1                    Poslovni broj: 2 UsI-516/2020-12

 

 

 

 

                                        

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5

 

                                                                Poslovni broj: 2 UsI-516/2020-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice B. P. iz R., P., koju zastupa opunomoćenik J. P., odvjetnik u R., P., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi poništenja rješenja – raspoređivanja na radno mjesto, 29. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I.               Poništava se točka I. rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/20-01/88, URBROJ: 566-01/11-20-3 od 9. ožujka 2020. godine.

 

II.               Odbija se žalba tužiteljice B. P. u dijelu koji se odnosi na poništenje točke I. i točke IV. rješenja Općinskog suda u Crikvenici, broj: 7 Su-316/2019 od 28. listopada 2019. godine.

III.               Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

              IV.               Svaka stranka snosi svoje troškove spora.

             

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u Crikvenici, broj: 7 Su-316/2019 od 28. listopada 2019., poništeno je rješenje navedenog Suda, broj: 7 Su-316/2019 od 8. travnja 2019. (t. I. izreke rješenja od 28. listopada 2019.), tužiteljica je s danom 28. listopada 2019. raspoređena u spomenutom Sudu na radno mjesto sudskog savjetnika (t. II.), utvrđeni su joj elementi za obračun plaće (t. III.), te je utvrđeno da žalba protiv točke I. izreke rješenja ne odgađa njegovo izvršenje (t. IV.). Za svoje rješenje od 28. listopada 2019. prvostupanjsko tijelo iznosi, u bitnome, sljedeće razloge. Tužiteljica je u Općinski sud u Rijeci primljena u državnu službu na određeno vrijeme, uz raspored na radno mjesto sudske savjetnice, do povratka duže odsutne službenice D. B.. U okviru preustroja sudske mreže što je na snagu stupio 1. siječnja 2019., ustrojen je Općinski sud u Crikvenici, u kojem je tužiteljica nastavila obavljati poslove sudske savjetnice u službi na određeno vrijeme. Nakon donošenja Pravilnika o unutarnjem redu Općinskog suda u Crikvenici (u nastavku teksta: Pravilnik), rješenjem od 8. travnja 2019. tužiteljica je, u svojstvu državne službenice, zatečene u službi na određeno vrijeme na radnome mjestu sudske savjetnice do povratka na rad službenice D. B., s danom 8. lipnja 2019. raspoređena na rukovodeće radno mjesto - položaj ravnateljice sudske uprave, uz ostala prateća utvrđenja. Tužiteljica je time, u osnovi, premještena, a ne raspoređena, mimo plana prijma u službu i osiguranih proračunskih sredstava, te bez suglasnosti Ministarstva pravosuđa za popunu navedenoga radnog mjesta.

Tuženik je točkom I. rješenja, KLASA: UP/II-112-07/20-01/88, URBROJ: 566-01/11-20-3 od 9. ožujka 2020., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, dok je točkom II. drugostupanjskog rješenja poništio točke II. i III. prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Izričito je propisano da državna služba na određeno vrijeme ne može postati državna služba ne neodređeno vrijeme, a tužiteljica je u službi mogla ostati do povratka službenice koju zamjenjuje. Prvostupanjsko tijelo nepotrebno elaborira neobrazloženost potreba službe za premještaj tužiteljice, jer je tužiteljica mogla biti raspoređena na radno mjesto ravnateljice sudske uprave jedinom prijmom u službu putem javnog natječaja. Sistematiziranje pojedinoga radnog mjesta sâmo po sebi ne znači davanje suglasnosti na njegovo popunjavanje, već je popuna putem javnog natječaja dopuštena isključivo u skladu s planom prijma u službu, uz propisane iznimke (koje ovdje ne postoje). U konkretnom slučaju došlo je do očite povrede materijalnog propisa, tj. odredbe članka 61. stavka 14. Zakona o državnim službenicima. Tuženik navodi i da je poništenjem rješenja od 8. travnja 2019. u odnosu na tužiteljicu važeće ostalo ranije rješenje o prijmu na određeno vrijeme, uz pripadajuću plaću, pa je u tom dijelu trebalo poništiti prvostupanjsko rješenje.

Tužiteljica u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost točke I. tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je raspored na drugo radno mjesto unutar državne službe dopušten odredbom članka 45. stavka 1. Zakona o državnim službenicima, vezano uz članak 11. toga Zakona, da tuženik nije uvažio distinkciju između državnih službenika i državnih dužnosnika iz članka 50. navedenog Zakona, da tužiteljica ispunjava sve uvjete za sporni raspored, da je Ministarstvo pravosuđa dalo prethodnu suglasnost na Pravilnik, da sud s više od 15 sudaca mora imati ravnatelja sudske uprave, te da je obrazloženje osporavanog rješenja manjkavo. Dodaje da nisu životni ni logični navodi o trajnosti obavljanja poslova radnog mjesta ravnatelja sudske uprave, jer tužiteljica i sada obavlja poslove odsutnog službenika. Ističe da su na jednaki način imenovani ravnatelji sudske uprave još u nekim sudovima, gdje nije utvrđena povreda zakona, zbog čega se poziva na zabranu diskriminacije službenika bilo po kojoj osnovi. Tužiteljica predlaže da Sud poništi točku I. drugostupanjskog rješenja i točku I. prvostupanjskog rješenja. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 9.375,00 kuna (PDV uključen).

