- 1 -              Rev 1472/2014-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1472/2014-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. H., II tužitelja S. Š. i III. tužitelja D. Š., svi iz P., koje zastupa punomoćnica B. I., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2124/13-2 od 11. veljače 2014., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1172/10-26 od 22. ožujka 2013. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-1172/10-30 od 9. srpnja 2013. u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2124/13-2 od 11. veljače 2014. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1172/10-26 od 22. ožujka 2013. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-1172/10-30 od 9. srpnja 2013. te sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev I tužiteljice za isplatu iznosa 224.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. pa do isplate, II. tužitelja za isplatu iznosa 224.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. pa do isplate i III. tužitelja za isplatu iznosa 224.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. pa do isplate.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev II. tužitelja S. Š. za isplatu iznosa 34.686,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose i III. tužitelja D. Š. za iznos od 39.757,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose.

 

2. Nalaže se I., II. i III. tužiteljima da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 52.771,88 kn u roku od 15 dana.

 

              3. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Ispravljenom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti I. tužiteljici iznos od 224.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. pa do isplate, II. tužitelju iznos od 224.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. pa do isplate i III. tužitelju iznos od 224.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. pa do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženici isplatiti II. tužitelju iznos od 34.686,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to opisano pod toč. II. izreke. Naloženo je tuženici isplatiti III. tužitelju iznos od 39.757,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to opisano pod toč. III. izreke. Naloženo je tuženici da I., II. i III. tužiteljima nadoknadi parnični trošak od 55.425,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka pa do isplate (točka IV. izreke), dok je I., II. i III. tužiteljima naloženo nadoknaditi tuženici parnični trošak od 13.972,20 kn (točka V. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena ispravljena prvostupanjska presuda u toč. I., II i III. izreke, dok je preinačena u toč. IV. i V. izreke na način da je naloženo tuženici nadoknaditi I. tužiteljici parnični trošak u iznosu od 16.627,50 kn, II. tužitelju u iznosu od 19.398,75 kn i III. tužitelju iznos od 19.398,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2013. pa do isplate. Ujedno je naloženo da I. tužiteljica isplati tuženici 4.191,66 kn, II. tužitelj 4.890,27 kn te III. tužitelj 4.890,27 kn, sa zateznom kamatom na pojedine iznose tekućom od 22. ožujka 2013. pa do isplate.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju i pobijanu  presudu preinačiti na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 9.375,00 kn te sastava revizije u iznosu od 10.546,88 kn.

 

U odgovoru na reviziju I., II. i III. tužitelji osporavaju  navode revizije i predlažu istu odbiti kao neosnovanu. Zahtijevaju naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženice je osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev I., II. i III. tužitelja za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti supruga I. tužiteljice, odnosno oca II. i III. tuženika, te zahtjev II. i III. tužitelja za rentu za izgubljeno uzdržavanje, a koju štetu potražuju od tuženice jer je B. Đ., kao pripadnik Hrvatske vojske počinio kazneno djelo ubojstva na dopustu, za što je i proglašen krivim pravomoćnom presudom Vojnog suda u Bjelovaru poslovni broj K-19/94 od 23. svibnja 1994.

 

              Osporavajući zakonitost nižestupanjskih presuda, tuženica u reviziji i nadalje ustraje u prigovoru zastare, istaknutom tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.

 

              Dakle, u revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno je li u ovom slučaju nastupila zastara zahtijeva za naknadu štete.

 

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili:

 

- da je 22. listopada 1993. G. D., supruga I. tužiteljice i oca II. i III. tužitelja, ubio na dopustu aktivni pripadnik Hrvatske vojske B. Đ.,

 

- da je B. Đ. oglašen krivim te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci pravomoćnom presudom Vojnog suda u Bjelovaru br K-19/94 od 23. svibnja 1994. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kž-746/1994-3 od 24. listopada 1995. za krivično djelo protiv života i tijela – ubojstvo, opisano u čl. 34. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/93 - pročišćeni tekst, dalje: KZRH),

 

- da je B. Đ. bio zadužen za vatreno oružje s kojim je počinio kazneno djelo ubojstva, a da u trenutku počinjenja nije bio u službi, već na dopustu,

 

- da su se I., II. i III. tužitelji obratili tuženici zahtjevom za mirno rješenje spora 27. studenoga 2009. 

 

Na temelju navedenih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 377. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) nižestupanjski sudovi zaključuju da zahtjev tužitelja nije zastario, pa stoga prigovor zastare istaknut po tuženici odbijaju kao neosnovan. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev utvrđujući da tuženica odgovora po načelu objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari na temelju odredbi čl. 173. i 174. ZOO jer je štetna radnja počinjena ispaljivanjem hitaca iz automatske puške koja je vlasništvo Hrvatske vojske, a pri čemu tuženica nije dokazala da je poduzela sve potrebne mjere oduzimanja oružja od vojnika prilikom odlaska na dopust.

