- 1 -              Revr 845/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 845/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. J. d.o.o., S., S. S., ..., OIB ..., koga zastupa punomoćnica L. M. P., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-19/2016-6 od 7. lipnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-72/2015-22 od 8. travnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-72/15-25 od 29. travnja 2016. i poslovni broj Pr-72/15-35 od 18. studenog 2016., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku 38.627,13 kn s pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci presude (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev za isplatu 424.098,79 kn (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 154.281,25 kn (točka III. izreke).

 

Rješenjem o ispravku od 29. travnja 2016. ispravljena je prvostupanjska presuda u izreci u točki I. u pogledu dana početka tijeka zatezne kamate, a rješenjem o ispravku od 18. studenog 2016. u točki III. izreke na način da umjesto tuženik treba pisati tužitelj.

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i u dijelu točke III. izreke u kojoj je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku troškove parničnog postupka od 126.082,05 kn (točka I. izreke). Preinačena je prvostupanjska odluka u dijelu točke III. izreke na način da je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka od 28.199,20 kn (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka od 7.812,50 kn (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu od 6.375,00 kn (točka IV. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju u smislu revizijskih navoda.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident navodi da je drugostupanjski sud paušalno prihvatio ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu.

 

Ističe da su sudovi pogrešno ocijenili nalaz i mišljenje medicinskih vještaka koji su zaključili da do destabilizacije psihičkog stanja tužitelja ne bi došlo da nije bilo nedopuštenog otkaza i kasnijeg kontinuiranog negativnog ponašanja prema tužitelju, a nižestupanjski sudovi su, usprkos takvoj ocjeni vještaka, zaključili da uzrok dekompresije psihičkog stanja tužitelja nije odluka tuženika o otkazu i postupanje tuženika prema tužitelju tijekom trajanja rada kod tuženika, već je posljedica razvoja ranije postojeće bolesti tužitelja.

 

Nižestupanjski su sudovi zaključak vještaka da je psihičko stanje tužitelja posljedica tuženikovog postupanja prema tužitelju kao radniku ocijenili u svjetlu ostalih izvedenih dokaza, cijeneći i utvrđenje da se tužitelj prije nezakonitog otkaza psihijatrijski liječio, da je imao osobito tešku obiteljsku situaciju, da je tužitelj manipulirao i utjecao na liječnike da mu produlje bolovanje, stoga su sudovi kako to propisuje čl. 8. ZPP uzimajući u obzir rezultate cjelokupnog postupka zaključili da postupanje tuženika kao poslodavca prema tužitelju kao radniku nije bilo takvo da bi po redovnom tijeku stvari rezultiralo psihičkim stanjem tužitelja koje bi dovelo do utužene štete.

 

Stoga neosnovano revident, dajući svoju ocjenu dokaza, osporava ocjenu izvedenih dokaza koju su nižestupanjski sudovi izveli na način predviđen čl. 8. ZPP.

 

Drugostupanjski je sud, suprotno navodu revidenta, ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja sukladno čl. 375. st. 1. ZPP stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Revident ističe i da je teret dokaza nepostojanja protupravnosti i nepostojanja štetnog događaja bio na poslodavcu, smatra da je tuženik trebao dokazati da tužitelj nije bio maltretiran, a što sudovi nisu uzeli u obzir čime su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 221.a ZPP te postupili protivno odredbi čl. 30. st. 12. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04,137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje u tekstu: ZR).

 

Prema čl. 30. st. 12. ZR u zaštiti dostojanstva radnika, u slučaju spora, teret dokazivanja je na poslodavcu, ali da bi teret dokaza prešao na poslodavca na radniku je dužnost iznošenja činjenica (postupaka poslodavca) na kojima se temelji tvrdnja o uznemiravanju (činjenice da je poslodavac postupio protivno čl. 2. ZR) što u ovom sporu tužitelj nije učinio stoga nije bilo osnove za primjenu čl. 30. st. 12. ZR. Naime, sadržaj tužbenog zahtjeva upućuje na naknadu štete zbog povrede dostojanstva radnika mobingom, a ne na zaštitu od diskriminacije.

 

U postupcima u kojima tužitelji traže naknadu štete zbog mobinga, kao u ovom slučaju, ZR u odnosu na zaštitu od mobinga nije osigurao specifičnu zaštitu radnika na radnom mjestu, već se u tom slučaju primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) i to odredbe čl. 4., 8., 1100., 1107., 1047, 1048., 1095. te u tim slučajevima teret dokazivanja općih pretpostavki odgovornosti za štetu je na tužiteljima (tako i u Revr-147/2017 od 31. listopada 2018.).

 

Osim toga obzirom da je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da na strani poslodavca, ovdje tuženika, nije bilo protupravnog postupanja odnosno radnji koje bi se mogle smatrati kao maltretiranje radnika, ovdje tužitelja, neodlučni su revizijski navodi o primjeni pravila o teretu dokazivanja.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Prema ocjeni ovog suda u nižestupanjskim presudama su navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni, niti proturječni sadržaju isprava i zapisnika o saslušanju svjedoka, slijedom čega se nižestupanjske presude mogu ispitati.

