- 1 -              Revr 245/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 245/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz R., N.Š., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H. Č., odvjetnik u B., protiv tuženika I. d.o.o. B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica T. F.-G., odvjetnica u B., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1341/2017-2 od 3. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-101/2015-24 od 13. lipnja 2017., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 21. srpnja 2015., te je utvrđeno da radni odnos tužitelja nije niti prestao (točka I. izreke), raskinut je ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 1. prosinca 2010. sa danom 13. lipnja 2017. (točka II. izreke), tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete 13.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2017. do isplate (točka III. izreke), te troškove postupka u iznosu od 8.750,00 kn (točka IV. izreke), dok je za iznos od 9.000,00 kn na ime naknade štete, kao i za iznos 2.125,00 kuna troškova postupka, tužbeni zahtjev odbijen (točka V. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovo suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer su u obrazloženju pobijane odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju revident opisno upire jer su zaključci nižestupanjskih sudova i za ovaj revizijski sud logični i uvjerljivi budući su utemeljeni na zakonitoj ocjeni izvedenih dokaza i rezultatima cjelokupnog postupka.

 

Nadalje, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke u smislu odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a pozvao na obrazloženje prvostupanjske presude i takvim postupanjem nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime, prema toj pravnoj normi, drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati svoju presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava, ali je dužan obrazložiti razloge u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalitelj, odnosno na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. U ovoj pravnoj stvari drugostupanjski sud je u žalbi ocijenio sve važne žalbene razloge koji se odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i nakon toga se, u skladu sa svojim ovlastima, pravilno pozvao na odredbu članka 375. stavak 5. ZPP-a, stoga navodi revidenta da u pobijanoj drugostupanjskoj odluci nisu razmotreni žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu radnika na montaži P. stolarije temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.12.2010.,

 

- da je radni odnos tužitelju otkazan Odlukom tuženika od 21.7.2015. (list 8-9. spisa) zbog skrivljenog ponašanja, protiv koje je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava,

 

- da iz sadržaja Odluke od 21.7.2015. (list 8-9. spisa) proizlazi da je zbog skrivljenog ponašanja radnika donesena odluka o redovnom otkazu tužiteljevog ugovora o radu

 

- da je u otkazu navedeno kako je tužitelj po povratku s godišnjeg odmora odbio raditi poslove svog radnog mjesta - radnika na montaži P. stolarije dana 6.7.2015. te je bez odobrenja odgovornih osoba poslodavca napustio radno mjesto i da se tužitelj 7.7.2015. godine nije javio niti je došao na posao, a s posla je izostao od tog dana sve do donošenja odluke, što da predstavlja jednu od najgrubljih povreda obveza iz radnog odnosa zbog kojih radnog odnosa više nije moguć,

 

- da iz rješenja HZZO-a Područne službe B. od 19.10.2015. (list 35 spisa) proizlazi da je nadležno upravno tijelo ozljedu tužitelja, kao zaposlenika tuženika, koju je doživio dana 17.10.2014. (iako kao takva nije prijavljena) priznao ozljedom na radu time da je tuženik pokrenuo upravni spor protiv navedene odluke,

 

- da je tužitelj od druge polovice mjeseca listopada 2014. pa do 30.5.2015. bio na bolovanju, te da je od 1.6.2015. pa  do 1.7.2015. koristio godišnji odmor,

 

- da je tužitelj 2.7.2015., kada se vratio s godišnjeg odmora, naveo da ne može raditi poslove radnog mjesta za koje ima zaključen ugovor o radu i da je namjeravao razgovarati sa direktorom, kao i da mu je nadređeni (V. P.) rekao da ode kući i da će mu se javiti, a što je i napravio,

 

- da je tužitelj ponovno, po dolasku u poslovne prostorije poslodavca 6.7.2015., naveo da ne može raditi poslove svog radnog mjesta pa je razgovarao s nadređenima i direktorom, kao i da mu je tada ponovno rečeno da ide kući i da će ga oni pozvati, kada da dođe odnosno da ga potom nitko od nadređenih nije zvao da dođe raditi sve dok nije dobio poziv za iznošenje obrane,

 

- da je tužitelj obavijestio tuženika o postojanju zapreka za obavljanje poslova radnog mjesta za koje je ima zaključen Ugovor o radu i da je tuženiku dostavio medicinsku dokumentaciju,

 

- da je e-poštom od 24.6.2015. (list 25. spisa), tj. tjedan dana prije nego li se tužitelj nakon korištenja godišnjeg odmora trebao vratiti na posao, odvjetnik tužitelja na poziv tuženika od 28.5.2015., izvijestio tuženika da se tužitelj od 1.7.2015. nalazi na korištenju godišnjeg odmora nakon čega bi trebao nastaviti raditi kod tuženika,

 

- da nakon dovršetka liječenja zaostale trajne posljedice uslijed pretrpljene ozljede na radu zbog kojih je tužitelju preporučeno korištenje potporno-rasteretne ortoze pri profesionalnim aktivnostima, ali i preporučeno izbjegavanje većih statodinamičkih opterećenja kralježnice (u vezi čega je tužitelj predao poslodavcu medicinsku dokumentaciju) i da je tako tužitelj pozvao tuženika da ga rasporedi na rad na radno mjesto koje će odgovarati njegovom trenutnom zdravstvenom stanju;

 