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje pri navodima osporavanog rješenja, te dodaje, u bitnome, da služba na određeno vrijeme može trajati samo dok traje neki od za to propisanih razloga, te da se kod ravnatelja sudske uprave ne radi o privremenim poslovima, niti o poslovima čiji se opseg privremeno povećao, niti o poslovima odsutnog službenika, već o novome radnom mjestu koje je potrebno popuniti na neodređeno vrijeme. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva ali nevezan razlozima tužbe (čl. 31. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

Rješenje od 8. travnja 2019. poništeno je primjenom izvanrednoga pravnog lijeka poništavanja ili ukidanja rješenja. Prema članku 129. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja. Rješenje od 28. listopada 2019. doneseno je i otpremljeno unutar roka propisanog odredbom članka 131. stavka 2. ZUP-a. Za rješavanje ovog spora odlučan je odgovor na pitanje je li donošenjem rješenja od 8. travnja 2019. došlo do očite povrede materijalnog propisa.

Državna služba na određeno vrijeme ne može postati državna služba na neodređeno vrijeme (čl. 61. st. 14. Zakona o državnim službenicima, „Narodne novine“, broj  92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17 i 70/19, u nastavku teksta: ZDS). Riječ je o imperativnoj normi, ujedno o jednom od temeljnih postulata službeničkog prava. Postupak prijma u državnu službu na određeno odnosno na neodređeno vrijeme nije jednak, pa je svaki pokušaj izbjegavanja primjene ove zabrane ujedno protivan ustavnom jamstvu dostupnosti javnih službi pod jednakim uvjetima (čl. 44. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14). Odredba članka 45. stavka 1. ZDS-a, na koju se pozvala tužiteljica, sadržava općenit popis načina popune radnih mjesta u državnim tijelima. Svaki od tih načina dodatno je razrađen posebnim normama toga Zakona. Članak 45. stavak 1. ZDS-a ni na koji način ne derogira spomenuta posebne odredbe, uključujući normu članka 61. stavka 14. ZDS-a.

Člankom 61. stavkom 13. ZDS-a propisano je da se za slobodno radno mjesto na određeno vrijeme oglas se ne mora objaviti ako u državnom tijelu ima službenika primljenih u državnu službu na određeno vrijeme koji ispunjavaju uvjete za to radno mjesto. Pritom su dopuštene osnove službe na određeno vrijeme propisane stavkom 1. toga članka. Primjena članka 61. stavka 13. ZDS-a dopuštena je, stoga, samo kada se službenik zatečen u službi na određeno vrijeme raspoređuje na drugo radno mjesto u istome državnom tijelu za koje ispunjava uvjete, ali isključivo na određeno vrijeme, tj. za obavljanje privremenih poslova ili poslova čiji se opseg privremeno povećao, a koji nisu trajnijega karaktera, kao i radi zamjene duže vrijeme odsutnoga službenika.

Prema članku 52. stavku 5. ZDS-a, vrijeme trajanja službe (tj. je li riječ o službi na određeno ili na neodređeno vrijeme) jedan je od obaveznih sastojaka rješenja o rasporedu.

Sud, u prvom redu, utvrđuje da izreka rješenja o rasporedu tužiteljice od 8. travnja 2019. ne sadržava naznaku je li riječ o rasporedu na određeno ili na neodređeno vrijeme. Bez obzira na to je li se radilo o pokušaju „kamufliranja“ prelaska tužiteljice iz službe na određeno vrijeme u službu na neodređeno vrijeme, ili o nemaru prilikom sastavljanja rješenja, posrijedi je očita povreda materijalnopravne odredbe članka 52. stavka 5. ZDS-a. Pritom razlike između statusa službenika u državnoj službi na određeno vrijeme i onoga u državnoj službi na neodređeno vrijeme nisu sporedne, već supstancijalne.

