- 1 -              Rev 898/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 898/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. J., OIB: ..., iz F., koju zastupa punomoćnica A. S. L., odvjetnica u R., protiv tuženika A. B. d.o.o., OIB: ..., V., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva V., B. i D. u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-854/2019-2 od 23. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-348/2018-17 od 20. rujna 2019., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u st. I. izreke utvrđeno je da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobite teške povrede obveze iz radnog odnosa tuženika od 18. svibnja 2018., koja se odnosi na tužiteljicu, nije dopuštena te da radni odnos tužiteljice nije prestao, te je u st. II. izreke naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove iz ugovora o radu. U st. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu, odnosno da ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode tuženika te predlaže ovom sudu odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Revizijskim prigovorima tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, zapravo se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a prema odredbi čl. 386. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, i ostali navodi revidenta kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanje na poslove iz ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 7. prosinca 2015. na radnom mjestu djelatnika u proizvodnji alu i pvc stolarije u okviru registrirane djelatnosti tuženika, a raspoređena na mjesto skladištara,

 

- da je 21. svibnja 2018. tužiteljici uručena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. svibnja 2018. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, bez prava na otkazni rok,

 

- da je tužiteljica u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, na koji se tuženik očitovao ustrajući u navodima iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, nakon čega je tužiteljica u zakonskom roku zatražila sudsku zaštitu,

 

- da kod tuženika nije osnovano radničko vijeće niti djeluje sindikat,

 

- da iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je tužiteljici otkazan ugovor o radu jer je odbila izvršavati svoje ugovorom o radu preuzete obveze te je izričito odbila raditi, jer je odbila postupiti po uputi njoj neposredno nadređenog poslovođe, odbila je izvršiti radni zadatak u okviru opisa poslova iz njezinog ugovora o radu, te napustila radno mjesto i proizvodni pogon bez opravdanog razloga uz obrazloženje da više ne želi raditi 18. svibnja 2018.,

 

- da je tužiteljica i prije predmetnog događaja dobila pisano upozorenje jer je bilo problema s neizvršenim narudžbama,

 

- da je 18. svibnja 2018. tužiteljica otvorila bolovanje.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ocijenio da iako je tužiteljica počinila tešku povredu obveze iz radnog odnosa 18. svibnja 2018. da tuženik nije imao opravdani razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice od 18. svibnja 2018. u smislu čl. 116. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) i da je uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika moguć, slijedom čega je utvrdio da odluka o otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od 18. svibnja 2018. nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao te je sukladno odredbi čl. 124. ZR tužiteljicu vratio na poslove iz sklopljenog ugovora o radu.

 

Nadalje, drugostupanjski sud smatra da je tuženik bio dužan u obrazloženju odluke o izvanrednom otkazu obrazložiti i dokazati o kojem se konkretnom zadatku i nalogu radilo, što nije napravio već je samo uopćeno naveo da je tužiteljica odbila raditi i postupiti po naredbi neposredno nadređenog poslovođe i da je napustila radno mjesto, te da u tom smislu tuženik tijekom postupka nije dokazao osobito teške povrede iz radnog odnosa jer ni saslušani svjedoci kao ni radnici tuženika, a ni sam zakonski zastupnik tuženika nisu u svom iskazu konkretno objasnili o kojoj se povredi iz radnog odnosa radi, već su tek opisno i uopćeno iskazivali na okolnost izbivanja tužiteljice nekoliko dana prije te na dan donošenja pobijane odluke.

 

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Nadalje, odredbom čl. 124. st. 1. ZR je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj odredbi čl. 116. st. 1. i čl. 124. st. 1. ZR, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev, jer i prema shvaćanju ovog suda tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici – osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa – s obzirom da nije dokazao koji je konkretno zadatak i nalog tužiteljica odbila izvršiti, slijedom čega je pravilno istu vratio na rad.

 

Pritom treba reći da su neosnovani i navodi tuženika u reviziji prema kojima drugostupanjski sud nije uzeo u obzir odredbe Pravilnika o radu tuženika koje se odnose na osobito teške povrede ugovora o radu.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 29. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.