- 1 -              Revd 1205/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1205/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & partneri d.o.o., Z., radi isplate iznosa od 539.732,45 kn, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4537/2016-4 od 11. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6855/2010 od 28. listopada 2013., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I.              Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4537/2016-4 od 11. rujna 2019., se odbacuje.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tuženik P. d.o.o. Z. je podneskom od 25. listopada 2019. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4537/2016-4 od 11. rujna 2019. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tužitelj je odgovorio na prijedlog i predložio da revizijski sud odbije prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

 

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

 

Pobijana presuda je donesena u sporu radi vraćanja iznosa koji je tuženik naplatio tužitelju kao određeni operator transportnog sustava koji obavlja djelatnost transporta plina, po Zakonom o tržištu plina ("Narodne novine" broj 40/07, 152/08 i 83/09), pri čemu tužitelj tvrdi da je tuženik pri naplati transporta plina u vrijeme zabrane isporuke plina određenim kupcima, vršio obračun naknade primjenom odredbe čl. 25. st. 2. Odluke Vlade Republika Hrvatske o iznosu tarifa za transport plina, iako se radilo o okolnostima više sile zbog koje je tuženik mogao zaračunati naknadu po tar. broju 24. st. 4. Tarife, dakle znatno manji iznos.

 

Među strankama nije bilo sporno da iznos naknade za korištenje transportnog sustava plinovoda izračunava tuženik, a tužitelju fakturira P. d.o.o.

 

Tužbeni zahtjev je prihvaćen jer su nižestupanjski sudovi našli da su tijekom isporuke u 2009. nastupile izvanredne okolnosti uslijed kojih je Vlada Republike Hrvatske 7. siječnja 2009. donijela Odluku o proglašenju kriznog stanja u opskrbi prirodnim plinom ("Narodne novine" broj 3/09) sukladno kojoj je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva propisalo mjere za otklanjanje kriznog stanja, o kojima je navedeno Ministarstvo obavijestilo tužitelja 8. siječnja 2009. i naložilo mu postupanje u skladu s Uredbom o sigurnosti opskrbe prirodnim plinom ("Narodne novine" broj 112/08), Odlukom o proglašenju kriznog stanja u opskrbi prirodnim plinom ("Narodne novine" broj 3/09) i mjerama koje je Ministarstvo propisalo.

 

Navedenim mjerama je naloženo smanjenje isporuke plina šestog stupnja, a 9. siječnja 2009. naloženo tužitelju da u roku od najviše 36 sati prestane s potrošnjom plina, pod prijetnjom obustave zatvaranjem zapornog uređaja na mjestu isporuke plina od strane operatora sustava na kojeg je kupac priključen, pa su sudovi zaključili da su nastupile okolnosti koje imaju obilježja više sile za koju nije kriva ni jedna strana, te je tuženik bio dužan obračunati naknadu po čl. 25. st. 4. Tarifnog sustava (slučaj više sile), a obračunao je u visini 80% punog kapaciteta, primjenom odredbe čl. 25. st. 2. Tarifnog sustava.

 

Postupovnopravno pitanje radi koje je predloženo dopuštenje revizije odnosi se na primjenu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 376. ZPP, a tuženik pita "mora li sud, u situaciji kad je ugovornim stranama faktički moguće ispuniti ugovorne obveze, svoj zaključak o utjecaju više sile na navedeni ugovorni odnos donijeti temeljem savjesne i brižljive ocjene svih dokaza o nastupu više sile i utjecaju iste na prava i obveze ugovornih strana, a svoje stečeno uvjerenje opravdati logičnim i uvjerljivim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu".

 

Tuženik je naveo da je pitanje važno zato što je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, primjerice u odlukama Revt-109/16-2 od 7. veljače 2017., Revr-47/2014 od 20. siječnja 2016. i Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989.

 

Naznačeno postupovnopravno pitanje nije važno za odluku u sporu niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu., jer polazi od tvrdnje da nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama zbog čega da te presude nije moguće ispitati, te da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode u skladu s odredbom čl. 376. ZPP.

 

Međutim, za razliku od slučajeva u predmetima Vrhovnog suda RH Revt-109/16, Revr-47/2014 i Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989., u ovom slučaju je nižestupanjske presude moguće ispitati.

 

Obrazloženje prvostupanjske presude je sačinjeno u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, sud je naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio glede spornih činjenica te kako ih je ocijenio; sud posebno je navedeno koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Prvostupanjski sud se izjasnio i o okolnostima koji se odnose na primjenu odredaba čl. 25. st. 2. i čl. 25. st. 4. Tarifnog sustava, a drugostupanjski sud se izjasnio o svim žalbenim navodima.

 

Stoga postupovnopravno pitanje naznačena u prijedlogu nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Materijalnopravno pitanje se odnosi na primjenu odredbe čl. 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08) u vezi s čl. 25. st. 2. i st. 4. Tarifnog sustava, a tuženik u bitnome pita može li se pod pojam više sile podvesti situacija nastala nakon sklapanja ugovora, kad jedna ugovorna strana faktički ima potrebne kapacitete i faktički može ispuniti ugovornu obvezu, ali je ispunjenje uslijed nastalih okolnosti zabranjeno drugoj ugovornoj strani.

 

Prije ostalog valja ukazati na to da pitanje polazi od pogrešne tvrdnje da se zabrana distribucije plina odnosi samo na kupca plina, a ne i na prodavatelja i distributera. Zabrana je uvedena na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske o proglašenju kriznog stanja u opskrbi prirodnim plinom ("Narodne novine" broj 3/2009) u vezi s Uredbom o sigurnosti opskrbe prirodnim plinom ("Narodne novine" broj 112/2008), na temelju koje je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva propisalo mjere za otklanjanje kriznog stanja obustavom isporuke prirodnog plina kupcima priključenim na distribucijski sustav. Tužitelj je obaviješten o mjerama Ministarstva kojima je naloženo smanjenje ili obustava isporuke prirodnog plina kupcima te su zaduženi svi energetski subjekti za plin kao i svi sudionici na tržištu plina da se pridržavaju odredaba iz navedene Uredbe, a nižestupanjski sudovi su utvrdili da se mjere odnose na prodavatelja, distributera i kupca plina.

 

Nadalje, pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP, jer je presuda revizijskog suda broj Revt-50/2004, na koju tuženik pozvao u prilog tvrdnji da predmetna presuda nije u skladu sa praksom revizijskog suda, donesena u sporu radi naknade štete, i na temelju bitno drugačije činjenične i pravne osnove.

 

Zbog iznijetih razloga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

 

 

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 29. rujna 2020.