdi ne pravilnog obračuna i ne uzimanja u obzir svih uplata, utvrditi za koji iznos tražbine tuženika koju on namiruje u ovršnom postupku je ovrha nedopustiva zbog nastupanja zastare obzirom da se ovrha vodi osim radi plaćanja glavnice duga i radi plaćanja redovnih kamata, zateznih kamata i troškova postupka, te nakon toga donijeti novu odluku o zahtjevu tužiteljice te ujedno ponovno odlučiti i o troškovima parničnog postupka.

Varaždin, 30. rujna 2020.