 

Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete od 462.725,92 kn koja da mu je nastala zbog tuženikovog protupravnog postupanja u razdoblju kad je tužitelj nakon nedopuštenog otkaza vraćen na rad kada je trpio maltretiranje od strane poslodavca zbog čega mu se razvila psiho organska bolest zbog koje je često bio na bolovanju pa potražuje naknadu nematerijalne štete zbog smanjenja životne aktivnosti i materijalne štete zbog izgubljene zarade (razliku između primanja na bolovanju i plaće, kao i dnevnica koje bi mu pripale da bolovanja nije bilo).

 

U postupku koji je prethodio reviziji  utvrđeno je:

 

- da je tužitelj s tuženikom 11. ožujka 1999. zaključio ugovor o radu na radnom mjestu terenskog mehaničara,

 

- da je tuženik 20. veljače 2001. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu,

 

- da je tužitelj vraćen na posao 1. listopada 2002. na temelju privremene mjere, ali je primao plaću manju od plaće koju je primao prije nedopuštenog otkaza,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4799/01 odluka o poslovno uvjetovanom otkazu od 20. veljače 2001. utvrđena nedopuštenom,

 

- da iz nalaza i mišljenja medicinskih vještaka proizlazi da do destabilizacije psihičkog stanja tužitelja ne bi došlo da nije bilo nedopuštenog otkaza i kasnije kontinuiranog negativnog ponašanja prema tužitelju od stane tuženika, poslodavca,

 

- da se tužitelj i prije nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu liječio kod psihijatra, da je imao osobito tešku obiteljsku situaciju, da je manipulirao i utjecao na liječnike kako bi mu produljili bolovanje.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan u dijelu u kojem tužitelj potražuje naknadu razlike između plaće koju je primio i koja mu je pripadala u razdoblju nakon povratka na posao, na koji je vraćen privremenom mjerom, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 38.627,13 kn.

 

U preostalom dijelu u kojem tužitelj potražuje naknadu štete zbog smanjenja životne aktivnosti te izgubljenu zaradu uslijed bolovanja (razliku između primanja na bolovanju i plaće koju bi primao da bolovanja nije bilo, kao i dnevnica koje bi ostvario) u ukupnom iznosu od 424.098,79 kn tužbeni zahtjev je odbijen. Nižestupanjski sudovi su zaključili da postupanje tuženika kao poslodavca prema tužitelju kao radniku u konkretnom slučaju nije bilo takvo da bi kod tužitelja po redovnom tijeku stvari došlo do razvoja psihičke bolesti te da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između nastale mu štete i boravka na bolovanju.

 

Revident pogrešnu primjenu materijalnog prava pronalazi u zaključku drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između nastale mu neimovinske štete i boravka na bolovanju, te posljedično nastalu mu imovinsku štete zbog gubitka zarade zbog bolovanja.

 

Da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu prema čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) moraju postojati opće pretpostavke za odgovornost i to štetna radnja, protupravnost štetne radnje, šteta te uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete i osoba koja je odgovorna za štetnu radnju.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi ocijenili da nema protupravnosti u postupanju tuženika, kao i da nema uzročno posljedične veze između postupanja tuženika i stanja zbog kojeg je tužitelj bio na bolovanju, a zbog kojeg mu je nastala šteta, pravilno su ocijenili da tuženik nije odgovoran za štetu.

 

Revident navodi da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za naknadu dnevnica jer je dokazao koji bi iznos od dnevnica uštedio da ga je tuženik uputio da obavlja posao izvan sjedišta tuženika. Ističe da su sudovi pogrešno zaključili da je propustio predložiti vještačenje na opseg poslova poslodavca u spornom razdoblju kako bi se utvrdilo pripada li mu pravo na isplatu dnevnica jer je teret dokaza bio na tuženiku da dokaže da tužitelj ne bi ostvario dnevnice.

 

Suprotno navodima revidenta pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je na tužitelju bio teret dokaza da bi ostvario dnevnice koje potražuje obzirom da se radi o zahtjevu za naknadu štete po općim propisima obveznog prava, kao što je ovaj sud već ocijenio.

 

Osim toga u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da tuženik nije odgovoran za stanje zbog kojeg je tužitelj bio na bolovanju slijedom čega nije odgovoran za nastalu štetu pa tužitelju ne pripada razlika plaće koju bi ostvario da nije bio na bolovanju, kao niti dnevnice koje bi ostvario (i uštedio) da nije koristio bolovanje.

 

Revizijski navodi koji se svode na osporavanje činjeničnih utvrđenja su navodi koje ovaj sud sukladno čl. 385. st. 1. ZPP nije ovlašten razmatrati.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 29. rujna 2020.