Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Željka Đerđa,
kao predsjednika vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje
Dujmović, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. Č. OIB:
… iz D., kojeg zastupa punomoćnik H. T.,
odvjetnik u D., protiv tuženika Z. Č. OIB: … iz D.,
kojeg zastupa punomoćnik Ž. K., odvjetnik u D., radi
predaje u suposjed i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u
Dubrovniku od 10. prosinca 2019. poslovni broj P-486/2016, ispravljena rješenjem od 21.
siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 29. rujna 2020.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja M. Č. kao neosnovana te se potvrđuje presuda
Općinskog suda u Dubrovniku od 10. prosinca 2019. poslovni broj P-486/2016 u točki 2., 3. i

4. njezine izreke, ispravljena rješenjem od 21. siječnja 2020., s time da u nepobijanom dijelu
pod točkom 1. presuda ostaje neizmijenjena i da se ujedno odbijaju i zahtjevi za nadoknadom
troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"1. Nalaže se tuženiku predati tužitelju u suposjed garažu ukupne površine 44 m2 na
način da mu preda ključeve iste i omogući nesmetano korištenje, u roku 15 dana.

2. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe uvede tužitelja u suposjed slijedećih nekretnina:

14,67 m2

na način da će tužitelju predati u posjed ključeve svih navedenih nekretnina te
omogućiti nesmetano su korištenje navedenih nekretnina.

3. Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

2 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju
ukupan iznos od 250.000,00 kn sve na ime tržišne vrijednosti zemljišta koje je tuženik
zaposjeo nelegalnom gradnjom, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni
iznos teku od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

4. Svaka strana snosi svoje troškove ovog postupka."

Protiv odbijajućeg dijela gornje presude i odluke o trošku žalbu je izjavio tužitelj zbog
bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te
pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

U odgovoru na žalbu su osporeni žalbeni navodi i predloženo odbijanje žalbe.

Žalba nije osnovana.

Svoju odluku sud prvog stupnja detaljno obrazlaže time:

- da je pregledom Ugovora o darovanju prava nadogradnje od 31.ožujka 1978.
utvrđeno je da su M., H. i M. Č. dozvolili Z. Č. (tuženiku) da izvrši
nadogradnju mansarde sve prema urbanističkim uvjetima Odsjeka za urbanizam,
građevinarstvo i komunalne poslove, pregledom građevinske dozvole Općine Dubrovnik broj
UP/I-05-2393-78 od 29. lipnja 1978. da je Z. Č. odobrena nadogradnja kata s
jednim trosobnim stanom nad postojećom zgradom kat.čest. 1650 k.o. G. na adresi
D., a pregledom Ugovora o darovanju prava gradnje garaže od

29. svibnja 1978. da su M., H. i M. Č. kao suvlasnici nekretnine kat. čest 1033/8
k.o. G. dali Z. Č. pravo nadogradnje garaže prema urbanističkim uvjetima
Odsjeka za urbanizam, građevinarstvo i komunalne poslove,

- da je proveden očevid na licu mjesta na kojem je sud s vještakom građevinske struke
pregledao nekretninu te dao zadatak vještaku da utvrdi stvarno stanje kat.čest.zgr. 1650 i
usporedi ga s projektom građevinske dozvole te istakne one dijelove koji su izgrađeni
protivno dozvoli te da dade svoje mišljenje jesu li stan na 1.katu, apartman, vanjska kuhinja,
stan u potkrovlju i garaža izgrađene sukladno građevinskoj dozvoli. Vještak je sukladno
izvršenom očevidu, uvidom u dokumentaciju izvedenog stanja usporedbom stanja s
odrednicama građevinske dozvole u smislu definiranih gabarita utvrdio zatečeno stanje
suprotno sa tim odrednicama (suprotno građevinskoj dozvoli) i to u razini suterena u smislu
nadogradnje dviju garaža ukupne neto površine 22,01 m2, prizemlje objekta i u smislu
nadogradnje anexa objekta, prostor u naravi kupaonica i dnevni boravak u ukupnoj neto
površini 22,47 m2, kat objekta u površini 92,77 m2, apartman na nivou kata u površini 20,58
m2, vanjska kuhinja i lođa u površini od 13,65 m2. Potkrovlje stambenog objekta izgrađeno je
u površini od 63,62 m2 a u građevinskoj dozvoli je predviđena projektirana površina 87,09 m2.
Tuženik nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje ali je predložio da vještak nadopuni nalaz
tako da naznači kada su nadograđeni dijelovi izgrađeni. Usmeno saslušan sudski vještak
ustrajao je u svom pisano danom nalazu i mišljenju. Usmeno je iskazao da je dogradnja
izvršena u periodu 1980. do 2002., ali nije u mogućnosti točno utvrditi vrijeme a svakako po
proteku dvije godine od izdavanja građevinske dozvole pa do utvrđivanja činjeničnog stanja
od strane vještaka Z. N., ne zna točna podatak početka gradnje a svakako je mogla
započeti odmah nakon izdavanja građevinske dozvole. Nakon usmenog saslušanja sudskog

