- 1 -              Rev 909/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 909/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. O. iz K., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-538/18-2 od 11. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-276/17 od 29. siječnja 2018., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-538/18-2 od 11. rujna 2018. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-276/17 od 29. siječnja 2018. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1. studenog 2007. do 31. siječnja 2017. iznos od 384.808,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene u izreci presude (toč. I. izreke) kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 35.437,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom žalba tuženice odbijena je kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena je u po njoj pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (toč. I. izreke); prihvaćena je žalba tužitelja protiv dijela odluke o trošku i tuženica je obvezana tužitelju naknaditi i daljnji trošak u iznosu od 6.250,00 kn (toč. II. izreke); odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u daljnjem iznosu od 8.990,00 kn (toč. III. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 312,50 kn (toč. IV. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica podnijela je reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode revizije i predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. studenoga 2007. do 31. siječnja 2017. koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

 

- da je tužitelj ozlijeđen 18.10.1999. za vrijeme redovnog rada kod tuženice obavljajući poslove i zadatke svog radnog mjesta;

 

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. od 28.10.2002. tužitelju je počevši od 01. srpnja 2002. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je u omjeru od 40% uzrokovana bolešću, a u omjeru od 60% ozljedom na radu;

 

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj P-932/03 od 21. prosinca 2009. tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete i imovinska šteta zbog tuđe pomoći i njege, a pravomoćnom presudom istoga suda broj Pr-663/12 od 19. veljače 2016. godine tužitelju je dosuđena naknada materijalne štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 1. listopada 2007.

 

- da za razdoblje od 1. studenoga 2007. do 31. siječnja 2017. trpi štetu u razlici između plaće koju bi po redovnom tijeku stvari primao da nije bilo ozljeđivanja i mirovine i to u iznosima zahtijevanim konačno istaknutim tužbenim zahtjevom.

 

Nižestupanjski sudovi ocijenili su tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti. Pritom otklonili su kao neosnovane tvrdnje tuženice koje je isticala tijekom postupka o potrebi umanjenja naknade za 40% u kojem omjeru je na profesionalnu nesposobnost za rad tužitelja utjecala bolest, kao i tvrdnje da s obzirom na utvrđenu profesionalnu nesposobnost za rad, o osnovanosti i visini zahtjeva trebalo odlučiti nakon provođenja vještačenja na okolnost preostale radne sposobnosti tužitelja. Prvostupanjski sud izrazio je i shvaćanje o vezanosti u pogledu osnove zahtjeva zaključcima iz ranije presude kojom je odlučeno o zahtjevu za isti vid štete, ali za drugo razdoblje.

 

Presudom Općinskog suda u Splitu broj Pr-663/12 od 19. veljače 2016. odlučeno je o zahtjevu tužitelja zbog izgubljene zarade za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 1. listopada 2007., dok tužitelj u ovoj parnici zahtijeva naknadu za razdoblje od 1. studenoga 2007. do 31. siječnja 2017. Dakle, tužitelj se je opredijelio za sukcesivno utuživanje, a nije zahtjev istaknuo u obliku rente.

 

Da je zahtjev istaknuo u obliku rente, tada bi o osnovi zahtjeva bilo odlučeno navedenom presudom od 19. veljače 2016. i sud bi bio vezan u pogledu osnove sadržajem te presude, a sukladno odredbi čl. 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO), zbog promijenjenih okolnosti, raspravljalo bi se samo o visini.

 

Međutim, kako tužitelj zahtjeve za naknadu štete zbog izgubljene zarade ističe sukcesivno, to suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda ne postoji vezanost suda u pogledu osnove, ranijom pravomoćnom presudom kojom je dosuđena naknada za isti vid štete, ali za drugo razdoblje.

 

Suprotno tvrdnji revidentice pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili njenu tvrdnju o razmjernoj odgovornosti za štetu, jer su kako to navode nižestupanjski sudovi upravo posljedice ozljeda na radu bile presudne za nastanak profesionalne nesposobnosti za rad, a time i gubitak zarade, budući da je do ozljeđivanja tužitelj uz dotadašnje bolesti mogao i dalje raditi.

 

              Osnovana je međutim tvrdnja tuženice da je u situaciji kad je tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, a ne i opća, za ocjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva odlučna činjenica preostale radne sposobnosti s kojom bi tužitelj mogao ostvarivati zaradu na poslovima različitim od poslova njegovog radnog mjesta.

 

              S obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa kako u pogledu vezanosti utvrđenjima u pogledu osnove zahtjeva ranijim presudama, tako i u pogledu utjecaja nastanka profesionalne nesposobnosti za rad na gubitak zarade (u pogledu osnove i visine), nižestupanjski sudovi nisu raspravili navedenu odlučnu činjenicu, nema mjesta preinaci presude, već je valjalo na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 29. rujna 2020.