Rješenjem od 8. travnja 2019. očito je povrijeđena i materijalna odredba članka 61. stavka 14. ZDS-a. Nedvojbeno je, naime, da se ovdje nije radilo o popuni rukovodećega radnog mjesta ravnatelja sudska uprave (položaja) na određeno vrijeme, jer na to mjesto nije bio raspoređen drugi odsutni službenik kojeg je potrebno zamjenjivati do povratka, niti je riječ o privremenim poslovima, niti o poslovima čiji se opseg privremeno povećao (a koji nisu trajnijeg karaktera). Istodobno, ne postoji ni jedan zakonit način na koji službenik u službi na određeno vrijeme može biti raspoređen na drugo radno mjesto na neodređeno vrijeme. Povreda zakona tim je veća što se radi o popuni rukovodećega radnog mjesta.

Već jedna od netom utvrđenih dviju očitih povreda materijalnog propisa dovoljna je za valjanu primjenu odredbe članka 129. stavka 3. ZUP-a. Ovo nisu samo očite, već i vrlo grube povrede materijalnoga službeničkog zakonodavstva. Sud pritom dijeli ocjenu tuženika je u konkretnom slučaju nezakonito rješenje trebalo poništiti, a ne ukinuti. To, međutim, nužno ne implicira da se doseg poništenja tog rješenja proteže i na okolnosti koje su tek neizravno povezane s dosegom upravne stvari u kojoj je rješenje doneseno. Primjerice, tužiteljica se ne može kasnije u radnom vijeku pozivati na to da je obavljala poslove ravnateljice sudske uprave, ali poništenje rješenja o rasporedu na to radno mjesto ne implicira da su akti koje je donijela u tom svojstvu a priori nezakoniti.

Nadalje, Sud je suglasan s argumentacijom tuženika, iznesenom u obrazloženju drugostupanjskog rješenja i u odgovoru na tužbu, što se odnosi na učinke sistematiziranja radnih mjesta u pravilniku o unutarnjem redu i planiranje prijma u službu. Ovi razlozi tužiteljici su poznati.

Zatim, okolnost da Općinski sud u Crikvenici treba imati ravnatelja sudske uprave ne doprinosi osnovanosti traženja tužiteljice, jer ne razumijeva da takav sud treba imati bilo kako postavljenog ravnatelja sudske uprave, već zakonitu popunu ovoga radnog mjesta.

Što se tiče zabrane diskriminacije, pored ustavnih i konvencijskih normi, mjerodavna je posebna odredba članka 6. ZDS-a, kao i opće odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12). Svako nejednako postupanje sâmo po sebi ne predstavlja diskriminaciju. U opća obilježja diskriminacije pripadaju, između ostalog, nejednakost u uživanju prava, uz povredu materijalnog prava. Ako ne postoji pravo – kao što je Sud ovdje utvrdio – ne može postojati ni diskriminacija. Eventualno priznavanje prava nekome kome to ne pripada može činiti razlog za preispitivanje odluke o priznavanju prava (pod propisanim pretpostavkama), ali ne konstituira pravo drugih osoba. Podredno, tužiteljica nije ukazala na neku od propisanih osnova diskriminacije iz članka 6. ZDS-a, odnosno iz članka 1. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12), zbog čega diskriminaciju nije mogla učiniti vjerojatnom.

Sud, međutim, utvrđuje da je sadržaj točke I. tuženikova rješenja nepravilan, jer implicira da je tužiteljičina žalba odbijena u cijelosti, uz istodobno poništenje – povodom žalbe – točaka II. i III. prvostupanjskog rješenja od 28. listopada 2019. godine. Kako je tužiteljica žalbom osporila cjelokupni sadržaj izreke prvostupanjskog rješenja, žalbu je trebalo odbiti u pogledu točke I. i točke IV. prvostupanjskog rješenja.

Sukladno prethodnom, Sud je, na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a, poništio točku I. tuženikova rješenja. Pritom je, odlučujući umjesto tuženika o tužiteljičinoj žalbi, odbio navedenu žalbu u odnosu na točke I. i IV. prvostupanjskog rješenja, dok odlučivanje o točkama II. i III. tog rješenja nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. Na taj način Sud je, unutar okvira predmeta ovog spora, sam riješio stvar.

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

              Tužiteljica je u sporu uspjela djelomično, i to u dijelu koji se ne odnosi na njeno suštinsko traženje (poništenje točke I. prvostupanjskog rješenja od 28. listopada 2019., što bi omogućilo njezin ostanak na radnome mjestu ravnateljice sudske uprave). Sud je, stoga, odlučio odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove spora, u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a. Slijedom navedenog, ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora. Podredno, dio troškovnika tužiteljice što se odnosi na sastav podneska od 7. srpnja 2020. ne bi bio usvojen ni u slučaju potpunog uspjeha tužiteljice u sporu, jer je riječ o izlaganju koje je moglo biti izneseno na (tada već zakazanoj) raspravi, pa ne bi predstavljalo opravdani izdatak u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a.

U Rijeci 29. rujna 2020.

 

                                                                                                                                   S u d a c

 

               dr. sc. Alen Rajko, v.r.