3 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

vještaka, stranke nisu imale primjedbi. S obzirom da je sudski vještak Z. B. nalaz i
mišljenje dao u skladu s pravilima struke, u usmeno ga i obrazložio, te da stranke u konačnici
nisu imale primjedbi sud ga je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojno i stručno,

- da je svjedokinja R. Č., supruga tužitelja, u bitnom iskazala da od siječnja

1978. živi u predmetnoj nekretnini te je te godine tuženik od veljače do lipnja bio u
Nj., a u to vrijeme se kuća raskrila i nastavila graditi, te da se 1979. nadogradnja kata
završila te se te godine tuženik preselio na kat, a baba ostala s njima, a kasnije se preselila k
njemu i da je 1979. bilo dovršeno i potkrovlje i kat,

- da je svjedok B. Č., brat parničnih stranaka, iskazao da je njihova pok. majka
živjela u staroj kući, a kako je bilo premalo prostora razmišljalo se o proširenju kuće, kako on
nije imao novaca, a Z. jest, Z. se odlučio na nadogradnju. Nakon što je dobio
građevinsku dozvolu počeo je s gradnjom. Iskazao je da je majka točno odredila što će kome
pripasti, tako je M. pripao dio u kojem je živio, svjedoku pripao podrum kuće, a Z.
kat. Osim toga svi su oko kuće nešto nadograđivali, al uglavnom su se slagali i nije bilo
posebnih problema. Garaže su se gradile možda sedamdesetih godina. On osobno se tuženiku
a ni tužitelj, nisu protivili gradnji jer je dobio dozvolu za kat i krov,

- da je svjedokinja O. T., rođena 1980. i kći tužitelja, iskazala da o
nadogradnji isključivo zna po pričanju roditelja jer u vrijeme kad se rodila gradnja je već bila
završena. Tako joj je poznato da se dogradnja vršila i radnici su prolazili kroz kuću u vrijeme
dok je njen otac radio u Nj., otac je suglasnost za nadogradnju potkrovlja potpisao u
Nj. Pričao je da nije dao suglasnost za cijelu nadogradnju, ali za što je točno dao
suglasnost nije znao jer u sebe nije imao ispravu temeljem koje je tu suglasnost dao. Kroz
cijelo njeno djetinjstvo učestale su svađe u obitelji, odnosno između tri brata u pogledu
imovine, tako da je često intervenirala i policija. Kako ni njen otac ni majka nisu ni inženjeri
građ. struke ni pravnici nisu znali što im je činiti samo su znali da nisu dali suglasnost za
cijelu dogradnju tako oni nisu pokretali bilo kakve postupke. Tek u momentu kad su krenule
legalizacije nezakonito izgrađenih građevina pa tako i na ovu nekretninu po zahtjevu Z.
Č. i geodeti izašli na teren shvatila je da postoji mogućnost da se u arhivi provjere
projekti koji su izdani za ovu građevinu. Tek nakon uvida u ovaj projekt točno su saznali da je
otac dao suglasnost za gradnju mansarde, a da je izgrađeno puno više, u tom momentu su se i
protivili legalizaciji do uređenja imovinsko-pravnog spora odnosno ovog spora, otac se vratio
iz Nj. sigurno u vrijeme kad se oženio, a to je bilo 1978., braća se nisu podijelila, ali da
u naravi od kad ona zna za sebe suteren koristi B. Č., prizemlje njen otac M.
Č., a sve ono izgrađeno na prizemlju i preostalom dijelu zemljišta Z. Č., na
upit temeljem čega se nekretnina tako koristi odgovara da postoje neki sporazumi, ali da točan
njihov sadržaj ne zna da to bolje znaju same stranke,