- da je u e-pošti od 2.7.2015. (list 25. spisa) dakle, dana kad je tužitelj prvi put došao u poslovni prostor tuženika, odvjetnik tužitelja direktno obavijestio tuženika da je u međuvremenu pokrenut i postupak pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja da kod tužitelja postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti uzimajući u obzir njegovo zdravstveno stanje po završenom liječenju,

 

- da iz sadržaja izvješća sa nalazom i mišljenjem liječnika od 27.6.2015. (list 17-22. spisa) proizlazi da je tužitelj u listopadu 2014. zadobio ozljedu lumbosakralnog segmenta kralježnice, kuka i desnog lakta, pri čemu se žalio na bolnost u predjelu križa s tendencijom širenja boli prema donjim ekstremitetima, izraženijim u desnu nogu, da je tužitelj fizički i psihički iscrpljen, te da su ozljede ostavile trajne posljedice na njegovo zdravlje i radnu sposobnost, te mu je bilo preporučeno izbjegavanje statičkodinamičkog opterećenja kralježnice, odnosno dizanje i nošenje tereta i rad u prignutom položaju,

 

- da poziv za iznošenje obrane nije izvršen na pravilan način jer je tužitelju dostavljen tek nakon zakazanog termina za neposredno iznošenje obrane, odnosno da tuženik nije dokazao da je prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju omogućio iznošenje obrane,

 

- da je tuženik inzistirao da tužitelj obavlja poslove radnika na mjestu montaže P. stolarije iako po završetku bolovanja nije imao zdravstvenu svjedodžbu za navedeno radno mjesto.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, nižestupanjski sudovi u bitnome zaključuju da poslodavac nije dokazao da je tužitelj počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se otkazom stavlja na teret, odnosno da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke u smislu odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, dok primjenom odredbe članka 125. stavak 1. ZR-a određuju sudski raskid ugovora s danom donošenje prvostupanjske presude, te ujedno tužitelju dosuđuju i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini od tri plaće.

 

Prema odredbi članka 115. stava 1. točka 3. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik, na kojem je u smislu pravila iz članka 135. stavak 3. ZR-a, bio teret dokazivanja, u postupku neupitno nije dokazao odlučne okolnosti, tj. da je tužitelj 6. srpnja 2015. odbio raditi poslove svog radnog mjesta i bez odobrenja odgovornih osoba napustio radno mjesto, te da 7. srpnja 2015. nije došao na posao niti da je svoj izostanak opravdao, zbog kojih mu je razloga otkazan ugovor o radu. Tužitelj je zapravo po nadređenim radnicima (drugi put uz nazočnost direktora poslodavca) u dva navrata, kako to utvrđuju nižestupanjski sudovi, nakon što je poslodavac bio pravilno upoznat s njegovim zdravstvenim stanjem kao posljedicom ozljede na radu i nemogućnošću da (privremeno) obavlja poslove svog radnog mjesta, bio upućen da ode kući uz uputu - da će mu se poslodavac naknadno javiti u svezi s nastavkom rada, međutim, potom ga poslodavac nije pozvao niti bilo kako upozorio da je (u vrijeme koje se navodi u otkazu ugovora o radu) dužan doći na posao i to sve dok nije pozvan na iznošenje obrane.

 

Dakle, izostalo je utvrđenje da bi tužitelj u konkretnom slučaju vlastitom krivnjom i zapravo samovoljno izostao s posla, a upravo takvo kršenje obveze iz radnog odnosa je zakonska pretpostavka za davanje redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi u smislu odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR-a pravilno ocijenili da tuženik u ovom slučaju nije imao opravdani razlog za otkaz tužiteljevog ugovora o radu.

Revizijski prigovori u bitnome se svode upravo na osporavanje navedenih utvrđenja, uz ostalo i na tvrdnju da nije bio upoznat s tužiteljevim zdravstvenim stanjem koje utječe na njegovu mogućnost rada kod tuženika. Međutim, u tom se dijelu navodi revidenta svode na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (članak 385. ZPP-a). Zato takvim revizijskim navodima tuženik niti ne može dovesti u pitanje utvrđenje nižestupanjskih sudova o tome da tužitelj nije odbio raditi poslove svog radnog mjesta odnosno da nije neopravdano izostao s posla.

 

Uz to, već iz samog utvrđenja nižestupanjskih sudova da je tužitelju poziv za iznošenje obrane dostavljen nakon zakazanog termina za neposredno iznošenje obrane, proizlazi da tuženik nije omogućio tužitelju iznošenje obrane u smislu članka 119. stavak 2. ZR-a.

 

I konačno, u odnosu na zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, budući da su sudovi su u konkretnom slučaju utvrdili da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, to je pravilnom primjenom članka 125. stavak 1. ZR-a prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu.

 

Pritom je pravilno kao dan sudskog raskida ugovora o radu utvrđen dan donošenja prvostupanjske presude - 13. lipnja 2017. S tim u vezi treba istaknuti da tuženik, iako to tijekom postupka nije uradio, u žalbi po prvi put osporava dan donošenja prvostupanjske presude kao dan s kojim je određen sudski raskid ugovora o radu. Međutim, prema odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice pa slijedom toga,  kako se drugostupanjski sud nije ni bavio tim pitanjem, to nema pretpostavki da revizijski sud u tom dijelu ispituje pobijanu presudu.

 

Glede preostalog dijela prihvaćenog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, tuženik u reviziji uopće ne navodi nikakve, a kamoli određene razloge. Stoga se u tom dijelu pobijana odluka, uslijed nedostataka u sadržaju revizije, nije ni morala ispitivati (članak 386. i članak 392.a stavak 1. ZPP-a).

 

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 29. rujna 2020.