- 1 -              Rev 130/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 130/2013-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz Z.,  zastupanog po punomoćniku R. H., odvjetniku u Z., protiv prvotuženice V. P., drugotuženika M. P. i trećetuženika K. P., svih iz M., zastupanih po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., radi isplate i činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru poslovni broj Gž-814/11 od 16. ožujka 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-524/10-64 od 20. rujna 2010., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka nastalih u povodu sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

»I               I tuženici V. P., II tuženiku M. P. i III tuženiku K. P. nalaže se da solidarno vrate tužitelju D. K. iznos od 96.000 Chfr sa zateznom kamatom koje banke plaćaju u  mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju tekuću na iznos od 85.000 Chfr od dana  26. travnja 2002. godine pa do isplate, a na iznos od 11.000 Chfr od 14. srpnja 2006. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II                I tuženici V. P., II tuženiku M. P. i III tuženiku K. P. nalaže se da solidarno isplate tužitelju D. K. iznos od 48.527,68 kuna, što je odgovarajuće iznosu od 10.000 Chfr prema tečaju na dan 9. srpnja 2004. godine sa zateznom kamatom  tekućom od dana 2. srpnja 2005. godine  pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi iz čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

III              I tuženici V. P., II tuženiku M. P. i III tuženiku K. P. nalaže se da solidarno naknade tužitelju D. K. trošak parničnog postupka u iznosu od 125.916,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2010. godine pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.«

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, te je potvrđena presuda u dijelu odluke pod točkom I., kojom su tuženici obvezni isplatiti tužitelju solidarno iznos od 96.000 CHF, kao i zatezne kamate na taj iznos po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju od 26. travnja 2002. do isplate, kao i u točki II. Izreke, u dijelu kojim su tuženici obvezani solidarno isplatiti tužitelju iznos od 48.527,68 kn kao protuvrijednost 10.000 CHF.

 

              Protiv navedene presude reviziju su podnijeli tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju tuženika, preinači pobijanu presudu, odnosno istu ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te da se obveže tuženike da tužitelju naknade trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Revidenti smatraju da su sudovi počinili  bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koja se sastoji u tome što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.  Ističu kako sud nije obrazložio zašto je naložio tuženicima isplatu iznosa od 106.000 CHF umjesto 96.000 CHF, kako je to naznačeno u "Sporazumu", ali ne i u "Posudbi novca".

 

              Suprotno navodima revizije, sud je obrazložio zbog čega smatra da tužitelj prema predniku tuženika ima dospjelu novčanu tražbinu s naslova zajma u protuvrijednosti iznosa od 106.000 CHF, te je za to dao valjane i jasne razloge. Ostali navodi odnose se na razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg nije dopušteno podnositi reviziju (čl. 385. ZPP).

 

              Kako je sud za svoju odluku dao razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju, to ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Također ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici po osnovi obveze iz Ugovora o zajmu isplate iznos od 106.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna.

 

              U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

-          da su tužitelj i prednik tuženika I. P. 26. travnja 1999. sklopili Ugovor o zajmu u iznosu od 96.000,00 CHF s rokom vraćanja 26. travnja 2002., te da su potpise ovjerili kod javnog bilježnika u Z.;

-          da je tuženik radi osiguranja povrata zajma dao u zalog cjelokupnu svoju imovinu u K. s izgrađenom kućom, ali da nije predao valjanu tabularnu ispravu radi uknjižbe prava zaloga u zemljišnoj knjizi;

-          da prednik tuženika nije u navedenom roku vratio zajam, pa su zbog toga tužitelj i prednik tuženika 9. srpnja 2004. zaključili Sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretninama tuženika kao protivnika osiguranja radi osiguranja novčane tražbine tužitelja;

-          da su u navedenom Sporazumu ugovorne strane istaknule kako tim Sporazumom suglasno utvrđuju visinu duga iz ugovora o zajmu od 26. travnja 1999. na 9. srpnja 2004. u iznosu 514.393,40 kn, što je protuvrijednost iznosa od 106.000,00 CHF;

-          da je nov način dospjeća duga tuženika uz ugovorenu valutnu klauzulu utvrđen tako da je iznos od 53.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna dospio na dan 31. prosinca 2004., a što je iznosilo 263.479,64 kn, a drugi dio iznos od 53.000,00 CHF dospijevao je 1. srpnja 2005. u iznosu od 250.060,78 kn;

-          da prednik tuženika nije vratio navedeni iznos.

 

Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer je Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine koji je sklopljen 9. srpnja 2004. priznat dug iz zajma i time je priznat dug unutar zastarnog roka, a dok je tužba podnijeta 13. prosinca 2006.

 

S obzirom na naprijed navedenog sudovi su obvezali tuženike na isplatu iznosa od 96.000,00 CHF, kao i isplatu iznosa od 48.527,68 kn, što iznosi protuvrijednost 10.000,00 CHF.

 

Sudovi su osnovano zaključili da Ugovor o zajmu, koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, ništav jer je protivan prisilnim propisima o deviznom poslovanju.

 

Naime, prema odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata, kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno je u slučajevima koji su predviđeni ovim Zakonom.

 

Navedenim Zakonom nije predviđena mogućnost da domaće fizičke osobe kupuju, prodaju ili uzimaju u zajam devize. Zakonom je zabranjeno fizičkim osobama sklapanje takvih pravnih poslova, što proizlazi iz odredbe čl. 90. st. 1. istog Zakona, kojim je propisana prekršajna odgovornost za takvo raspolaganje devizama.

 

S obzirom da je takav Ugovor ništav, prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94 – dalje: ZOO) i na temelju odredbe čl. 104. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ono što je primila na  temelju tog ugovora.

 

Naime, u slučaju ništavosti ugovora o zajmu deviza zajmodavcu pripada pravo na povrat onog što je dao, dakle devizne svote zajma, a ne njezine kunske protuvrijednosti.

 

Kako je nesporno utvrđeno da je prednik tuženika primio iznos od 96.000,00 CHF, koji nije vratio, to je valjalo naložiti vraćanje novca koji je primio.

 

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ni oni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova odgovora na reviziju, ovaj sud je ocijenio da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, te je isti na temelju odredbe čl. 155. ZPP odbijen kao neosnovan.

             

Zagreb, 29. rujna 2020.