- da je tužitelj M. Č. iskazivao da se nadogradnja počela graditi čak i prije nego
je u konzulatu u Nj. dao suglasnost za nadogradnju. To ljeto 1978. kad se vratio u
D. sjeća se da nije spavao u prizemlju u onom dijelu koji se kasnije izdvojio jer je na
drugom djelu bila stura. 1979. godine sjeća se da je bilo jaki potres gdje se ta stura i srušila i
sve je popucalo. Ova dogradnja prvog kata i potkrovlja je završena 1979. i bila je useljiva.
Zna i da je dao suglasnost za dogradnju jedne garaže, a da su od toga ispala tri parkirna
prostora u garaži i dva ispred garaže. Potpisao je suglasnost za dogradnju s tim da je dao
suglasno za dogradnju mansarde bez da su mu priložene bilo kakve skice. Vidio je, u vrijeme
kad je nadogradnja dovršena, što je točno izgrađeno, a tuženik ga je uvjeravao da je sve
izgrađeno sukladno projektu i građevinskoj dozvoli, vjerovao mu je i nije ovo provjeravao,

4 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

ništa nije poduzimao sve do postupka legalizacije, a kako je to iskazivala svjedokinja, njih trojica braće već 30 godina na isti način koriste nekretninu,

- da je tuženik Z. Č. iskazivao da je u dogovoru s tužiteljem i majkom 1978.
napravio ploču na postojećoj kući jer je tada navigavao i imao je novaca i tada je u dogovoru s
njima i počeo nadogradnju odmah nakon što je ishodio građevinsku dozvolu i gradnja je
trajala tri godine. On je s tužiteljem dogovorio odnosno on je dao suglasnost da gradim kat
tlocrtne površine kao što je kuća ali je u visinu kuća pošla malo više. U odnosu na način
korištenja njih trojica braće su s majkom sjeli i dogovorili da će on za sebe investirati i
nadogradit na kući da će M. ostati cijela stara kuća, a brat B. da će dobiti „gornju
parcelu“ površine oko 580 m2. Međutim, B. kad se oženio nije imao gdje živjeti pa je
živio u suterenu pomalo proširio i dogradio suteren. Ne može se sjetiti kada je to točno bilo,
ali svakako dok je majka bila živa, a ona je umrla 1987. Gradnja je završena gradnjom prvog
kata i potkrovlja odgovara te je sve išlo zajedno tri godine od građevinske dozvole. On je
živio u prizemlju, a dok je rađena, kćer tužitelja O. se nije bilo ni rodila,

- da je temeljem provedenog vještačenja utvrđeno da su protivno građevinskoj dozvoli,
izrađeni u razini suterena nadogradnje dviju garaža ukupne neto površine 22,01 m2, prizemlje
objekta i u smislu nadogradnje anexa objekta, prostor u naravi kupaonica i dnevni boravak u
ukupnoj neto površini 22,47 m2, kat objekta u površini 92,77 m2, apartman na nivou kata u
površini 20,58 m2, vanjska kuhinja i lođa u površini od 13,65 m2, dok je potkrovlje stambenog
objekta izgrađeno je u površini od 63,62 m2 a u građevinskoj dozvoli je predviđena
projektirana površina 87,09 m2,