 

Pritom drugostupanjski sud polazi od obrazloženja navodeći „da je točno da je za kazneno djelo ubojstva čl. 90. KZRH propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, ali kako se za to kazneno djelo,može izreći kazna zatvora u trajanju do petnaest godina, dakle i više od deset godina, da se treba primijeniti odredba čl. 19. st. 1. toč. 2. KZRH-a koja propisuje da relativna zastara kaznenog progona za kazneno djelo ubojstva nastupa kad protekne petnaest godina od izvršenja kaznenog djela.“

 

Navedeno stajalište drugostupanjskog suda je pogrešno, te je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na pitanje zastare.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO propisano je da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona, dok je prema odredbi čl. 377. st. 2. ZOO propisano da prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja za naknadu štete.

 

Ta odredba se primjenjuje u slučaju kad je kazneni postupak završen osuđujućom presudom i zastarijevanje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene odluke, što su sudovi pravilno zaključili.

 

Kako je prednik I., II. i III. tužitelja ubijen 22. listopada 1993. na snazi su bile odredbe KZRH i Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 53/91, 39/92 i 31/93 – pročišćeni tekst, dalje: OKZRH), a ne, kako to pogrešno nižestupanjski sudovi zaključuju odredbe Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998.

 

Pravomoćnom presudom Vojnog suda u Bjelovaru poslovni broj K-19/94 od 23. svibnja 1994. B. Đ. je osuđen za kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom iz čl. 34. st. 1. KZRH. Za to djelo propisana je kazna zatvora najmanje pet godina. Člankom 90. st. 1. t. 3. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 53/91, 39/92, 31/93 – pročišćeni tekst, dalje: OKZRH) određeno je da se krivično gonjenje ne može poduzeti kad protekne deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od pet godina zatvora. U čl. 91. st. 6. OKZRH propisuje se da zastara krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru krivičnog gonjenja (apsolutna zastara). B. Đ. je krivično djelo počinio ... 1993.

 

Kada je kazneni progon poduzet i završen unutar roka zastare kaznenog progona donošenjem pravomoćne osuđujuće presude, to nema mjesta primjeni roka određenog za apsolutnu zastaru kaznenog progona, jer ono dolazi u obzir samo ako kazneno gonjenje nije poduzeto odnosno završeno unutar roka zastare kaznenog gonjenja. Počinitelj krivičnog djela u konkretnom predmetu je osuđen presudom kaznenog suda koja je postala pravomoćna 24. listopada 1995., dakle kazneni postupak je dovršen unutar roka zastare kaznenog gonjenja (tako i ovaj sud u Rev-2139/11-2 od 22. travnja 2015., Rev-1933/10-2 od 3. listopada 2012. i , Rev-x-524/2011-2 od 18. travnja 2012.).

 

Kako je zastarni rok od deset godina, u ovom slučaju, počeo teći od dana pravomoćnosti kaznene presude u kojoj je B. Đ. oglašen krivim (25. listopada 1995.), proizlazi da je zastara zahtjeva za naknadu štete tužiteljima nastupila 26. listopada 2005., a ako su tužitelji tuženici podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora 27. studenoga 2009., očito je da je tužba podnesena izvan zastarnog roka.

 

S obzirom da je u ovom predmetu tužbeni zahtjev odbijen iz razloga jer je nastupila zastara potraživanja, neodlučni su navodi revidentice koji se odnose na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, pa ti revizijski navodi nisu uzeti u razmatranje.

 

              Zbog toga je valjalo prihvatiti reviziju tuženice, preinačiti nižestupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te na odredbama Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04 i 148/09, dalje: Tarife). Tuženici su odmjereni zatraženi troškovi za parnične radnje poduzete u prvostupanjskom postupku u iznosu od 32.850,00 kn (prema Tbr.8. st.1. Tarife 10.950,00 kn za sastav odgovora na tužbu i 10.950,00 kn za sastav podneska od 14. lipnja 2012., prema Tbr. 9. st. 1. za zastupanje na ročištu održane glavne rasprave 12. travnja 2011. u iznosu od 10.950,00 kn), te za sastav žalbe 9.375,00 kn (Tbr. 10. st. 1. Tarife) i revizije 10.546,88 kn (Tbr. 10. st. 5. Tarife), tj. ukupno 52.771,88 kn.

 

Slijedom navedenog, budući da je revizija tuženice osnovana, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

S obzirom na to da se preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka koja se temelji na odredbama iz čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

 

Odbijen je i zahtjev  tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 29. rujna 2020.