- da je u odnosu na spornu činjenicu dovršetak izgradnje iskazivali su svjedoci i to
supruga tužitelja i kćer tuženika. Kćer tuženika O. T., rođena 1980., ima isključivo
saznanja po pričanju roditelja jer s obzirom na godinu rođenja sigurno joj činjenice izgradnje
do 1980., pa i par godina nakon 1980. nisu mogle biti neposredno poznate, dok sud isključivo
iskaz supruge tužitelja R. Č., s kojom tužitelj živi u zajedničkom domaćinstvu, smatra
pristranim iskazom jer ista ima nesporni interes za uspjehom tužitelja u ovom postupku. S
druge strane, sudski vještak građevinske struke usmeno je obrazložio svoje mišljenje i naveo
da je gradnja dovršena sigurno nakon 1980., a na ovaj dio njegovog mišljenja, nitko od
stranaka nije imao primjedbi pa ga je sud u cijelosti prihvatio. Uostalom na tužitelju koji tvrdi
da mu neko pravo pripada je teret dokaza, a osobito imajući na umu različito materijalno
pravno uređenje pripadanja navedenog prava. Stoga je sud na temelju mišljenja sudskog
vještaka zaključio da je nadogradnja kuće dovršena u vrijeme važenja Zakona o osnovnim
vlasničkopravnim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO).
Prema odredbi čl. 25. st. 1. ZOVO-a ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako
to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu
pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i
vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta,
prema čl. 25. st. 5. ZOVO-a pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti
najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Nakon
proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Kako tužitelj, kao
suvlasnik cijele nekretnine, nije u roku 3 godine od nadogradnje (kojom je nastala nova stvar)
iskoristio svoje pravo iz čl. 25.st.1. ZOVO-a to je prekludiran u pravu izbora propisanim tim
člankom i više ne može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na izgrađeni objekt. Imao
je pravo tek zahtijevati isplatu prometne cijenu zemljišta. No, imajući na umu pravnu prirodu
naprijed navedenog stjecanja vlasništva od strane tuženika u smislu odredaba čl. 25. ZOVO-a
potraživanje tužitelja za isplatu prometne cijene je potraživanje iz stjecanja bez osnove iz čl.

5 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

210. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99
i 88/01- dalje ZOO), odnosno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine»,
broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO/05) i čl. 371. ZOO-a, odnosno čl. 225.
ZOO/05 koje potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok). Početak tijeka
zastarijevanja propisan je odredbom čl. 361. ZOO-a (čl. 215 ZOO/05) prema kojoj
zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati
ispunjenje obveze. Odredbom čl. 25. st. 5. ZOVO-a propisan je prekluzivni rok od tri godine
u kojem vlasnik zemljišta ima pravo izbora iz st. 1. tog članka. U tom roku vlasnik zemljišta
još uvijek ima mogućnost tražiti da njemu pripadne pravo vlasništva izgrađenog objekta, pa
graditelj još uvijek nije stekao vlasništvo objekta koje je izgradio na tuđem zemljištu.
Protekom roka od tri godine vlasnik gubi pravo izbora i tada, jer je graditelj postao vlasnik
izgrađenog objekta i zemljišta ispod tog objekta, dolazi do stjecanja bez osnove i vlasnik ima
pravo zahtijevati samo isplatu prometne cijene zemljišta. Tek od tog trenutka počinje i teći
zastarni rok za potraživanje iz čl. 25.st.3. ZOVO-a. S obzirom da je od izgradnje objekta (iako
nije moguće utvrditi točak završetak, svakako je to bilo 1980-tih, a najkasnije 2002.)
prekluzivni rok od tri godine iz čl. 25. st. 5. ZOVO-a je istekao i tada je počeo teći zastarni
rok od pet godina za predmetno potraživanje tužitelja koji očito, sve kad bi se uzeo kao kraj
izgradnje 2002. istekao 2013. kada je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev. Slijedom svega
navedenog, zaključak je suda da je zahtjev tužitelja za predajom stana na prvom katu.čest.zgr.
1650 k.o. G. ukupne površine 92,77 m2, apartmana izgrađenog na čest. zem. 1033/8 k.o.
G. površine 20,58 m2, stana u potkrovlju čest. zgr. 1650 k.o. G. ukupne površine 76,01
m2, neosnovan, kao i podredni zahtjev za isplatom naknade tržišne vrijednosti nekretnine,

- da je drukčije stanje za garažu jer se vještak nije posebno očitovao o vremenu
izgradnje garaže, niti za nju postoji građevinska dozvola, a iz iskaza svjedoka B.
Č., čiji iskaz sud bitnom prihvaća kao vjerodostojan, koji je iskazao da je garaža
izgrađena 1970-tih, dok je pregledom Ugovora o radovanju prava gradnje garaže utvrđeno da
je suglasnost za dogradnju garaže tuženiku dana 29. svibnja 1978. a datum izgradnje garaže
tuženik posebno ni ne osporava. Dakle garaža je izgrađena u vrijeme važenja Općeg
građanskog zakonika (dalje: OGZ). Nije sporno da je tuženik izgradio garažu bez građevinske
dozvole dok iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Z. N. u IR 23/02, a potom i
nalaza i miljenja građevinskog vještaka Z. B. izrađenog za ovaj postupka proizlazi
da je tuženik izgradio dvije garaže (garaža broj 2 površine 28,05 m2 i garaža broj 3 površine
15,95 m2) koje su naknadno spojene u jednu garažu površine 44 m2, dok je tužitelj tuženiku
dao suglasnost za izgradnju jedne garaže. S obzirom da je tuženik znao da je dobio suglasnost
za gradnju jedne garaže, a izgradio je dvije nije bio pošten graditelj, dok je tužitelj bio
nepošteni suvlasnik zemljišta jer je znao što tužitelj gradi, cijelo vrijeme je bio prisutan
gradnji, a i kasnijim desetljećima korištenja i nije ništa poduzeo sve do pokretanja ovog
postupka (2013.) Prema tome u odnosu na gradnju garaže i stjecanje prava vlasništva
građenjem ima se primjenjivati pravno pravilno iz parafa 418 OGZ-a. U smislu pravnog
pravila iz paragrafa 418. bivšeg OGZ-a ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije
odmah zabranio poštenom graditelju, zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena
pripada graditelju. Prema paragrafu 418. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva građenjem bilo
je potrebno da je graditelj pošten te da je vlasnik zemljišta znao za građenje, ali da ga nije
zabranio graditelju. Zahtijeva se i da su izvršena ulaganja znatna u smislu da je na zemljištu
izgrađena nova stambena zgrada ili da ulaganjem u postojeću zgradu nastane po svojoj svrsi
sasvim novi objekt. Prema tome i tuženik kao graditelj i tužitelj kao suvlasnik cijele
nekretnine su bili nesavjesni. U slučaju kad su i graditelj (koji je ujedno i suvlasnik zemljišta
u 1/3 dijela) i druga suvlasnik zemljišta (u 1/3 dijela) nesavjesni da u takvom slučaju odnose
stranaka valja riješiti primjenom načela superficies solo cedit tada je vlasnik zemljišta i

6 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

vlasnik svega onog što je na njemu sagrađeno. Slijedom iznesenog materijalno pravnog
pravila, izgrađena garaža pripada vlasniku zemljišta, dakle i tužitelju kao suvlasniku za 1/3
dijela nekretnine. Zbog navedenog je prihvaćen zahtjev za predaju u suposjed garaže ukupne
površine 44 m2. U odnosu na zahtjev za predajom u suposjed vanjske kuhinje izgrađene na
čest. zem. 1033/8 k.o. G. površine 14,67 m2, pregledom Ugovora od 3. listopada 1982.
utvrđeno je da su se M. Č., majka parničnih stranaka, tužitelj i tuženik te H.
(B.) Č. dogovorili da Č. M. pripadne 60 m2 zemljišta s prednje strane zgr. 1650
dok nema pravo koristiti ostatak čest. zem. 1033/8 k.o. G. na bilo koji način. Pregledom
skice 1.kata (list 18 spisa) proizlazi da je vanjska kuhinja na čest. zem. 1033/8 k.o. G. površine 14,67 m2 izgrađena, sa strane objekta, a ne na prednjoj strani koja je po sporazumu
pripadala tužitelju. Prema tome, s obzirom na dogovor suvlasnika u pogledu načina korištenja
predmetne nekretnine, tužitelj ne može osnovano potraživati predaju u suposjed onog djela
koji je prema sporazumu, kojeg je i potpisao, pripalo tužitelju.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu
apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom
postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08,
148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2.
ZPP-a, a ni onu iz točke 11. na koju se upire u žalbi tužitelja jer presuda nema takvih
proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni u pogledu ocjene
dokazne građe koju je sud dao na temelju svojih pridržanih procesnih ovlasti iz čl. 8. ZPP-a.

Isto tako, nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 327.
ZPP-a koja bi bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, kako se to tvrdi u
žalbi, jer je fakultativno ovlaštenje tek građanskopravna ponuda koja nije dio petita, iako se
unosi u izreku, ali samo, po naravi stvari, ako tužitelj uspije s tužbenim zahtjevom, dok je u
konkretnom slučaju tužitelj uspio tek s manjim dijelom kumuliranih tužbenih zahtjeva zbog
čega sud prvog stupnja opravdano istu nije unio u izreku.

Što se tiče primjene materijalnog prava po pravnom motrištu ovog drugostupanjskog
suda pravilno je sud prvog stupnja odbio dio kumuliranih tužbenih zahtjeva u točki 2. i 3.

Naime, predmet spora je tužbeni zahtjev podnesen radi zaštite prava suvlasništva
dijela nekretnine koju zaštitu u ovoj parnici ostvaruje tužitelj kao jedan od suvlasnika protiv
tuženika kao jednog od suvlasnika sukladno čl. 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,
146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP).

Sporno je i u žalbenom postupku ima li tužitelj pravo na sudsku zaštitu i s tim u vezi i
pravilna primjena odredbe čl. 24. i 25. bivšeg ZOVO-a.

U rješenju spora se zbog vremena izgradnje 1979. primjenjuju odredbe ZOVO-a u
skladu s odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP-a prema kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i
prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja
su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih
učinaka.

Prema odredbi čl. 43. ZOVO-a suvlasnik odnosno zajednički vlasnik ima pravo na
tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu
svojega prava na dijelu stvari.

7 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

Suvlasnik ima pravo stvar posjedovati, i njome se koristiti zajedno s ostalim
suvlasnicima razmjerno svojemu dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika (čl. 14. st. 1.
ZOVO-a). Ovakvo suvlasništvo je zaštićeno prema vani u odnosu na treće osobe, kao i prema
„unutra“ u odnosu na ostale suvlasnike, s time što prema trećima (u ovom slučaju prema
drugotuženiku) suvlasnik štiti svoja prava tužbama za zaštitu prava vlasništva u odnosu na
cijelu stvar, a u odnosu na ostale suvlasnike za zaštitu svojega prava na dijelu stvari.

U ovom slučaju tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu tvrdeći da je građenjem uz
suglasnost ostalih suvlasnika stekao pravo vlasništva na objektu sagrađenom na predmetnoj
nekretnini pa da nije dužan isti predati tužitelju u suvlasništvo i suposjed. Stoga je na njemu
bio teret dokaza da je izvršio nadogradnju objekta uz znanje ostalih suvlasnika (ovdje tužitelja
kao jednog od suvlasnika) s tezom koju prihvaća i ovaj sud da su ostali suvlasnici dali pisanu
suglasnost i da se nisu usprotivili gradnji koja je bila dijelom suprotna sporazumu i
građevinskoj dozvoli, što je i tužitelju bilo poznato, pa je tuženik bio nesavjesni graditelji, a
tužitelj nesavjestan suvlasnik koji je znao za nadogradnju mimo sporazuma, ali se nije odmah
ni kasnije tome usprotivio.

Prema odredbi čl. 25. st. 1. ZOVO-a ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu
ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu
pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i
vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

Nepoštenje graditelja se očituje u namjeri da stekne određenu korist izgradnjom zgrade
premda zna da ta radnja nije dopuštena. Temeljem Ugovora o darovanju prava nadogradnje
od 31.ožujka 1978. utvrđeno je da su svi suvlasnici nekretnine dozvolili tuženiku da izvrši
nadogradnju mansarde sve prema urbanističkim uvjetima kojim mu je odobrena nadogradnja
kata s jednim trosobnim stanom nad postojećom zgradom kat. čest. 1650 k.o. G. na adresi
D.

Dakle, iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik bio nepošten graditelj jer je dijelom
odstupio od građevinske dozvole, a time i od sporazuma stranaka, izgradivši i sporne
građevinske radove preko mansarde (stana u potkrovlju), ali je i tužitelj nedvojbeno bio
nepošten jer je izgradnja izvršena još 1979. jer to suglasno potvrđuju u iskazima on i njegova
supruga i da je nadograđeni dio tada useljiv što je odmah svima očito bilo poznato zbog
obima građevinskih radova zbog čega se ne može prihvatiti iskaz tužitelja kojim sugerira da je
bio pošten jer da je vjerovao tuženiku da je izgradnja izvršena u skladu s građevinskom
dozvolom te to da nije provjeravao, pored činjenice da je bjelodano vidio prekoračenje
sporazuma i građevinske dozvole, ali unatoč tome nije reagirao ničim do podnošenja ove
tužbe (27. svibnja 2013.) tako da na jasan i nedvosmislen način kaže da se protivi gradnji.

Neovisno o tome da li je tuženik stekao etažno vlasništvo nadogradnjom ili
dogradnjom postojeće kuće u suvlasništvu (i) stranaka glede zahtjeva radi predaje u suposjed
treba reći, glede neosnovanosti zahtjeva za predajom u suposjed, i to da se suvlasnici mogu
sporazumjeti bilo izričito ili prešutno da suvlasničku stvar koriste (posjeduju) na način da
svatko od njih koristi određene posebne dijelove zgrade (određene stanove) kao posjednik ili
pak da sukoriste zajedno suvlasničku stvar (suposjednici) pa čak i da pojedine stanove
(posebne dijelove zgrade) koriste kao suposjednici ili da pojedini posebni dio zgrade (stan)
koriste tako da realno određene dijelove koriste pojedini od više suvlasnika.

8 Poslovni broj: 5 Gž-454/2020-2

Iz navedenih okolnosti valja prema shvaćanju ovog suda zaključiti je da tužitelju ne
pripada pravo na suposjed nadograđenog, odnosno dograđenog dijela jer se iz dugogodišnjeg
ponašanja stranaka i mirnog posjedovanja prijepora od strane tuženika još od 1979. (o čemu
govori i tužitelj u stranačkom iskazu, a sada nepotrebno problematizira u žalbi) može sa
sigurnošću zaključiti da su se stranke i prešutno sporazumjele da tuženik ima pravo na
isključivi posjed cijelog spornog nadograđenog i dograđenog dijela zgrade i da tužitelj nema
pravo na suposjed zajedno s tuženikom jer ih takav sporazum veže, on se ne može naknadno
mijenjati iz nekog neopravdanog razloga jednostranim odustankom jednog od suvlasnika pa
tuženik kao suvlasnik ima pravo na isključivi posjed onog dijela suvlasničke stvari koji je
određen sporazumom dok sporazum egzistira.

Glede naknade treba reći da polazeći od njezine pravne prirode da temeljem odredbe
čl. 25. st. 1. ZOVO-a u slučaju stečenog vlasništva od strane tuženika (graditelja) tražbina
tužitelja za isplatu naknade je tražbina iz stjecanja bez osnove iz čl. 210. ZOO-a i da na
temelju odredbe čl. 371. ZOO-a tražbina zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok), a ista je
pravna situaciju i u primjeni odredbe čl. 292. st. 2. ZOO-a u slučaju naknade štete kad je
nešto izgrađeno protivno obvezi.

Početak tijeka zastarijevanja propisan je odredbom čl. 361. ZOO-a, prema kojoj
zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati
ispunjenje obveze. Odredbom čl. 25. st. 5. ZOVO-a propisan je prekluzivni rok od tri godine
u kojem vlasnik zemljišta ima pravo izbora iz st. 1. ovog članka, prema shvaćanju Vrhovnog
suda Republike Hrvatske (v. odluku broj Rev-x 240/2008) u tom roku vlasnik zemljišta još
uvijek ima mogućnost tražiti da njemu pripadne pravo vlasništva izgrađenog objekta, pa
graditelj još uvijek nije stekao vlasništvo objekta kojeg je izgradio na tuđem zemljištu.
Protekom roka od tri godine vlasnik gubi pravo izbora i tada, jer je graditelj postao vlasnik
izgrađenog objekta dolazi do stjecanja bez osnove i vlasnik ima pravo zahtijevati samo isplatu
tržišne vrijednosti zemljišta, od tog trenutka počinje i teći zastarni rok tražbine iz čl. 25. st. 5.
ZOVO-a.

U konkretnom slučaju tuženik je 1979. završio s nadogradnjom kuće na zemljištu
vlasništva tužitelja, dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena tek 27. svibnja 2013., a to
znači protekom 34 godine od kada je kuća nadograđena i useljena čim su prije podnošenja
tužbe protekli svi rokovi iz ZOO-a i ZVDSP-a pa je zbog zastare tražbine pravilnom
primjenom materijalnog prava valjalo odbiti taj dio zahtjeva tužitelja.

Budući ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih je izjavljena žalba valjalo je, na temelju
odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, istu odbiti kao neosnovanu, dok je odluka o troškovima
žalbenog postupka donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 29. rujna 2020.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Đerđ, v. r.